Sveta Petka

Mi, ljudi, vrlo često se pitamo da li su neki događaji u našim životima slučajni ili su oni ipak vođeni nekom nevidljivom rukom.

Rukom Božjom.

Takva pitanja i sama sebi često postavljam, kako za one lijepe događaje tako i za one manje lijepe.

Sveta Petka je tiho i nečujno ušla u moj život i kroz vrijeme mi je postala izuzetno značajna. Ima sad već više od desetak godina kako sam po prvi puta posjetila baku i rodbinu u Srbiji, a nakon čega sam intenzivno krenula u manastir Lepavina gdje sam i vidjela natpis da se petkom u Zagrebu u manastiru Svete Petke čita Akatist.

U tom trenutku nisam ni približno znala što je to Akatist. U doslovnom prevodu s grčkog jezika to znači stajati u molitvi. U to vrijeme moja voljena tetka Ranka uz koju me vežu divna sjećanja na djetinjstvo koje je rat nepovratno i zauvijek prekinuo i nakon čega je nastala jedna ogromna rupa i praznina u mom životu je bila na rubu života i smrti. Njena bolest je često tjelesno u potpunosti onemoća. Osjetila sam silnu želju i potrebu da pronađem taj zagrebački manastir. Zagreb je moj rodni grad. Iako ne poznajem svaku ulicu, poznajem njegovu dušu i građu. Tako sam jednog hladnog decembarskog petka odlučila pješice krenuti od stajališta Črnomerca put Svetog Duha i Svete Petke. Popela sam se visoko na brdo i ušla u kapelicu gdje je Otac Mihailo čitao Akatist.

Bila sam neizmjerno uzbuđena i nekako sam se nelagodno osjećala, drugačija od svih drugih. Pomalo krenula sam u manastir sve češće i tako je Sveta Petka neizostavno postala dio mojeg duhovnog života. Svetiteljka kojoj vrlo često uznosim molitve za moje bližnje. Mjesto gdje sam upoznala veliki broj prekrasnih žena jer nekako najčešće, upravo žene, mole se Svetoj Petki. Isto tako upoznala sam i Oca Mihaila koji se neumorno već godinama trudi da svoje široko znanje prenese na nas male ženice i ljude.

Jednom prilikom osjetila sam neizmjernu potrebu da se poklonim Moštima Svete Petke i tada sam razmišljala kako ću ja to ostvariti. Rumunjska i Jaši nisu tako blizu i nije meni jednostavno tamo doći. Ni do danas nisam uspjela otići. Možda nikad i neću. Prepustit ću to volji Božjoj, ali sasvim slučajno Gospod me udostojio da se poklonim dijeliću Moštiju Svete Petke. U nekom trenutku našla sam se na kavi u Beogradu s mojim beogradskim prijateljicama kad jednoj od njih dolazi SMS da se još tog dana dijelić Moštiju Svete Petke nalazi u parohijskog Crkvi u Inđiji. Vrlo brzo smo odlučile i otišle do Inđije pokloniti se Moštima Svete Petke. Od svega lijepog u Inđiji i hramu najdublje u sjećanju mi je ostao jedan dječak koji se neumorno i s puno ljubavi molio pred Svetiteljkom za svoju, kako sam tamo načula, bolesnu majku. Ovdje, u našim krajevima hramovi Svete Petke su često ruševni i nose teška sjećanja na patnje ljudi.

Jedan od takvih hramova se nalazi između Kostajnice i Dubice i obišla sam ga sasvim slučajno jedne godine oko Božića. Na livadi ispred ruševnog hrama bili su tragovi paljenja Badnjaka. Hrama odavno nema, ali vjera je još uvijek ostala. I to je ono najbitnije. Drugi hram Svete Petke nalazi se na groblju u Skradinu. Obišla sam ga jedne ljetne večeri u društvu moje kćeri i prijateljice. Bio je zatvoren. Bijel. Čist u svojoj bjelini. Miran i spokojan u svojoj čistoti i bjelini okružen drevnim grobovima i biljem opojnih mediteranskih mirisa. Veliki mir sam osjetila na tom mjestu i često u mislila odlutam upravo tamo.

Mira nam svima nedostaje. Pa ponekad je potrebno odlutati misleno na mjesta koja donose mir za kojim čeznemo.

Treći hram se nalazi na Kordunu, u mjesto Kolarić i nosi svoju najveću tugu i patnju jer je u njemu postradao veliki broj nedužnih ljudi. Tamo moja prijateljica često nosi bijelo cvijeće iz ljubavi prema Svetiteljki i onima koji su nedužni nestali, ali žive u našim sjećanjima i molitvama. Na dan kad se praznuje Sveta Petka, Ona, sve nas zagrebačke žene koje joj se kroz godinu molimo, nekako na čudestan način prizove i okupi oko manastira. Uvijek veliki broj žena, uključujući i mene, prinese koljivo i kolač Svetiteljki za zdravlje naših bližnjih kako živih, tako i upokojenih. Žene su te koje su od Boga prizvane na iskazivanje ljubavi, a u našem malom manastiru svakako trebamo se ugledati i na ruske monahinje koje su ovdje živjele u prošlosti i brinule o djeci. Nikako ih ne smijemo zaboraviti u našim sjećanjima i molitvama.
Moja želja je da bi nas Sveta Petka još mnogo godina okupljala u Njenom zagrebačkom domu pa i mnogo, mnogo godina nakon što naše duše odu Gospodu neke nove hrišćane i hrišćanke…

U Zagrebu, 03.11.2017. godine

Autor: Sestra Aleksandra