Spomenik stradalim srpskim žeteocima i žrtvama NATO agresije iz Starog Gracka
Kako tvrde mještani, ubice se slobodno šetaju selom i mjerkaju parcele u vlasništvu porodica ubijenih…
Priredio: Neđeljko ZEJAK
Četrnaest Srba, mještana Starog Gracka, kod Lipljana, izmasakrirano je na njivi 23. jula 1999. godine dok su sabirali žito da bi preživjeli.
Vladika Teodosije kaže da su oni time uvršteni u red mučenika crkve Hristove, a njegove riječi, tješeći jedni druge, ponavljaju majke, sestre, supruge, djeca stradalnika, kao i ostali članovi rodbine i prijatelji.
Parastos, koji se godinama služi u centru sela, umjesto na groblju, opomena je za one koji su naručili i počinili jedan od najvećih zločina nad Srbima na Kosmetu.
U ovom selu, u kome su od 1924. do 1932. godine naseljeni Hercegovci da budu na ispomoći čuvarima stare srpske granice, parastos je punih 16 godina jedini događaj u godini.
Ispred mermerne ploče sa imenima žetelaca i žrtava NATO napada okupljaju se ucvijeljene majke da, sa nasljednicima i udovicama, suzama „umiju“ imena stradalnika jer na groblje ne izlaze pošto Kosovska policija i KFOR tvrde da je groblje – minirano!
U te njihove tvrdnje, kao i navode da se ne znaju naručioci i počinioci zločina, niko u selu ne vjeruje.
U to sumnjaju Živići, Janićijevići, Markovići, Koraći, Odalovići, Ćirkovići… Svih preostalih 250 od blizu hiljadu Hercegovaca, koliko ih je do zločina živjelo u selu.
Terorističke vlasti, kako ih nazivaju mještani, pretvorile su Staro Gracko (selo u kojem su do 1999. godine živjeli najbogatiji Srbi u centralnom dijelu Kosova, pa i šire) u simbol vladavine bezakonja i prašume.
Kako tvrde mještani, ubice se slobodno šetaju selom i mjerkaju parcele u vlasništvu porodica ubijenih.
Srpska noga nije od momenta zločina kročila na stotine hektara oranica u vlasništvu stradalnika.
Većina vlasnika ne zna ko sada njive preorava, niti, u opštini kojom vladaju okorjeli pripadnici bivše terorističke OVK, prihvataju zahtjeve mještana da se uvede zabrana korištenja te zemlje.
Mještani nerado govore o zločincima. Strahuju, kako kaže Srni Ljubica Živić, majka ubijenih Radeta i Jovice, za živote nemoćne i nazaštićene djece, koja već shvataju da su njihovi očevi stradali samo zato što su se odvažili da – pokupe žito da bi preživjeli.
Zna se da je UNMIK policija 2007. godine u susjednom selu Veliki Alaš uhapsila Malzuma Bitićija jer je u njegovoj kući pronađena dokumentacija koja je ukazivala da se tu nalazi štab takozvane OVK i da je on jedan od izvršilaca masakra nad žeteocima.
Međutim, čuveni „alibi“ (nedostatak dokaza), kojim se pred pravosudnim organima brane svi do jednog počinioci zločina nad Srbima, primijenjen je i u njegovom slučaju, pa su UNMIK i Euleks zatvorili slučaj.
U selu, u kome muk i tišina odražavaju nemoć i beznađe, ipak se nadaju da će ruka pravde stići zločince i da će, osim njih, odgovarati i Bernar Kušner, prvi civilni administrator Kosova i Metohije, u čije vrijeme je masakr počinjen.
Porodice stradalnika ističu da su stotinama puta davali izjave o osumnjičenima i da su tražili da se istraga zasnuje na Kušnerovom saslušanju i na saslušanju britanskog komandanta KFOR-a, u čijoj je zoni odgovornosti bilo Staro Gracko.
I danas ih vrijeđa Kušnerova izjava da su „Albanci mnogo stradali i da su rane svježe i bolne“, što su Srbi shvatili kao pravdanje masakra.
Te reči Kušner je izgovorio na dan sahrane, dajuće garancije da će počinioci biti pronađeni.
Ponudio je i nagradu od milion maraka onome ko dojavi bilo kakvu informaciju o zločincima.
Mještani, međutim, vjeruju da je ta nagrada pripala upravo onome ko je trebalo (a nije) da pred lice pravde izvede Tačijeve saborce odgovorne za ubistvo Milovana Jovanovića, Jovice i Radovana Živića, Andrije Odalovića, Slobodana, Mile, Novice i Momčila Janićijevića, Stanimira i Boška Đekića, Saše i Ljubiše Cvejića, Nikole Stojanovića i Miodraga Tepšića.
Vezane vijesti:
Procesuiranje ratnih zločina na Kosovu (4): Užas u jami Volujak
ZLOČIN U „PANDI“ JOŠ PEČE – Jadovno 1941.