arrow up
Ж | Ž
sr Serbian
hy Armenianhr Croatiannl Dutchen Englishfr Frenchde Germanel Greekiw Hebrewhu Hungarianit Italianno Norwegianpl Polishru Russiansr Serbiansl Slovenianes Spanish
POMOZITE NAŠ RAD DONACIJOM
Ж | Ž
sr Serbian
hy Armenianhr Croatiannl Dutchen Englishfr Frenchde Germanel Greekiw Hebrewhu Hungarianit Italianno Norwegianpl Polishru Russiansr Serbiansl Slovenianes Spanish

Đurđica Dragaš: LIČKO MILjE

23. oktobar 2024.

Lika me jadom ojadi, ranu mi ranjena otvori. Lika me miljem pomilova.Lika me zlatom ozlati.Vodom napoji.Lika me suzom zasuzi.Lika me žalom ožali. Lika me zelena ozeleni.Lika me cvetom rascveta.Snagu mi snažna dade.Lika me kamenom okameni.Lika me jadom ojadiRanu mi ranjena otvori. Lika se svetom rasvetli.Lika ga svetlom osvetli.Lika se mrakom zamrači.Lika se jamom zajami. Lika se pesmom opeva.Suzom ka nebu vinu. Od istog autora: KOLUMNISTI – PRIJATELjI: Đurđica Dragaš

Mirko Rapaić: Razgovor u vozu 1989. godine

5. oktobar 2024.

Danima sam krstario od sela do sela moje kršne Like. Na tom putu nađoh se, septembra mjeseca 1989. godine, u vozu, na ličkoj pruzi Gospić-Gračac. Na željezničkoj stanici u Gospiću ispratio me je moj dobri ratni drug Petar Štulić, u čijoj sam kući boravio i uživao gostoprimstvo nekoliko dana, sakupljajući podatke o ustaškim zločinima u Gospiću i okolini. Koliko god da je naš susret, poslije mnogo godina, bio radostan, toliko je i rastanak bio tužan. Kao da se nikad više nećemo vidjeti. Možda i nećemo? Petar je uskoro sa familijom morao da bježi iz gospićkog pakla. Jedva su živu glavu izvukli, a kuću su im Hrvati spalili do temelja, kao i sve ostale srpske kuće. Njegovog rođenog brata Branka

Velebitski ustaški ustanci

30. septembar 2024.

Prema popisu stanovništva iz 1931. godine u Lici je bilo 96.468 ili 55.4% Srba i 77.745 ili 44.6% Hrvata. Po istom popisu na području tadašnjeg sreza Gospić od 34.060 stanovnika bilo je 16.611 ili 48% Srba. Na području tadašnjeg sreza Perušić, od 19.760 stanovnika bilo je 3.234 ili 16.4% Srba. Nakon osamdeset godina, prema popisu stanovništva iz 2011. godine na području grada Gospić (isto područje kao nekadašnji srez – Đ.P.), od 12.745 stanovnika ima 609 ili 4.78% Srba a na području opštine Perušić (isto područje kao nekadašnji srez – Đ.P.) od 2.638 stanovnika ima 244 ili 8.49 %  Srba. U ovih osamdeset godina (težišno od 1941. do 1995.) turbulentnih zbivanja

Đurđica Dragaš: Delija se ne predaje lako!

16. avgust 2024.

Traktor! Džaba mu se smeju, džaba mu se rugaju… u njemu je više snage, ponosa, ljubavi i života nego što će oni ikada moći i da zamisle. Porodičnim konsenzusom dođosmo do zaključka da je kraj našeg „olujnog“ puta bio 11 i 12. avgusta 1995. Nisu datumi tad bili mnogo važni, vreme se merilo pređenim kilometrima i umorom, al’ nekako se saglasismo da su ova dva označila kraj. Posle 8 dana kiše, sunca, prašine i čemera, stigli smo u Vojvodinu, u ono što od tad zovem rezervnim zavičajem! Nismo imali ništa, ali imali smo sve jer smo bili zajedno. Dobro je da, opijeni srećom što se konačno možemo okupati i spavati

Kalendar Pokolja: 12. – 15. avgust 1941. Zločini nad Srbima

13. avgust 2024.

Drinjača kod Zvornika. Ustaše su 12. avgusta 1941. godine u jednom magacinu u Drinjači kod Zvornika zaklale 100 Srba i pobacali ih u jednu rupu pored magacina. Pošto su žrtve bile slabo zakopane, psi lutalice su počele razvlačiti njigove posmrtne ostatke. U magacinu je po svjedočenju Pera Đukanovića bilo jedno veće hrastovo bure u kome su zatekli 150 litara ljudske krvi. Žrtve su skidane gole, vođene niz stepenice, te klane nad buretom krvi. Izvor:  Strahinja Kurdulija, Atlas ustaškog genocida nad Srbima 1941-1945, Privredne vesti “Europublic” D.O.O., Istorijski institut SANU, Beograd 1993., str. 20. Velika Kladuša, Srpska pravoslavna crkva, mučilište i gubilište Srba, njih više od 2.450 u vremenu od 30.

Đurđica Dragaš: I ja sam iz kolone

12. avgust 2024.

Mi, koji smo nepovratno izgubili deo života, mi koje je kolona „presekla“, uvek ćemo nositi njen žig. Naš život nikada neće moći da se nazove normalnim. Nedavno, na promociji moje zbirke pesama posvećene stradanju Srba u NDH, prišla mi je koleginica iz RTS-a. Predstavila se, rekla gde i šta radi, a onda me  pogledala u oči i onako, gotovo zaverenički dodala – i ja sam iz kolone. Tih par reči bilo je dovoljno da se prepoznamo i razumemo. I nije to prvi put. Za ovih 29 godina često sam, čuvši ih, do tada nepoznate ljude doživljavala kao svoje. Kao da nas je „pripadnost“ koloni činila prisnima i ujedinjenima. Taj surovi znak,

MOM DEDI NIKOLI

26. jul 2024.

Došla sam ti, Liko, stojim na dedovini. Prepoznaješ li me, zemljo? Došla sam ti, Liko, da l’ sam domaćin ili gost – ti kaži.. Na tvojoj zemlji su živeli i u tvojoj zemlji su sahranjivani svi moji preci vekovima… nisu te ostavili, a ja stigoh posle četiri decenije – ko sam, znaš li… na ognjištu moga dede pitam se prepoznaje li me zemlja i duše mojih najbližih… kome nepravdu da kažem, sa kim bol i radost da podelim… nema odgovora na hladnom jutru, kome da zavapim?  Božija je volja, prihvatam je, ranjena sam, ali sam zahvalna što sam odavde ponikla…  Došla sam ti, Liko, stojim na dedovini. Prepoznajes li me, zemljo?

„Jer … mi smo ista krv“, pesnički prvenac Đurđice Dragaš predstavljen u RTS Klubu

6. jul 2024.

U Klubu RTS-a predstavljena je zbirka poezije „Jer…mi smo ista krv“ Đurđice Dragaš Vukovljak. Reč je o prvoj pesničkoj zbirci koju čine stihovi puni sete i tuge, a koju Đurđica posvećuje svim nevinim žrtvama. Đurđica Dragaš Vukovljak je urednica privredno-političke rubrike Prvog programa Radio Beograda. Iako se dugo bavi pisanjem a njeni tekstovi i pesme su objavljivani na sajtovima „Jadovno 1941“ i RTS-a, do sada nije objavila knjigu. Zbirka pesama Jer… mi smo ista krv njen je književni prvenac. O poeziji, književnom izrazu i inspiraciji za ovu zbirku govorili su Mile Rajčević, profesor i nekadašnji direktor OŠ u Gospiću, Momčilo Mirić, predsednik udruženja „Jadovno“ i Ana Tomašević, novinarka i urednica Radio Beograda.

Spomenici snimljeni osamdesetih godina prošlog vjeka.

Bubanjska krvava moba, ljeto 1941. godine

5. jul 2024.

Treći juli 1941. osvanuo je kao i prva dva, lijep, sunčan i veoma pogodan za poljske radove. To malo muškaraca, žena i djece što je bilo oko kuća budno je motrilo i radilo. Radila je i moba kopača kukuruza kod Save Medića u Žegaru, grupa od 12 djevojaka i momaka. Kod Vase Petrovića grupa, od 10 kopača i Miloša Medića, moba od 9 djevojaka i momaka. U jutarnjim satima po Bubnju su krstarile ustaške izvidnice. Bile su to ustaše iz susjednih mjesta. Cilj im je bio da zbune narod. Kod Joce Medića Stojina došao je Suljo Pelivanović, sin Ramin, odjeven u civilnu odjeću. Ustašku odjeću nosio je u torbi. Suljo

kalendar-genocida-c549cd23.jpg

Kalendar genocida: 20. jun 1941. Godišnjica stradanja Srba u Lici

20. jun 2024.

Jama Jasenovača – Jasikovača, Bubanj kod Borićevca, Donji Lapac. 20. juna i 3. jula 1941. ustaše su pobile nekoliko desetaka Srba, muškaraca, žena i djece i bacile u jamu. Izvor: Đuro Zatezalo „Radio sam svoj seljački i kovački posao“ – svjedočanstva genocida. SKPD  Prosvjeta, Zagreb 2005. Pozivamo sve one koji imaju dodatne informacije, dokumente i sl. vezano za ovaj događaj,  da nas kontaktiraju putem e-maila: [email protected], telefonom: +387/51/420-441,  +387/65/511-130, ili na adresi Udruženje Jadovno 1941.  Cerska 38, Banja Luka, Republika Srpska. 

Srpski Velebit

10. jun 2024.

Pokušavam da se setim kada sam prvi put čula za Jadovno. Bilo je to, čini mi se, u godinama kasnog detinjstva ili ranog devojaštva. Piše: Gordana Dostanić U našoj kući, tata i njegov prijatelj pričali su o vremenu NDH u Sremu, pominjali Pokretni preki sud i imena pobijenih komšija, Srba, nikome dužnih i nizašta krivih. Bar ne svojom voljom. Onda je mama pomenula Jadovno. Ona je u svakoj prilici sve svodila na meru lepote i tuge doživljene u njenoj Lici. Tako i tada reče da je na Velebitu bio logor u koji su odvodili Srbe. Iz njega, tog logora, niko se nije vraćao. Mnogo ljudi je na Jadovnu pobijeno. Ona

Liko, kolijevko i grobnice moja – ZAŠTO?

1. jun 2024.

Mojim Kneževićima, Milanu, Antoniji, Sari, Danilu, Nikoli – Dragiji, Maksimu, Đuri, Jovi, Milici i mom Jovi, a bez Anđelije ništa. Još je u mom sjećanju živa njena svilena kosa koja joj je padala na blago i smireno lice i taj dan kada sam zatekla svoju bakicu (moju prabaku) vraćajući se iz škole, kako sjedi za našim kuhinjskim stolom i damski pućka cigaretu za tek skuvanom kafom. Bako, rekla sam joj, pa šta je to, ti ne pušiš. Samo se nasmiješila, progovarala nije i pućkala je i dalje. Kao da je u mom sjećanju postojao nekakav fotoaparat koji je to tog trenutka zabilježio i ta slika vjerovatno nikada neće nestati iz

Pokolj Funduka, Orlića, Vukadinovića i Veinovića 17/Mart – 18/Mart

20. mart 2024.

Selo Kalebovac, Korenica 17. i 18. marta 1945. godine ustaše su poklale i spalile u kućama i sjenicama 40 Srba prezimena: Funduk, Orlić, Vukadinović i Veinović. Donosimo Vam nepotpun spisak žrtava, koje ne smijemo zaboraviti ! Izvori i literatura: Kotar Korenica i kotar Udbina u NOR-u i socijalističkoj izgradnji, Grupa autora, Karlovac, 1979, 1058-1060. Izvor: Đuro Zatezalo „Radio sam svoj seljački i kovački posao“ – svjedočanstva genocida. SKPD Prosvjeta, Zagreb 2005.

tesla_smiljan.jpg

Grobnica bez obilježja u Smiljanu – sjećanje na zločin 5. marta

8. mart 2024.

Grupa od 30 Srba na zvjerski je način mučena i dotučena 5. marta 1945.g. u Smiljanu, rodnom mjestu Nikole Tesle. Ustaše su iz kaznionice u Gospiću izvukle 30 osoba i odveli ih u Smiljan, te ih povješali po drveću. Žrtve su bile sahranjene na mjestu smaknuća, u jednom dijelu Smiljana, a 1977.g. rodbina ih je eshumirala i njihove kosti položila u kosturnicu pored pravoslavnog groblja u Smiljanu, gdje se ujedno nalazi i spomenik svim Smiljančanima, žrtvama ustaškog terora. Obilježje je porušeno 1991. godine. Svake godine 02. augusta, na Sv. Iliju, u znak sjećanja na prva stradanja u Smiljanu koja su započela tog dana 1941.g., i trajala  sve do 1945.g.,  preživjela rodbina i prijatelji okupljali su se oko

O spomenicima žrtvama ustaškog terora u gradu Gospiću

21. februar 2024.

Iz kaznionice (tkz. Gericht) u Gospiću, 15.februara 1945. g. uhapšenici, nakon što su bili strahovito mučeni i zlostavljani, izvedeni su, te potom povješani po Gospiću. U znak sjećanja na njih, kao i hiljade nevinih žrtava ustaškog terora koji su našli smrt u bezdanima Jadovna, Paga, Velebita i velebitskog podgorja, pored pravoslavnog groblja Jasikovac u Gospiću, podignut je spomenik koji simbolizuje vješala. Između  visokih vješala nalazio se bazen, jezero suza i statua žene – simbol majke koja oplakuje svoje najmilije. Ivana Došena-Sokola, sekretara Okružnog komiteta SKOJ za Okrug Liku i Đuru Čalića, člana Okružnog Komiteta KPH za Liku, ubili su ustaški odmetnici u šestom mjesecu 1945.g.. Njih dvojica sahranjeni su u

NAJNOVIJE VIJESTI

Popis
10.502 žrtve

Udruženje Jadovno 1941. je formiralo Centralnu bazu žrtava, koju možete pretražiti unosom pojedinih podataka o žrtvama.

PRETRAGA

Kalendar
Pokolja

Odaberite godinu ili mjesec i pretražite sve događaje koji su se desili u tom periodu.

PRETRAGA