arrow up
srpske-crkve-lomace.jpg

Srpske crkve bile su lomače

U Drugom svetskom ratu, u Nezavisnoj državi Hrvatskoj, najokrutnije je demantovana stara latinska sentenca: Ars longa, vita brevis (Umetnost je duga, život kratak). Жivot oko milion pravoslavnih Srba, ne samo da je bio prekraćen, već su uništeni njihovi istorijski koreni, crkveno-umetnički spomenici. Njihovom uništavanju posvećena je knjiga akademika Dinka Davidova „Totalni genocid – Nezavisna država Hrvatska 1941–1945”, koju je objavio Zavod za udžbenike iz Beograda.  Srpska pravoslavna crkva u Osijeku, podignuta 1743. i srušena do temelja početkom 1942. Sudbina srpskih crkava, ističe Dinko Davidov, neraskidivo je vezana za tragičnu sudbinu srpskog naroda u Hrvatskoj nad kojim je izvršen genocid. Davnašnja humanistička opomena Hajnriha Hajnea: „Kad počnu da spaljuju knjige, odmahiza

crna-knjiga.jpg

Жrtve iz Bilajske ulice u Gospiću 1945. godine

15. februar je dan, kada se, osim žrtava iz Mekinjara, sjećamo i grupe gospićkih Srba koji su obješeni 1945. godine. Naše je da ni jedno stratište i zločin ne zaboravimo, bez obzira na broj žrtava. Pokušali smo pronaći nešto više o pomenutom zločinu. U knjizi „Kotar Gospić i kotar Perušić u narodnooslobodilačkom ratu 1941-1945“ u izdanju HAK iz 1989. navodi se sledeće: „Grupu od 10 uhapšenih građana Gospića srpske nacionalnosti ustaše su objesile u noći 15. veljače 1945. godine na telegrafske i elektične stupove u Bilajskoj ulici. U ovoj skupini obješeni su: Sofija i Nedjeljka Teslić kćeri (Nikoline) iz Gospića, Jovo Banjeglav iz Bilajske ulice, Dmitar Obradović iz Gospića, Koka Kekić iz Gospića, Tihomir Oklobdžija,

mekinjar-hram.jpg

Ne zaboravimo žrtve iz Mekinjara

U Selu Mekinjar, Podlapača, kod Udbine u Lici, 15. februara 1943. godine ustaše su poklale i spalile u kućama i štalama 32 Srba, uglavnom žene s djecom i starce.  Povodom godišnjice ovog strašnog zločina, donosimo imena mučenika ubijenih na današnji dan. *Spisak žrtava nije konačan i definitivan, a selektovan je iz ukupnog spiska žrtava sela Mekinjar koje su vezane za februar 1943. godine. U knjizi se o zločinu tom i okolnim mjestima , između ostalog, navodi:  Selo je spaljeno do temelja a i mnoge žrtve su bačene u vatru. Osam dana kasnije, 23.2.1943, spaljeno je i selo Krbava kojom prilikom je ubijeno 20 lica, mahom starijih ljudi  od kojih je većina spaljena u kući da se ni leševi nisu mogli pronaći.

Zločini u Ponikvama u nekadašnjoj opštini Gornje Dubrave kod Ogulina

Ponikve, Gornje Dubrave, Ogulin. 31. januara 1945. godine, sve žitelje sela koje su zatekle ustaše kod kuće, poklale su i spalile u kućama. Njih 30, žena, muškaraca i djece. Povodom godišnjice zločina u  Ponikvama,  na teritoriji nekadašnje opštine Gornje Dubrave kod Ogulina,  iz knjige „Općina Gornje Dubrave – Radovi iz dalje prošlosti i narodnooslobodilačke borbe“ u izdanju Historijskog Arhiva u Karlovcu prenosimo sljedeće redove.   Jedan od najtežih i najstrašnijih pljačkaških pokolja, izvršili su ustaše 31.1.1945. godine u Ponikvama, o čemu Goranski vjesnik donosi slijedeći napis: »Dan 31.1.1945. godine ustaše su, izvršili pokolj u Ponikvama, kotar Ogulin. Poklali su 36 osoba, većinom žena, djece i staraca. Da bi zadovoljili svoje

Mirko Rapaić: Posljednji Božić

Bila je subota, 4. januar 1941. godine. Bio sam tada đak četvrtog razreda niže gimnazije u Korenici. Dočekali smo školski raspust za Božić. Zvoni školsko zvono i jurimo na ulicu. Svako na svoju stranu. Ja idem za moje rodno selo Jezerce, koje je udaljeno sedamnaest kilometara od Korenice. Daleko je i zima je, ali ću do noći stići da sa svojima provedem božićne praznike. Stigao sam do prvih kuća sela Prijeboj, i još samo tri kilometra pa sam kod kuće. Na ulazu u Prijeboj, naprije je zaselak Mažari ili, kako smo ih mi zvali, Marasovići. Tu su sve hrvatske kuće. Baš u tom zaseoku pojaviše se na prtini tri mladića, mojih godina ili malo mlađi. Ali ih ne poznadoh

Nacistički robovski logor za Srbe u rudniku Trepča 1941-44.

O koncentracionom logoru ,,Trepča”, u kojem je vršen genocid nad srpskim narodom, vrlo malo se zna. Kao da je nekom bilo stalo da se unište tragovi o postojanju logora. Istraživači u Memorijalnom muzeju holokausta su dokumentovali sve nacističke koncentracione logore, geta, mesta na kojima se odvijao robovski rad, kao i fabrike smrti koje su postojale širom Evrope. Dokumentovano je čak 42.500 lokacija. Brojka uključuje 30.000 kampova s robovskom radnom snagom, kao i 980 koncentracionih logora. Raniji podaci su pokazivali da je logora širom Evrope bilo oko 7.000. Istraživači smatraju da je oko 20 miliona ljudi umrlo ili su bili zatvoreni u logorima. Među mestima nasilja su bili i centri u

Pokolj u selu Medak 5. novembra 1944.

Selo Medak, Gospić. Ustaše su 5. novembra 1944. pobile i spalile 40 srpskih seljaka. Saznanje o ovom zločinu, koji navodi Đuro Zatezalo u svojoj knjizi „Radio sam svoj seljački i kovački posao“ – svjedočanstva genocida. (SKPD  Prosvjeta, Zagreb 2005.) pokušali smo proširiti konsultujući širu literaturu. Na žalost, kao i o mnogim drugim stratištima našeg naroda, o ovom zločinu nema mnogo zapisano. U knjizi Gojka Vezmara „Ustaško-okupatorski zločini u Lici 1941-1945“ o Pokolju u selu Medak, nalazimo sljedeće:  Najmasovnije zločine u posljednja dva mjeseca 1944. godine počinile su ustaše u Metku i okolini, kao i u Mogoriću. U Metku su u dva navrata ubili 78 lica od kojih su 10 zaklali. Prema poimeničnom popisu žrtava najviše ih je pobijeno 5. novembra,

PRIJE 77 GODINA USTAŠE POČINILE STRAVIČAN ZLOČIN NAD SRBIMA BILOGORE

U subotu, 28. septembra, navršava 77 godina od ustaškog zločina nad više od 500 Srba sa Bilogore i Grubišnog Polja, uglavnom žena i djece. Predsjednik Udruženja „Jadovno 1941.“ Dušan Bastašić rekao je Srni da su ustaše u selima poubijale gotovo sve koje su zatekle. „Ubili su 500 ljudi i pobacali ih u zajedničke grobnice. Ovaj strahovit zločin počinjen je samo zato što su ti ljudi bili pravoslavni Srbi“, istakao je Bastašić. Bastašić je naveo da je u Grubišnom Polju ubijeno 69 ljudi, u Malom Grđevcu 62, Sibeniku 87, Velikoj Peratovici 67, Topolovici 66, Gakovu 48, Maloj Peratovici 37, Brzaji 32, Velikoj Dapčevici 31, Maloj Dapčevici 32 i Lončarici 15 ljudi.

Pogledajte: „Krst nad jamom“ dokumentarni film

Film u kome ne može da se uživa, ali čija priča može da se prenosi sa kolena na koleno, „Krst nad jamom“ govori nam upravo o nasušnosti nezaborava. Dugometražni dokumentarni film „Krst nad jamom“ snimljen je u produkciji udruženja građana „Jadovno 1941.“ iz Banjaluke. Bez ijedne nasilne scene ili fotografije, ovaj dokumentarac o stradanju srpskog naroda sa područja Nezavisne Države Hrvatske tokom Drugog svetskog rata, pun je emocija. „Ovaj film je drugačiji od onih slične tematike. 95% materijala snimljeno je na terenu, na mestu stradanja. Tragali smo za mestom zločina i od 32 registrovane jame, pronašli smo njih 11, kao i dve masovne grobnice. Jedna, najveća od njih je na

Jadovnička priča o Milici i Kati

Pajo je napravio drveni sanduk, svezao ga na motor i sam dovezao majčine kosti na rodni Kordun. Na Crkvištu, pravoslavnom groblju stanovnika Vojnića i okoline, stoji spomen obilježje porodice Petrović iz sela Knežević Kosa. Među njima je i spomenik Petrović Milici (1920-1941) i njenoj majci Petrović Kati (1896-1941). Ipak, Miličine kosti ne miruju na ovom groblju. Katine su kosti prenešene ovamo 1968. godine iz Like. Ovo je priča o njima… Prababa po ćaćinoj strani mi je iz kuće Petrovića iz sela Knežavić Kosa. Pavao Petrović “Pajo” je najstariji izdanak te familije. Predsjednik je, kako to danas kažu antifašističke i boračke organizacije (SABAH) u Vojniću. Jedan od posljednjih boraca “onoga” rata, u

Sjećanje na Jandriće iz Čitluka kod Kozarske Dubice

Dana 30.8.1941. godine kostajničke ustaše su počinile strašni zločin u selu Čitluk, u opštini Kozarska Dubica. Posebno je stradala familija Jandrić. Dovoljno je pogledati datume rođenja na spomeniku. Muškarci su većinom bili u ustanicima, te nisu stradali, ali su ustaše zato svoj bijes pokazale nad ženama i maloljetnom djecom U knjizi Dragoja Lukića o „Rat i djeca Kozare“ , između ostalog, se kaže: „U selu Čitluku živjela je velika porodica Jandrića. Tog jutra kada su ustaše upale u kuću Mikana Jandrića, njegov najmlađi sin stajao je u stalku. A onda, kao da se nebo sručilo na majku — zlikovac je sjekirom odsjekao dijetetu obje ruke. Tada su ustaše ubile Ljubu,

Sava Šumanović umoren bez krivice

Navršava se 82 godine od brutalnog ubistva Save Šumanovića, jednog od najistaknutijih srpskih i jugoslovenskih slikara 20. veka. U Sremskoj Mitrovici je, u noći između 29. i 30. avgusta 1942, na prostoru uz staro pravoslavno groblje, mučeničku smrt našlo oko 150 nedužnih muškaraca, žena i dece iz Šida, među kojima i četrdesetogodišnji slikar. Hrvatske ustaške vlasti su tu, tokom Drugog svetskog rata, sistematski ubile više hiljada nedužnih civila, najvećim intenzitetom upravo tokom avgusta i septembra te 1942. godine. Sava je uhapšen 28. avgusta rano ujutro, zamolio je da se spremi, okupao se, uzeo stvari, poljubio majku u ruku i otišao zauvek, ne znajući za šta ga terete. Taoci su najpre

Saranova_jama.jpg

Milan Ružić: Noćas zvale su me jame

Noćas zvale su me jame, usta sam im zapušio tamjanom i oči oslepeo svećama. Sad svi polako, svako u svoju jamu. Dok je jama, biće i Srba što nad njima, to u njima. Jama Kapavica (Foto: Slobodna Hercegovina) Noćas zvale su me jame – crne rupe srpske istorije. Obilazio sam ih lak poput pera kojim nisu ispisana imena svih onih koji su u jamama zanoćili zanavek. U svaku sam glavu proturio prema onima koji su svoju u tom mraku gubili i ljubio stene, palio sveće, suzama spirao prašinu zaborava sa njih. Ne znam da li ste ikada bili blizu tih jama, a neko vaš sigurno jeste ako ste srpskim imenom

Slavko Vasić iz Adaševaca, preživeli zatočenik Jasenovca

Pokušaćemo da iznesemo potresni deo jedne životne istorije, kratku istinu čoveka koji pune tri godine nije nosio zvučno ime – čovek – jer to nije bio – ne svojom krivicom. Жiveo je pod okolnostima gde se ljudski život nije cenio – bio je bezvredan. Nosio je samo broj kao zatočenik Jasenovca. Spasao se poslednjeg dana iz „fabrike smrti“, iz strašnog pakla, 1945. godine, ispred poslednjeg krvavog obračuna ustaša nad preostalim zatočenicima, pred njihovo bezglavo povlačenje i izbezumljeno bekstvo sipred jedinica Narodnooslobodilačke vojske. Hteli su svaki trag i svedoke da unište, što im je samo delimično uspelo. Slavko Vasić, ćurčija u krojačkoj zadruzi u Šidu, pričajući otresnu priču o užasnim nedelima

Dvije ruže za dvije crtice

Praćeni jutranjom maglom kasnog ljeta, vozimo se prema Jastrebarskom. Nailazimo na tablu koja nam želi dobrodošlicu na područje ove opštine. Nedugo zatim pojavljuje se šarena, razigrana tabla sa natpisom: Jastrebarsko – grad prijatelj djece. Zbog djece smo danas u Jastrebarskom. Жelio sam već dugo da obiđem moje, koji kao djeca tu vječno ostaše. Da Danici i Milošu položim po ružu, zapalim svijeću, kao i svoj djeci što stradaše. Do tada sam u Jaski bio jednom, i to 1972. godine, na moje inzistiranje. Otac kao preživjelo logoraško dijete nije me htio voditi. Valjda me je želio svega toga poštedjeti. Gradić je u blizini Zagreba. Još je jutarnje miran. Trudi se da

NAJNOVIJE VIJESTI

CIPELICE

– O, Mirko, oči moje, poterajde to ja’nje u pojatu i dođider

Popis
10.502 žrtve

Udruženje Jadovno 1941. je formiralo Centralnu bazu žrtava, koju možete pretražiti unosom pojedinih podataka o žrtvama.

Kalendar
Pokolja

Odaberite godinu ili mjesec i pretražite sve događaje koji su se desili u tom periodu.