Svjedočanstvo o zločinu u logoru Slana na Pagu

Jedno od najstravičnijih svjedočanstava o ustaškom koncentracionom logoru Slana na otoku Pagu ispričao je devetnaestogodišnji ustaša Joso Orešković, kojeg su partizani uhvatili 1942. godine.

Ovaj, do tada gospićki gimnazijalac, dospio je u ruke partizana upravo kao osposobljen za zadatke masovnog pokolja u okolici Korenice (Lika).

Svjedočenje je posebno interesantno jer osim ostalog, daje najvjerniju ilustraciju nemogućnosti života u uslovima logora Slana u kojem se upravo preodgajalo i spremalo mladiće za koljačku službu.

Joso Orešković:

Još kao đak gospićke gimnazije stupio sam 1939 u vjersku organizaciju „križare“. Tu su nas pod firmom vjere odgajali u ustaškom duhu. Na naše sastanke su dolazili Jurica Frković i Juco Rukavina i držali nam predavanja protiv Srba i komunista. Naša parola je bila -u ime Krista ubij antikrista. Antikristi su bili Srbi, Židovi i komunisti. Organizovali smo svoju udarnu jedinicu koja je noću napadala ljevičare.

Kad je došlo do rata i rasula jugoslovenske vojske mi smo je razoružavali. Odmah smo stupili u ustaše jer smo to smatrali svojom nacionalnom dužnošću. Mene su sa još nekim Gospićanima odredili u logor Slano na otoku Pagu. Tu su se nalazili najviše Židovi i Srbi, a bilo je i nekih Hrvata ljevičara. Kad sam došao tamo zapanjio sam se kad sam vidio kako muče one ljude. Spavali su pod vedrim nebom u žici. Za hranu su im nisu davali ništa osim slanih riba, ali im vode nisu davali tako da su mnogi poludjeli od žeđi.

U to je došla nova skupina zatočenika. Starješine su nam dale naređenje da odvojimo 200 zatočenika iz prve partije, da ih odvedemo na more i pobijemo. Ja i neki moji drugovi nismo mogli. Onda su nas grdili i prebacivali nam kakvi smo mi to Hrvati i ustaše. Govorili su nam da nije ustaša onaj koji ne može s veseljem ubiti Srbina, Židova i komunistu.

Da nas pridobiju na ubijanje davali su nama mlađima vina i likera. Dovodili su pred nas zatočene djevojke, svlačili ih do gola i govorili da možemo uzeti bilo koju, ali da ih poslije akta moramo ubiti. Neki mladići opijeni vinom i zaneseni strašću počeli su tako ubijati. Ja nisam mogao. Gadilo mi se i to sam javno rekao.

Nakon par dana došao je u logor neki viši funkcioner iz Zagreba Luburić. Došao je da pogleda rad logora. Tek tada je počelo pravo klanje. More oko Paga bilo je crveno od krvi. Luburiću su referirali da ja i još neki nećemo da ubijamo. Na to je Luburić sazvao sve ustaše, postrojio nas i održao govor u kojem je rekao da su izdajice ustaštva oni koji ne mogu da ubijaju Srbe, Židove i komuniste.

Na to je upitao ko je taj „usraša“ koji ne može da ubija. Javio sam se ja i još nekoliko. Kako sam bio prvi po redu od tih koji su se javili, Luburić me je pozvao pred stroj i upitao me kakav sam ja to ustaša kad ne mogu ubiti Srbina i Židova. Rekao sam da sam spreman u svako doba dati život za Poglavnika, da mislim da bih mogao ubijati u borbi ali da ne mogu ubijati ovako goloruke ljude, a osobito žene i djecu. On se na to nasmijao i rekao je da je naša dužnost da očistimo Hrvatsku od te kuge, a tko to neće je neprijatelj Poglavnika i Hrvatske kao i oni.

Na to je pozvao jednog iz svoje pratnje i nešto mu šapnuo. Ovaj je otišao i donio dvoje male dvogodišnje židovske djece. Luburić mi je predao jedno dijete i rekao da ga zakoljem. Odgovorio sam da ne mogu. Na to su svi oko mene prasnuli u smijeh, rugali mi se i vikali- „usraša“, a ne ustaša. Onda je Luburić izvadio nož i zaklao predamnom dijete govoreći: „Evo kako se radi“.

Kad je dijete vrisnulo i prasnula krv, sve oko mene se zavrtjelo. Skoro sam pao. Jedan me ustaša prihvatio.

Kad sam se malo pribrao rekao mi je Luburić da dignem desnu nogu. Digao sam, a on mi je pod nogu stavio ono drugo dijete. Onda je zapovjedio: „udri“. Udario sam nogom i zgnječio glavu djetetu. Luburić mi je prišao, potapšao po ramenu i rekao: „Bravo, bit ćeš ti još dobar ustaša“.

Tako sam ubio prvo dijete. Nakon toga sam se opijao do smrti. U pijanstvu sam zajedno sa drugovima silovao neke židovske djevojke, a onda smo ih poubijali.

Poslije se nisam morao ni opijati. Kasnije, kad je Slano likvidirano i svi njegovi zatočenici ubijeni, poslan sam u kotar Korenicu na čišćenje. Šta sam tamo radio znate…

Izvor: Svjedočenje je zapisano u knjizi Šime Balena »Pavelić« (str. 78-80).