Liko, kolijevko i grobnice moja – ZAŠTO?

Datum objave: ponedeljak, 1 juna, 2020
Objavljeno u Moje Jadovno
Veličina slova: A- A+

Mojim Kneževićima, Milanu, Antoniji, Sari, Danilu, Nikoli – Dragiji, Maksimu, Đuri, Jovi, Milici i mom Jovi, a bez Anđelije ništa.

Još je u mom sjećanju živa njena svilena kosa koja joj je padala na blago i smireno lice i taj dan kada sam zatekla svoju bakicu (moju prabaku) vraćajući se iz škole, kako sjedi za našim kuhinjskim stolom i damski pućka cigaretu za tek skuvanom kafom.

Bako, rekla sam joj, pa šta je to, ti ne pušiš.

Samo se nasmiješila, progovarala nije i pućkala je i dalje. Kao da je u mom sjećanju postojao nekakav fotoaparat koji je to tog trenutka zabilježio i ta slika vjerovatno nikada neće nestati iz mog pamćenja.

Imala sam možda 11-12 godina. Toga se ne sjećam. Sjećam se samo da je bio kraj maja ili početak juna, vrijeme kada treba da se raspustimo i da jedva čekam kada će to više da se dogodi.

Baka mi nije odgovorila zašto pali cigaretu iako ne puši, a ja više nisam pitala. Čak, kao kroz maglu sjećam se rijetkih posjeta nekakvih daljih rođaka ili nekih porodičnih tema kada bi me kao dijete otjerali u drugu sobu i nisam smjela slušati šta se to za stolom priča, iako sam bila radoznala da saznam zašto su me to istjerali.

U mojoj porodici bilo je tema koje djeca jednostavno nisu smjela da čuju.


Sjećam se, povremeno, a bila sam starija i imala već koju godinu više i počela sam da zapitkujem:

“Bako, a gdje je deda?”

I ne sjećam se ni trenutka ni vremena, ali se sjećam da je znala da kaže: “tvoj deda je stradao u Drugom svjetskom ratu.” I tu se priča završavala. Kroz povremene razgovore, saznala sam zapitkujući da je moja prabakica još kao vrlo mlada zajedno sa mojim djedom, morala bježati jedne noći, jer bi bilo pitanje kada i kuda će je samo jednu noć odvesti. “A ko?” pitala sam “Isti oni koji su i dedu odveli.”

Ni ime im nije pominjala.

Moj pradjeda Milan, rođen je kao jedno od sedmoro djece u čestitoj srpskoj porodici u Lici. U potrazi za boljim životom, “trbuhom za kruhom” obreo se u ravnoj i bogatoj Slavoniji već kao mlad momak. Zaposlio se kod jedne imućne porodice i postao kočijaš. Moja prabaka tu je služila. Vrlo mladi su se zaljubili i oženili. Iza sebe su ostavili porodice na Ljubovu i obroncima Papuka. I zasnovali svoju.

Rodio se moj djeda posred ravne Slavonije. Moj pradjeda Milan vrlo brzo dobio je posao u osječkom OLT-u, na kome je sve do 1991. godine stajala spomen ploča sa mnogo imena, između ostalog i njegovim. 1991. godine ova spomen ploča je skinuta i ne zna se gdje je završila.

Tu ih zatiče drugi svjetski rat. Vremena postaju teška, noći neizvjesne, a svitanja nemirna. Baš to je naslov jedne od knjiga koju smo imali u kući već pohabanu i koju mi nikad nisu dali da čitam, a ja sam kradom bar koliko malo sam mogla iščitala koje slovo. Radilo se o zločinima. Sjećam se samo da je u njima bilo puno krvi. I ništa više. To su neke od stranica koje sam stigla da pročitam kad nedeljom popodne svi zaspu.

“Bako pričaj mi kako je to bilo”, tražila sam i ona je pričala.

Kako je postalo opasno, kako se izrodio neki pokret otpora pa se znalo kad ko i gdje vrši diverzije, sjećam se kad je pričala o Sari Bertić i Milici Križan i ne znam koju gdje i kada su mučili i kako su ih mučili. Bile su jedne od streljanih u Gradskom vrtu. Jer cinkaroša je uvijek bilo. Kako je išla na posao, pa više ni to nije smjela od straha od hapšenja.

Pitam ju: “Zašto?”

“Deda je bio uhapšen.” – bio je njen odgovor.
Moj pokojni pradjeda Milan, odveden je jedan dan na informativni razgovor pod sumnjom valjda da nekog krije u kući ili da sarađuje sa nekim. To mi ni dan danas nije jasno. To se dogodilo krajem maja ili početkom juna 1941. godine.

Ispitivan je i pušten kući drugi ili treći dan. Život je naoko tekao isto kao do tada. Sve do jedne večeri, kada su ga sa kućnog praga od večere odveli i zatvorili u stari Oficirski dom u Osijeku.

Tu je ležao zatvoren i niko više ne zna koliko dugo. Baka ga je posjetila, bio je tučen ali živ. Prema predanju, poslije napada na SSSR, 22. juna 1941. godine otišla je baka da ga posjeti ponovo. Odgovor stražara- redarstvenika u zatvoru, na njeno pitanje gdje je kad već ne može da ga vidi bio je: “Otišli su na friški zrak.”

Nikog više nije bilo.

Zadnji trag tog transporta bilježen je prema predanju izvjesnog Štokala u Gospiću, na prostoru željezničke stanice. Taj Štokalo je bio zatvoren i sproveden iako je bio Hrvat po nacionalnosti, a za koga je šurak intervenisao da bi bio pošteđen torture. Nedugo zatim od posljedica batinjanja i mučenja i on je preminuo.

Moja prabaka se nikada više nije udala. Dobijala je razne vijesti, kako je moj pradjeda navodno viđen u Americi, bar meni se tako nešto u pamćenju javlja. Moj djed je ostao jedinac. A moj pradjed se nikada nije vratio.

Trag o tome šta se zaista dogodilo, dala mi je moja baka Anđelija. Djed je već odavno bio pokojni a baka daleko, jer smo se poslije 1991. svi iselili prije ili kasnije za Srbiju, iako tamo nismo imali nikakve familije. Posjete baki više nisu mogle da traju jedno popodne, već bar dva-tri dana. Godine 2006. ili 2007. u jednoj od tih posjeta saznajem da u jednom izbjegličkom naselju u Vojvodini postoji žena čiji je muž ili rođak bio u tom transportu sve do Gospića. Svjedočio je da su ih sve postrojili na željezničkoj stanici u Gospiću i pitali poimence. Šta si ti? Srbin? Tamo. Šta si ti Hrvat? Na drugu stranu…..

Lično smatram da nijednog od njih to nije spasilo. Svakog je njegova sudba sačekala, prije ili kasnije. Moj pradjeda nije htio da slaže. Bio je Srbin. To je i ostao. Do zadnjega trenutka. O svemu što se dogodilo možemo samo da nagađamo.

A ona, baka, je čekala i gajila sve nas. Mog djeda, poslije prihvatila moju mamu, mene u krilo i moga brata. Umrla je 1989. godine, ruke joj se nisu tresle.

Uvijek je u meni poslije te 2007. godine ostala želja da saznam istinu, da ga nađem i da ga sahranimo na dostojanstven način kako to i dolikuje. Da počiva pokraj svoje žene.

Tim tragom sam se obratila za pomoć udruženju “Jadovno 1941” i već nakon par sati nađen je, doduše samo u bazi žrtava. Tačna lokacija njegove sadašnje grobnice nije poznata. Ni dan danas nakon 79 godina.

Posjetila sam Liku prošle godine, prošla svim tim stopama koje su gazile njihove noge vadeći papire da bi se vjenčali. Gledala gdje bi mogle biti kuće a ni kamen na kamenu nije ostao.

Tražila sam po predanju nešto što bi moglo ličiti na okućnicu gdje mi je jedna baba strina ubijena na bunaru. Štalu bih možda mogla da lociram gdje mi je čukunbaba Sara spaljena, u toru skupa s ovcama.

Ništa. Ni kamen na na kamenu nije ostao. Ili ja nisam znala da nađem…

Posjetila sam Jadovno. Godinu dana mi je bilo potrebno da ovo istresem iz sebe.

Jer Jadovno, Danica prije njega, Jasenovac poslije njega, Slana, Pag i Metajna nisu bila mjesta borbe. To su bili logori. Ne zarobljenika zarobljenih u borbi. Običnih ljudi odvedenih od večere sa kućnoga praga, baš kao što je moj pradjeda Milan odveden.

Da se pamti, da se nikad ne zaboravi i nikad ne ponovi.

Izvor/Autor: Fejsbuk stranica Katarina Druga

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top