Svi papski putevi za Beograd

Srpska država vidi u Vatikanu potencijalnog saveznika koji ne priznaje

Kosovo, dok SPC ne može da zaboravi da poglavar svih katolika nikad nije
jasno i otvoreno osudio zločine nad Srbima u Drugom svjetskom ratu.

Javnost je sve diplomatske odnose Srbije i Vatikana poodavno svela na
dva pitanja: Drugi svjetski rat i posjetu pape Srbiji. U toj postavci,
srpska strana insistira kod Svete stolice na kajanju, izvinjenju i spoznaji
ustaških zločina počinjenih u ime Boga, dok Vatikan stavlja do znanja da
bi sveti otac rado posjetio Srbiju.

To su dva otvorena pitanja o kojima se, po pravilu, priča u
rukavicama, uvijeno, naročito vagajući svaku riječ, bilo da je riječ o
državnim ili duhovnim zvaničnicima.

Ne čudi, stoga, što je prilikom poslednje posjete visokog zvaničnika,
sekretara Svete stolice za odnose s državama nadbiskupa Dominika
Mambertija, potpisivanje sporazuma o visokom obrazovanju, zbog kojeg je i
došao, ostalo u sjenci zahtjeva srpske države i crkve da se u
vatikanskim odajama razmisli o ulozi Alojzija Stepinca u Drugom
svjetskom ratu i njegovoj kanonizaciji.

Da pomenemo i ono drugo pitanje. Ocjenjujući posjetu nadbiskupa
Mambertija kao veoma važnu za našu zemlju, jedan visoki državni
funkcioner rekao je za „Politiku” da država nema ništa protiv dolaska
pape u Srbiju, ali da među arhijerejima Srpske pravoslavne crkve nema
jedinstvenog stava o tome.

Prema riječima našeg sagovornika iz državnog vrha, „tvrdo krilo”
episkopata ne slaže se s takvim predlozima.Zato traje višedecenijska
patpozicija kada je riječ o dolasku pape.

Zaista, najviši državni funkcioneri u više navrata upućivali su papi
poziv da posjeti Srbiju i pri tom, za razliku od crkve, nisu postavljali
posebne uslove svetom ocu.

Čak je i Slobodan Milošević želeo da dovede poglavara Rimokatoličke
crkve u Srbiju.Papu su pozivali u svojstvu ministara inostranih poslova i
Goran Svilanović i Vuk Drašković, kao i predsednici SCG Svetozar
Marović iSrbije Boris Tadić.

Učinio je to prije nekoliko dana i Tomislav Nikolić, ali uz opasku „čim se crkva složi”.

Doduše, najviši predstavnici vlasti u Srbiji sastajali su se s papom,
ali ne na domaćem terenu. Poslednji put kada je Boris Tadić išao u
Vatikan da se sastane s papom Benediktom XVI, 2009. godine, imao je za
to čak i blagoslov Svetog arhijerejskog Sinoda.

Država u Vatikanu vidi uticajnog i moćnog saveznika.To potvrđuju i
riječi našeg sagovornika koji naglašava važnost nedavno potpisanog
sporazuma i građenja dobrih odnosa. Vlast u posjeti pape našoj zemlji vidi
mogućnost da dobijemo na međunarodnom ugledu.

Ipak, ne treba smetnuti s uma šta nam je svojevremeno poručio
portparol Svete stolice Federiko Lombardi, upitan hoće li papa podržati
evropske integracije Srbije: „EU nije u domenu papinih kompetencija.” U
državnim odnosima, stav Vatikana da ne prizna nezavisnost Kosova često
se ističe kao simbol naših dobrih odnosa i savezništva na kojem bi
trebalo dalje da se radi.

Zabunu u srpskim redovima izazvalo je to što je 2011. godine imenovan
poseban apostolski delegat za Kosovo, što je u nekim ovdašnjim krugovima
izazvalo sumnju da je Vatikan do kraja iskren kada je reč o odbijanju da
prizna nezavisnost Kosova.Naime, tek što je ambasador Vatikana u Srbiji
nadbiskup Orlando Antonini kategorički tvrdio da se radi o isključivo
unutarcrkvenom, organizacionom pitanju koje nikako ne znači i eventualnu
najavu priznavanja Kosova, isti taj apostolski delegat – Julijus Janus,
obećao je, usred Prištine, da uskoro stiže s dobrim vijestima iz
Vatikana.

Do danas se ne zna na koje je dobre vijesti mislio, budući da je
Sveta stolica gotovo momentalno poručila da stav o nepriznavanju Kosova
ostaje isti. Neki izvori tvrde da je i Ruska pravoslavna crkva skrenula
pažnju vrhu Rimokatoličke crkve da će istupiti iz međuhrišćanskih tijela
ako priznaju Kosovo. I dok se često napominje značaj vatikanskog stava da
ne prizna Kosovo, još češće se zaboravlja da je Sveta stolica među
prvima priznala Hrvatsku ili Sloveniju.

Za srpsku crkvu, Vatikan je prije svega i iznad svega, sjedište
rimskog pape, poglavara svih katolika. I dok na planu teologije gotovo
da nema značajnijih prepreka, jer se barem razgovara o razlikama u
međuhrišćanskom dijalogu koji se odavno vodi uz uključenost svih strana,
na planu istorije, prepreke su i dalje velike.

Zahtjevi SPC da papa posjeti koncentracioni logor u Jasenovcu, kao
simbol srpskog stradanja u Drugom svjetskom ratu i osudi zločine koje su
počinili ili blagoslovili pripadnici Rimokatoličke crkve nad
pravoslavnim i ne samo pravoslavnim življem, u Vatikanu još nisu
uslišeni. Doduše, nadbiskup beogradski Stanislav Hočevar više puta je
podsjećao da biskup Antun Škvorčević godinama odlazi u Jasenovac i moli
se za sve njegove žrtve, da je taj koncentracioni logor obišao i
predsjednik Hrvatske biskupske konferencije Marin Srakić, kao i kardinal
Josip Bozanić.

Hočevar je istakao i da je papa Jovan Pavle II 2000. godine zamolio
za oproštaj svega što su djeca Katoličke crkve „bilo gdje i bilo kada
učinila”. Opšti oproštaj je, dakle, formalno iskazan, ali iz SPC
ponavljaju da se srpske žrtve i dalje rijetko ili nikako ne pominju u
izjavama katoličkih velikodostojnika.

Neriješena pitanja u vezi s događajima iz vrijemena Drugog svjetskog
rata dva puta su se u poslednjem trenutku isprečila susretu poglavara SPC
i Rimokatoličke crkve. Kada se činilo da je susret pape Jovana Pavla
IIi patrijarha srpskog Pavla u Banjaluci 2003. godine već izvjestan, sve
je otkazano jer su organizatori kao mjesto susreta odabrali ozloglašeni
manastir Petrićevac, iz kojeg je počeo ustaški pokolj srpskog življa iz
okolnih sela.

Patrijarh Irinej najavio je još 2010. godine da će na proslavu 1.700
godina od donošenja Milanskog edikta 2013. u Nišu biti pozvani svi
poglavari hrišćanskih crkava, što je podrazumijevalo i dolazak pape
Benedikta XVI. Najava je tada pozdravljena u Vatikanu, ali do susreta
nije došlo.

Naime, u junu 2011. godine, Benedikt XVI se poklonio grobu Alojzija
Stepinca, prilikom posjete Hrvatskoj, što je dovelo do toga da Sveti
arhijerejski Sabor saopšti da će na proslavu u Nišu biti pozvani samo
pravoslavni poglavari. Ne treba zanemariti ni posjetu drugog čoveka
Ruske pravoslavne crkve mitropolita volokolamskog Ilariona Alfejeva
Srpskoj crkvi, iste godine.

On je, nezvanično, skrenuo pažnju srpskim arhijerejima da se ruski
patrijarh još nije sastao s papom i da ne namjerava da to učini u
Srbiji, kao i da neće doći na proslavu u Niš ako na njoj bude i poglavar
Rimokatoličke crkve.

Mitropolit Ilarion, inače, važi za jednog od najiskusnijih
pravoslavnih diplomata, kao šef diplomatije Ruske pravoslavne crkve. S
papom Benediktom XVI sastajao se više puta, ali uprkos poboljšanju odnosa,
i Rusija i Srbija ostaju rijetke pravoslavne zemlje na čije tle još nije
kročio nijedan rimski papa.

Poglavar Rimokatoličke crkve u svega nekoliko godina, od 1999. do
2002, posjetio je Rumuniju, Gruziju, Grčku, Ukrajinu i Bugarsku. Po
ustaljenoj praksi Vatikana, prethodno je dobio poziv većinske pravoslavne
crkve, osim u Grčkoj, gdje je Crkva samo navela da se ne protivi
njegovom dolasku.Ali ga nije zvanično pozvala. Jedan od grčkih uslova bio
je i da papa po izlasku iz aviona preskoči još jednu ustaljenu praksu:
cjelivanje tla.

Najveći udarac odnosima Srbije i Vatikana nesumnjivo bi donijela
kanonizacija kardinala Alojzija Stepinca koju su hrvatski izvori pri
Svetoj stolicinajavili za oktobar ove godine. Zagrebački nadbiskup Josip
Bozanić objavio je vjernicima da više niko i ništa ne može zaustaviti
da Stepinac postane svetitelj.

Srpska crkva i država jasno su stavile do znanja papinom ministru
spoljnih poslova da bi takav čin unazadio crkvene i državne odnose.

I patrijarh Irinej i predsjednik Nikolić uputili su i zvanična pisma
tim povodom, adresirana na papu Franju lično. Međutim, budući da je
kardinal Stepinac 1998. godine već proglašen blaženim, neizvesno je kako
će „srpska inicijativa” proći. Odnosi Srbije i Vatikana su, u tom
pogledu, na staklenim nogama.

„Za vrijeme Drugog svjetskog rata pomagao je progonjene i patnike”, piše o Stepincu hrvatska „Vikipedija”.

„Od prvih dana zdušno je blagoslovio stvaranje ’katoličke države’,
kako je on često nazivao NDH”, navodi se u srpskoj „Vikipediji”.

Bog nam je, nesumnjivo, isti. Ali sveci nisu.

Izvor: RTRS