Serbian
Armenian
Croatian
Dutch
English
French
German
Greek
Hebrew
Hungarian
Italian
Norwegian
Polish
Russian
Slovenian
Spanish
Nema tog izbjeglice na ovom svijetu koji sebi nije postavio pitanje gdje mu je dom. U mjestu odakle potiče, mjestu gdje je sada ili možda na nekom trećem, samo njemu bitnom kraju? Moja drugarica je izbjegla iz Splita u Knin sa četrnaest godina. Iz Knina u Beograd sa osamnaest. Njena porodica je porijeklom iz bukovačkih sela gdje je dolazila samo na praznike. U Beogradu je studirala i provela najljepše godine života. Zatim je radila i živjela u Požarevcu a danas je u Njemačkoj. Gdje je njen dom? Kod koje table na bezličnom autoputu se nasmije i kaže da je kuća još samo 500 kilometara daleko?
Foto: autor
Dvadeset godina od posljednjeg boravka u Kninu očekivao sam dvije vrste emocija. Prve sam se plašio. Bojao sam se da iz mene ne progovori mržnja i prezir. Čemu to? Te stvari više uništavaju onoga koji mrzi nego onoga prema kom su usmjerene. Zašto dvadeset godina nakon rata trošiti sebe na potpuno besmislene stvari, kopati nove rovove? Moj pogled na Hrvatsku je drugačiji od onoga što drugi ljudi vide. Dok idem u Knin i gledam Plitvice ili Velebit ne osjećam uzbuđenje koje osjećaju ljudi kada se približavaju moru, ne vidim lijepe pejzaže, uređene hotele i šarene reklame. Sjećam se borbi i mrtvih. Vidim spaljene kuće i zapuštena imanja. Od toga ne mogu pobjeći. Rat, valjda, na svakome ostavi posljedice ali to nije razlog da čitav život potrošim na mržnju.
Druga vrsta emocija me je počela stizati na vrelu Zrmanje. Tamo, u onim brdima lijevo je selo moje majke. Pred smrt mi je satima pričala o konjima njenog djeda Maksima i teškom željezničarskom hljebu pružnih radnika ličke pruge kojim je njen otac othranio svoje šestoro djece. Htjela je da samo još jednom vidi to selo. Ništa više.
Pročitajte: Hrvatska 1991. – Srbija 2015.
Tamo su Promina, Dinara, Plješivica i Krka. Dvadeset godina nisam vidio ono sto sam gledao svakog božjeg dana. Ondje je kuća Ilije Petkovića, tu je i čika Ive imao urarsku radnju. Čika Ante nas je, zato što smo slušali njegovu majku Maricu, odveo u dom JNA da slušamo njegovu klapu. Smjestio nas je između biskupa i vladike i kupio nam od svake vrste kolača iz Bobisa po dva i otišao da pjeva. Nismo čuli nijednu pjesmu, a pola sale je utišavalo naše mljackanje. Čitav dan kasnije smo povraćali. Bilo mu je drago kao malom djetetu kada sam mu u sred rata iz Beograda donio Feral.
Ondje je bila gradska knjižnica i tamo sam poslao brata da pozajmi knjigu za mene jer sam bio bolestan. Čika Ive Radan mi je poslao Lolitu. Nikada me veća sramota nije bila nego kad sam mu je, desetak dana kasnije, vraćao. Tamo je živjela plavooka djevojka u koju sam godinama bio zaljubljen ali sam se plašio da joj to kažem. Na onom igralištu sam od bijesa vježbao trice onog dana kad su nam Sabonis, Tihonenko i Valters uvalili tri komada za 40 sekundi. Na tvrđavi sam se igrao rata. Imao sam osam godina a nije se plaćao ulaz. Sjećanja samo naviru i mogao bih danima pisati o tome.
Ali, moje uspomene nisu ni u čemu posebne. Bilo koji čovjek ima isto takva sjećanja na djetinjstvo. Svi se, ponekad sjećamo starih dana dana i ljudi kojih više nema i čini nam se da je sve bilo bolje. U stvari samo žudimo za vremenom kada smo mi bili bolji ljudi nego danas. Nije potreban rat da nas pokvari, uspješno mi to radimo i sami.
Smiješno je to što u Kninu 6. avgusta 2015. godine, kada sam sišao sa autobusa nakon dvadeset godina odsustva nisam osjetio ništa. Nikakve emocije, nikakva nostalgija ili žal za lijepim starim danima. Knin je bio ispovraćan i upišan. Smrdio je na prosuto pivo, jučerašnju jagnjetinu, urin i bljuvotinu. Od Atlagića do Gašparovića mosta je bio prekriven smećem. Svuda su se kretali mamurni momci u crnom. Sva moja iluzija o tome da ću dolje naći ostatke života je nestala. Kažu da je sto hiljada ljudi došlo na proslavu. I hvala Tompsonu i derneku na tome jer su mi stavili do znanja da tamo više nema mjesta za mene. Ne valja se zavaravati i živjeti u iluzijama. Ta vrsta trošenja života je isto tako opasna kao i mržnja.
Nekoliko dana kasnije je prošao i taj haos od proslave Oluje, spakovane su zastave, momci u crnom su se otreznili i razišli kućama. Čistači su počistili grad. Političari su nacionalne demagogije za mobilizaciju biračkog tijela zamijenili pričama o suficitima, porezima i budzetima i tome kako će njihove ludosti opet platiti sirotinja. Tada mi se Knin učinio mnogo manji nego što je bio. U svakom smislu. Možda je takav bio i uvijek. Na velikoj pijaci gdje subotom nije bilo mjesta pa su stotine seljaka prodavali svoju robu po trotoarima i zidovima od Ožegovićeve kafane pa do popove kuće danas radi jedna usamljena žena. Kasarne i fabrike su zamijenile crkve i tržni centri. Tamo gdje mi je trebalo sat vremena pješačenja, ne zbog toga što je put dugačak, nego zato što se moram svakome javiti i pitati za zdravlje I porodicu, danas mi treba pet minuta. Jedne ljude su zamijenili drugi a ostali su samo zidovi i sjećanja.
Danas je Knin jedan od najsiromašnijih gradova u Hrvatskoj. Jedina industrija koja tamo funkcioniše je prodaja neke vrste našminkanog, plastificiranog i fotošopovanog sjećanja na rat i stare hrvatske kraljeve u koji, kao na hodočašće, dolaze ljudi kako bi se uvjerili u svoje pravo i neiskvareno katoličko hrvatstvo. To je grad istoričarske mašte.
Više sam se osjećao na svome u selima, među rođacima i prijateljima koji su se vratili da par ljetnih mjeseci provedu sa svojima. Mnoge od njih nisam vidio dvadeset godina. Tu mi je bila puna duša. Među svijetom koji, čim pređe u taj krš, počne govoriti po naški. Među ljudima koji su se prema meni odnosili kao da me nisu vidjeli od juče a ne prije dvadeset godina. Tu su mi oči bile gladne i htio sam da vidim sve. I hvala im što su bili tu da mi to daju. Dane sam provodio u pričama i lutanjima po brdima seoskim stazama koje polako guta šikara. Tu sam bio i tužan i radostan. Tu mi se i plakalo i smijalo. Tu su mi oči bile gladne. U Kninu nisu. Nisam imao više imao ni neku pretjeranu želju da se spuštam u grad. Ta sela su potpuno drugi univerzum u odnosu na svega nekoliko kilometara udaljen Knin.
Ali, to je svijet koji polako nestaje i umire. Bukvalno. Preko zime u tim selima gotovo da nema nikoga. Groblja su sve veća. Nestaje i naš govor, taj iskvareni bukovački pjevajući dijalekt kome smo se nekada smijali i rugali niko neće zabilježiti a vrlo skoro se od nikoga više neće moći ni čuti.
Među tim ljudima san shvatio da dom ne čine sjećanja, imanja, zidovi ili proste geografske odrednice. Dom čine ljudi među kojima se osjećaš slobodno da glasno kažeš šta misliš. Prijatelji, porodica i ljubavi. Dom je ondje gdje ne moraš paziti ko je ko i da li ćeš u pogrešnoj kafani naručiti kiselu umjesto mineralne. Tamo gdje se ne moraš plašiti da će ti pijana banda razbiti izlog zato što nisi okačio odgovarajuću zastavu na radnju ili zato što navijaš za drugi tim u jebenom vaterpolu.
Dok smo posljednjeg dana u Kninu jeli jagnjetinu rekoh ćaći da je vrijeme da se ide kući.
-`Dje? – odgovorio je.
-Na Zvezdaru ćaća, na Zvezdaru.
Slegao je ramenima i rekao, ajmo ća. Nasmijao sam se kada sam na autoputu vidio tablu „Beograd“.
Izvor: VICE
Vezane vijesti:
Krst povratka i duhovne obnove
Pusto, sve je pusto, sve pusto osta…
