arrow up
Ж | Ž
Ж | Ž

JASNA POPOVIĆ: MATEMATIKA GENOCIDA

Pre nekoliko godina zgrozila me je lekcija u sinovljevom udžbeniku za istoriju u kojoj je pisalo da je bilo ekstremno zabavno da vas kao malog dečaka otmu od roditelja i podvrgnu torturi koja će od vas kasnije stvoriti elitne ubice! Svog naroda, naravno! Samo godinu pre toga, skromno, u jednom pasusu pisalo je da su Srbi došli na teritoriju današnjeg Kosova  odatle oterali, pazite sad – starosedeoce Albance! Dakle, starosedeoce koji će se na nacionalnoj mapi Evrope pojaviti tek 11 vekova kasnije. Te iste Albance, po našem (po biserima) poznatom autoru, Miahljčiću, porazio je još Car Dušan, a na Maričkoj bici, koja je, kao što znamo, skupo koštala srpsku državu,

7. februara 1942. počinjen je svirepi zločin u selu Štrpci kod Prnjavora

Dana 7. februara 1942. godine, gotovo u isto vrijeme dok se dešavao pokolj Srba u selima Drakulić, Šargovac i Motike, u selu Štrpci kod Prnjavora hrvatske ustaše su na najsvirepiji način izvršili težak zločin uglavnom nad srpskim ženama i djecom.  Žrtve su bile starosti od 3 mjeseca do 70 godina. Žrtve su silovane, klane noževima, ubijane tupim predmetima, masakrirane i samo nekolicina je ubijena vatrenim oružjem. U banjalučkim selima ustaše su ubili uglavnom hladnim oružjem preko 2.300 Srba, većinom staraca, žena i djece, jer su vojno sposobni muškarci uglavnom bili u zarobljeništvu. U ovom pokolju stradalo je 551 srpsko dijete starosti od kolijevke do 14 godina. Na isti datum počinjen

JOVO BAJIĆ: Kako je pokatoličena zapadna Hercegovina (VIDEO)

Gost Tv Ras, emisije “ A ŠTA VI MISLITE“ autora i voditelja Ratka Dmitrovića, bio je Jovo Bajić, novinar i publicista. U interesantnom razgovor Bajić je govorio o Beograđanima i ko su Beograđani, kao i o pokatoličavanju u zapadnoj Hercegovini. Vezane vijesti: Kako je pokatoličena zapadna Hercegovina | Jadovno 1941.

Đurđica Dragaš: Jama

Oči ne vide, al’ ruke osete, krv, lepljivi strah i vlažnu zemlju koja ih prima k sebi. Prokleta da si… jamo!!! Gole grane  miluju teški oblaci.Miriše na sneg i more, na so i uvelo lišće.Mešaju se vetrovi s juga i lička bura.Samuje Velebit! Vidim je tamo, kraj šumarka… gotovo neprimetnu, neuglednu, tihu.Otkrila je jesen. Prilazim joj klecavim korakom, udrhtalog oka, rasparanog  srca.Sklanjam grane, razgrćem davno uvelu travu i gledam…Gledam u njeno crno, bezdano oko. Nema sam,nema ni glasa, ni suze.Samo zube stežem…. prokleta da si… Na kolenima sam, crna i bolna kao njena utroba.Oči ne vide, al’ srce  čuje.Čuje smeh  okrvavljenih zveri i varnicu s njihovih kandži.Čuje vrisak,  jauke, nevini

USTAŠE RADOMIRU POKLALE SVIH 49 ČLANOVA PORODICE: Knjiga ratnog siročeta od 1942, posle 30 godina dospela u javnost

Mili i rođeni moji, koji ste živi i vi koji to već odavno niste. Posvećujem vam ovu knjigu svedočanstava i dokumenata o ustaškim genocidnim zločinima nad mojim i vašim precima, s jedinom i poslednjom molbom da čuvate i sačuvate uspomene na ove naše mučenike i da sećanja na njih zadržite dugo, dugo, u neprekidnom pamćenju. Dok je 1991. godine ispisivao ovu posvetu na rukopisu svoje tek završene knjige „Jauk i eho jauka srpskog naroda u NDH 1941-1945“ Radomir Glamočanin (1925), ratno siroče iz sela Drakulića kod Banjaluke, a docnije uspešan i po dobru upamćen dugogodišnji direktor FADIP-a iz Bečeja, osetio je neopisivo olakšanje – nije to obična knjiga već spomenik,

USTAŠE U KRVAVOM PIRU VIKALE: VRATI DECU, DOLAZI PAVELIĆ!

Deda Rade (92) je preživeo Jasenovac, čudom preživeo klanje! Zlodela kakve je ljudski um u stanju da smisli, a ruka krvnika počini, dešavao se tu, pred nama. Čak i oni koji danas slave monstrume zgrozili bi se šta su bili u stanju da urade oni kojima danas kliču, uzvikujući „za dom spremni“. Rade Radivojac, jedan od preživele dece logora Jasenovac, kada je prvi put posetio stratište Srba, imao je tridesetak godina. Samo je video i setio se, a onda se od bola onesvestio! Imao je tu sreću da dočeka duboku starost. Sa svojih 10 godina, deda Rade bio je svedok jezivih strahota koje su se događale na ovim prostorima u

Đurđica Dragaš: VELEBITU…

Kako da te ne volim kad sve moje u tebi spava. Lutala sam noćas po stazama tvojim, voljeni moj.Šaputala sam ti pesmu, luda od sreće što se sretosmo ponovo.Nestajala sam i rađala se na izvorima bistrim.Umivala se snegom što večno spava na vrhovima tvojim.Pitala sam te, starino moja, što se ne videsmo toliko dugo.Ćutao si… znaš za grehe svoje… Nemoj, podigni glavu, zamiriši lepotom.Opraštam ti…Opraštam pusto Brdo Dragaško,opraštam Kruškovače i Jarčju jamu.Opraštam Šaranovu i Katinu bezdanku,Jaminu i Jadovno,pašku grobnicu plavu.Opraštam ti mili,nisi ti kriv. Znam da si jedar od mladosti njihove.Da si moćan od krvi proključale, momačke.Znam da su tvoje trave kose devojačke.Da se modriš kao oči dečje.Znam da si

Bojan Vegara: NAJMLAĐI LOGORAŠ SILOSA

Leo Kapetanović je najmlađi logoraš iz Silosa u Tarčinu. Autobusom je došao sa Ilidže kod babe Savke u zaseok Ravne, kod sela Luke nadomak Tarčina, odmah poslije prvih barikada u Sarajevu. Insistirao je da ide kod babe, jer na Ilidži je napeto i ne zna se ko će doći na vrata. Bilo mu je dosadno u stanu u Lužanima. Kod babe bar može da se igra sa rođacima u selu, a i blizu je šuma. Tako je Leo početak rata dočekao kod babe i našao se na muslimanskoj strani i to odvojen od roditelja za koje ne zna ništa. Znao je samo da je Ilidža srpska, ali više od toga

Sjećanje na Matiju Stijačića, žrtvu ustaškog terora i genocida

Sveti Sava je istovremeno i svjetski dan sjećanja na žrtve holokausta, pa je red da se podsjetimo na neke od žrtava, užasnih zločina i genocida koji su ustaše Ante Pavelića počinile nad Srbima u zloglasnog fašističkoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Jedna od skoro milion nedužnih žrtava ustaškog i fašističkog terora je i sveštenik Matija Stijačića, rođeni Trebinjac kojeg su nakon mučenja ustaše bacile u jedno od jama i masovnih stratišta na Velebitu.  Nažalost većina Trebinjaca ne zna puno o Matiji, iako je mučenički postradao od ustaške ruke, kako on tako mu otac i sin, a još nema ni svoje ulice u rodnom Trebinju. Kada je izbio Drugi svetski rat, na čelu

BOŽO JUDAŠ: ‘Oca su mi ubili, braću i sestre bacili u logor, a mene je greškom posvojio vozač autobusa. Život mi je spasila mala crvena haljina…’

“Na ljeto, bio je sedmi ili osmi mjesec, 1942. godine odveden sam u Dječji logor u Sisku. U logoru sam bio oko mjesec, mjesec i pol dana. Ne znam tačan datum kad sam ušao u logor, niti kad sam izašao. Imao sam između tri i četiri godine”, započinje Božo Judaš, danas osamdesetogodišnjak, svoju životnu priču. Bio je dijete deveteročlane porodice iz Bosne. Najmlađe dvoje djece, on i oko godinu dana mlađa sestra Rosa, odvedeno je u Sisak, majka i starija djeca u druge logore, otac je već ranije ubijen na polju. Jako dobro pamti, govori naš sugovornik, da mu je majka kada su ih odvajali rekla da pazi na mlađu

Ustaše odvode Srbe na Baniji 1942.

”Noć krvavih noževa” u Šegestinu

DVOR NA UNI – Pokolj nad stanovništvom sela Šegestin, Oraovica i Draškovac pokraj Dvora na Uni, bez obzira na starost i pol se dogodio u selu Šegestin 29. i 30. januara 1942. godine. Pokolj su izvršili ustaše iz sela Zrin, Divuša, Unčani i Struga Banska, pokraj Dvora i pripadnici ustaške bojne pod komandom pukovnika Narcisa Jaszenskog. Postoje različiti podaci o broju stradalih. Jedni izvori navode 189 žrtava, a drugi izvori ističu 273 stradala stanovnika ovih sela, pri čemu se navodi da je ubijeno 84 stanovnika Šegestina (38 djece, 26 žena i 23 muškarca), dok se za ostatak žrtava navodi da su poticali iz Oraovice i Draškovca. Sva tri sela su

Film o Korićkoj jami osvijetliće istinu o ovom stratištu

Fondacija „Zaboravljeni korijeni“ najavila je da će do jeseni završiti dokumentarni film o Korićkoj jami između Gacka i Bileće, prvoj masovnoj grobnici Srba u Hercegovini u Drugom svjetskom ratu, čime će osvijetliti istinu o ovom stratištu koje Bošnjaci predstavljaju kao mjesto svog stradanja. Osnivač Fondacije Dragan Radović izjavio je za Srnu da fokus ovog dokumentarnog filma nije na masovnosti zločina koji je predvodio hodža Muharem Glavinić, iako je tamo stradalo 134 Srba iz porodica solunskih dobrovoljaca, već na razumijevanju i odbrani istorijske istine, s obzirom na to da se u bošnjačkoj javnosti i nauci plasira laž da su na toj lokaciji u Prvom svjetskom ratu ubijani muslimani. – To je laž.

VINKOVCI: GODIŠNjICA UBISTVA PORODICE ZMAIĆ – ZLATKO, BRANKA I ĆERKA NINA UBIJENI U STANU

30. januara navršava se tačno trideset i tri godina od zločina u Vinkovcima kada su na taj dan 1992. u svome stanu u centru grada ubijeni su domaćin Zlatko Zmaić (48), njegova supruga Branka (48) i ćerka Ninoslava, koja je imala samo 19 godina. Reč je zaboravljenom događaju koji nikada nije bio interesantan ni političarima, ni predstavnicima nevladinih organizacija ali ni pravosudnim institucijama. Ovo su nespomenute žrtve građanskog rata koji je vođen u periodu od 1991. do 1995. godine a reč je o običnim ljudima, civilima koji su svoju nacionalnost, nažalost, platili životom. Zmaići su odlučili da ostanu u svom gradu i onda kada su Srbi masovno u izbegličkim kolonama

radio-sam-svoj-seljacki-i-kovacki-posao.jpg

Zločini u Šegestinu, Dvor na Uni: svjedočenje Milke Ilibašić

Povodom godišnjice bestijalnih zločina, Pokolja nad srpskim stanovništvom Šegestina 29/30 januara 1942,  UG Jadovno 1941. objavljuje svjedočenje Milke Ilibašić iz knjige „Radio sam svoj seljački i kovački posao“ Đure Zatezala. U selu Šegestinu na području Dvora na Uni ustaše su 29/30. januara 1942. godine pobile 189 i odvele u logor smrti Jasenovac 22 Srbina, muškarca, žene i djecu. O tom zločinu svjedočanstvo je zapisala Milka Ilibašić, kćerka Anđelije i Radovana Ilibašića koja je tada imala 20 godina. Ona je 18. maja 1945. godine ispričala: “29. januara 1942. godine iz Unčana, Divuše i ostalih hrvatskih sela koja su uz rijeku Unu, oko 300 ustaša, domobrana i oružnika izmiješanih sa civilima Hrvatima pod zapovjedništvom satnika Bećirevića,

Milan Radanović: 99% Zagrepčana nema pojma o sudbini srpske zagrebačke porodice Milinov

Ako u Gospiću jednog dana bude formiran muzej posvećen žrtvama sistema logora Gospić -Jadovno – Pag, onda bi ova slika trebala biti u stalnoj izložbi tog potencijalnog muzeja. Na slici, na kojoj vidimo južnu stranu zagrebačkog Trga bana Jelačića, dominira hotel Milinov. Hotel je 1929. podigao zagrebački trgovac Svetozar Milinov. Hotel je 1940. promenio vlasnika i od tada je poznat kao hotel Dubrovnik. Svetozar Milinov i njegovi sinovi Vojislav, Đorđe, Kosta i Nikola, ubijeni su u ustaškom logoru Jadovno na Velebitu. Svetozareva supruga Milica ubijena je u ustaškom logoru Slana na Pagu. Jedan izvor spominje i Svetozarovu i Miličinu neimenovanu kćerku takođe kao žrtvu logora Slana. Taj izvor navodi da

NAJNOVIJE VIJESTI

Popis
10.502 žrtve

Udruženje Jadovno 1941. je formiralo Centralnu bazu žrtava, koju možete pretražiti unosom pojedinih podataka o žrtvama.

Kalendar
Pokolja

Odaberite godinu ili mjesec i pretražite sve događaje koji su se desili u tom periodu.