Sveti Mučenici naši, praštajte nam!

77. godina od strašnog pokolja nad pravoslavnim Srbima u selima Motike, Šargovac, Drakulić, i rudniku Rakovac! Bez i jednog ispaljenog metka ustaše su tog 7. februara 1942. godine počinili Pokolj! Ubili su najmanje 2300 ljudi, a među poklanima i 551 dijete.

Taj stravičan čin ljudski mozak ne može da zamisli u svojoj glavi. Nema tog filma strave i užasa, horora, koji bi mogao dočarati to zlodjelo.

Piše: Sandra Blagić

Ali, postoji u stvarnom životu pokvareni neljudski um kojem je bilo zadovoljstvo klati! Hranio se tim mučenjem , klanjem.

Ubijao je sjekirama, noževima, toljagama uz odobrenje katoličke crkve koja se nije protivila Pokolju, i od koje su dobili oproštenje grijeha.

U crkvi Svetog Velikomučenika Georgija, u Drakuliću, služen je parastos za nevino postradale Srbe. Po mom nekom skromnom mišljenju u hramu nas je bilo stotinjak!

Poj muških i ženskih glasova koji se miješaju sa tamjanom i umirujućim svešteničkim glasom, tjeraju mi suze na oči. Privijam uz sebe ikonu Sv. Vukašina Jasenovačkog i molim naše mučenike da nam oproste, jer ne brinemo za njih!

Počeli smo ih zaboravljati.

Okrećemo glavu na sam pomen mučenika. A neki znaju reći bilo je to davno… bilo pa prošlo.

Podignem malo glavu a ispred mene sva imena poklanih, ugravirana na mermeru. Svako ime, svako slovo kao da vrišti!

Jasno mi je da se za vrijeme komunizma slabo ili gotovo nije ni pričalo o Pokolju. Ali mi nije jasno da se poslije komunizma, kada je došlo vreme demokratije, ljudi i dalje snebivaju.

Koga sad mislite da ćemo uvrijediti pričanjem i obilježavanjem? Mučenike? Koljače? Sebe?? Zar nas je sramota što smo pravoslavci? Srbi?

Treba da budemo ponosni na pradjeda, djeda, baku, strica, ujaka, i sve članove naših porodica, koji su stradali na ovako strašan način!

Zar nas je sramota reći danas poslije 77. godina da su za vreme NDH ustaše i ustaško cvijeće počinili Pokolj nad nama Srbima?

Šta se to desi u čovjeku kada zaboravi u govoru spomenuti Srbe ili pravoslavce?

Kod Spomen-kosturnice, oko dvijestotinjak ljudi, uglavnom starijih. Šta je sa nama mlađima? Jeste, hladno je, padala je i kiša a vjetar ne prestaje da fijuče. Zar nas je vrijeme omelo da ne odamo pomen Srbima koji su nedužni dočekali smrt?

Zar se zbog 52 đaka, koja su izvedena iz svojih školskih klupa i poklana na snijegu, nismo mogli udostojiti da dođemo i zapalimo svijeće?

Trebalo nas je biti na hiljade i hiljade, ako ne zbog njih, onda zbog nas. Trebamo učiti da nam se istorija ponavlja ako zaboravljamo i ako ne učimo iz prethodnih ratova.

U par navrata ispred Spomen-kosturnice, od stida, željela sam da nas zemlja proguta. Samo kod nas kada Predsjednica ili Predsjedavajući završe govor, narod kao na mitingu, krene da aplaudira.

I to sa takvim žarom, kao da idu u boj!

Mnogi se tad busaju i uzvikuju živjela Republika Srpska!!!

A mi, ovce, crne ovce, zaboravimo gdje smo i zašto smo došli, pa umjesto da su nam spuštene glave i da se molimo Gospodu, zvjernjamo okolo i pričamo.

Neki su došli, rekli bismo čak, iz Srbije da odaju pomen Srbima koje su ustaše poklale tog krvavog 7. februara 1942. godine.

A mi iz Republike Srpske? Ništa!

Mučenici naši, praštajte nam! Postoje ljudi koji se brinu i pamte, bore se protiv zaborava. Malo ih je, ali se bore. Mukotrpno rade, obilaze stratišta, pišu o vašem stradanju!

Daće Gospod Bog da se Srbi već jednom slože, da se ujedine i da nikad više ne dozvolimo da nam se desi Pokolj!

Vukašine Hercegovče, Novi Srpski Strastoterpče, Hrista radi Ti postrada u logoru Jasenovac. Kada Te mučitelj nožem klaše, Ti njemu krotko govoraše „Samo ti dijete radi svoj pocao“, jer nama je Hristos život vječni dao. Njega moli, Mučeniče, kao Spasa sviju, da spase i rod naš Pravoslavni.

Autor: Sandra Blagić, sekretar UG Jadovno 1941.

Vezane vijesti: