Šta nam nosi nova ustaška oluja koja hara Hrvatskom?

English

Svaki do danas opstao pravoslavni Srbin u Hrvatskoj personifikacija je zlog „Vlaha“ sa prednjeg kraja osmanlijskog fronta, rušitelja austrougarske carevine, težine starojugoslovenske žandarmske čizme, pobunjenih Srba 1941. godine, egzekutora na Blajburgu 1945. godine, totalitarnog srpsko-jugoslovensko-komunističkog režima, pobunjenih Srba 1991.  i ko zna šta sve još ne.

Ova nova, šovinistička oluja, niti je počela na maksimirskom stadionu niti je to veče dostigla svoj vrhunac.

Najava nevremena stigla je iz Haga, u oslobađajućoj presudi hrvatskim generalima, koautorima i izvršiocima Tuđmanovog i Šuškovog koncepta spaljene i od Srba očišćene zemlje Hrvatske.

Njen prvi vjetar prohujao je Velebitom krajem juna, dan prije ulaska Hrvatske u EU.

U oblaku prašine, dojurila je crna limuzina po razlokanom jadovničkom putu, vozeći počasnog predsjednika hrvatskih antifašista  da tu, nad Šaranovom jamom ždernjačom, besjedi potomcima žrtava kakva je bila Nezavisna Država Hrvatska /NDH/ i šta je to Jadovno. Ni on, Stipe Mesić, kao ni njegov domaćin Milorad Pupovac, na parastosu koji je uslijedio nad samom jamom  nisu uzeli voštanice u ruke. Njihov primjer deklarisanih ateista spremno je prihvatilo stotinjak sljedbenika dovezenih na Velebit da bi bili protivteža potomcima i poštovaocima žrtava koji su putovali iz Srbije i Srpske.

Putovali jesu, ali doputovali nisu, pošto su ih prvo bosanskohercegovačka,  a onda i hrvatska granična policija zadržale dovoljno dugo da ne stignu na parastos.

Uslijedio je ekces u kome je Mesiću i bratiji sa govornice jasno rečeno šta je to NDH za potomke žrtava i kakav je nivo kolektivne odgovornosti hrvatskog naroda za zločine počinjene u vrijeme njenog postojanja.

Čovjek koji reče da je njegov narod pobijedio 1941.  i 1945. godine,  slavodobitni posljednji čuvar pečata bivše nam države, gurnuo je prst u oko potomcima žrtava rekavši u svom obraćanju da Jadovnički zločin nisu počinili Hrvati nego ustaše.

Obradovao se Mesić,  nosilac plakete SNV-a za promovisanje  vrijednosti antifašizma, aplauzu koji je uslijedio, brzo shvativši da se ustvari aplaudira omladini iz Srbije koja je u tri autobusa tek tada stigla na Jadovno.

Pohitaše hrvatski zvaničnici prema limuzinama, ne bi li izbjegli moguće događanje naroda i stuštiše se niz  Velebit.

Toga dana, bivši predsjednik Hrvatske nije otišao na Pag, gdje je po drugi put obnovljena spomen-ploča za najmanje 8.000 pobijenih.

Među njima i gotovo kompletan prvi tim zagrebačkog /jevrejskog/ fudbalskog kluba „Makabi“, koji se 1941.  plasirao u prvu državnu ligu.

Nije to 2010. uradio ni aktuelni predsjednik Josipović kada je prvi put obnovljena ploča, uništena u takozvanom  domovinskom ratu, po Josipoviću pravednom nastavku antifašističke borbe iz Drugog svjetskog rata.

Jer, kako reče, ono što su partizani bili 1941. to su „branitelji“ bili1991.

Kako bilo, spomen-ploča na Pagu uništena je već treći put, svega nekoliko dana nakon otkrivanja, isto kao i ona obnovljena 2010.

Ne, nije ploča imala ćirilični epitaf. Bila je ispisana hrvatskim jezikom i latiničnim pismom. Presudilo joj je samo to što je svjedočila o smrti „više tisuća nedužnih ljudi – Srba, Jevreja…“.

Bio je to prvi bljesak nove ustaške oluje.

Pojedini hrvatski zvaničnici nižeg ranga „prosvjedovali“ su tražeći da se pronađu i kazne počinioci, ali ne i da se ploča obnovi. I nije obnovljena.

Već sredinom septembra u Golubiću, kod Knina, uništena je Spomen- ploča sa krstom i natpisom „Sjećanje na Golubićane stradale u ratovima“, koju su podigli mještani.  Iako su predstavnici porodica žrtava u Golubiću pod pritiscima „braniteljskih“ udruženja prihvatili izmjenu prvobitnog spomen-obilježja na kojem su se nalazila imena i prezimena 34 ubijena mještanina i postavili novu ploču sa novim tekstom, ni takva nije mogla opstati.

Nova oluja je dobijala na snazi.

Oism  podrugljive i posprdne retorike kojom su hrvatski mediji počeli da se bave Republikom Srpskom, sve češće su počeli isticati nezadovoljstvo pozicijom hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini.

U isto vrijeme, na račun nove vlasti u Srbiji, sve više je bilo napisa i TV priloga kojima se ukazivalo na ratnu prošlost vodećih zvaničnika.

A onda se, neposredno nakon promjene odnosa snaga u vukovarskoj skupštini, počelo sa razbijanjem ploča sa ćiriličnim pismom i  pisanjem ustaških grafita. Prvo u istočnoj Slavoniji, a onda i po mjestima Banije, Korduna i Like, tamo gdje su Srbi iskoristili svoje pravo da istaknu dvojezične natpise.

Čini se da je takav razvoj ustaškog olujnog nevremena iznenadio i najviše hrvatske zvaničnike, koji su se prema ovim događanjima u početku odnosili kao prema pojedinačnim incidentima.

Ipak, nedavni događaj u Vukovaru, kada je čitavom državnom vrhu onemogućen ulazak u zajedničku kolonu sa hiljadama pridošlih poklonika iz cijele Hrvatske, pokazao je da hrvatske vlasti nisu u stanju suprotstaviti se ustaškom nevremenu koje počinje zahvatati cijelu Hrvatsku.

U zaprečenoj vukovarskoj koloni  bio je i Milorad Pupovac, zastupnik u hrvatskom Saboru, predsjednik Srpskog narodnog vijeća i potpredsjednik SDSS-a, najveće srpske političke partije u Hrvatskoj.

Ne sumnjajući u plemenitu namjeru srpskog barda da se pokloni nevinim žrtvama, bez obzira kom narodu pripadale, nikada nismo svjedočili sličnom gestu sa hrvatske strane.

Ne želeći mjeriti veličinu stradanja brojem žrtava, ali i odbacujući demagogiju kako su brojke nevažne, konstatujem da niko od najviših nosilaca vlasti u Hrvatskoj nije nedavno bio uz Milorada Pupovca u Sisku, na komemoraciji za više od  2000 stradale srpske djece ljeta 1942. godine.

Da li je ikad neko od hrvatskih zvaničnika posjetio na zagrebačkom Mirogoju parcelu 142, gdje su zakopana tijela najmanje 862 srpska djeteta sa Kozare?

Ovakav neprincipijelan i snishodljiv odnos prema hrvatskim vlastima i većinskom narodu uopšte posebno je uvredljiv za onaj dio srpskog korpusa koji je u periodu od 1991. do 1995.  napustio Hrvatsku ne želeći platiti cijenu ostanka u Tuđmanovoj neoustaškoj tvorevini.

Ustaško arlaukanje na Maksimiru nije ništa drugo do izraz kolektivnog olakšanja i rasterećenja u trenutku razbijanja višegodišnjih okova nametnutih kroz proces pristupanja Evropskoj uniji. Nametnutih od strane Evrope i hrvatskih vlasti.

U tom periodu nije se smjela dogoditi greška, pogrešan potez koji bi usporio i odgodio ulazak u novu zajednicu naroda.

Sada, kada je taj cilj dostignut i kada je vidljivo da EU institucije ne reaguju na rušenje spomenika žrtvama antifašističke borbe i civilnim žrtvama rata, ne osvrću se na razbijanje dvojezičnih ploča i na kršenje ustavnog zakona o pravima manjina –  vrijeme je za urlik slobode.

Vrijeme je da se otvoreno pokaže kako većinska Hrvatska osjeća, razmišlja ali i dela.

Ustaškom ideologu  dr Anti Starčeviću, plebiscitarno doživljenom ocu domovine, dižu se spomenici širom Hrvatske. Nema nijednog manjeg mjesta čija ulica ili škola ne nosi njegovo ime.

Srpska manjina u Hrvatskoj, koliko god malobrojna bila, trn je u oku većinskoj Hrvatskoj, koliko god se nad tim sablažnjavali tamošnji nosioci vlasti.

Svaki do danas opstao pravoslavni Srbin u Hrvatskoj  personifikacija je zlog „Vlaha“ sa prednjeg kraja osmanlijskog fronta, rušitelja austrougarske carevine, težine starojugoslovenske žandarmske čizme, pobunjenih Srba 1941. godine, egzekutora na Blajburgu 1945. godine, totalitarnog srpsko-jugoslovensko-komunističkog režima, pobunjenih Srba 1991. i ko zna šta sve još ne.

Ova, od 1991. godine  neviđena  javna manifestacija ustaštva, pojačaće mimikriju i ubrzati ionako galopirajući proces kroatizacije i katolizacije preostalog srpskog stanovništva, čiji će se mlađi dio već u drugoj generaciji stopiti sa hrvatskim rimokatoličkim korpusom.

Pretapanje srpskog u hrvatski biološki korpus i sužavanje srpskog duhovnog prostora trebalo bi da razbudi i podstakne zvanični Beograd i Banjaluku da oštrije reaguju i da se zamisle o opravdanosti zalaganja za povratak protjeranih Srba  u Hrvatsku.

Oluje ne poznaju državne, administrativne i entitetske granice.

Ovo nevrijeme može lako da se pretvori u uragan koji bi mogao poharati i područje Republike Srpske i BiH, toliko željene, a do sada nezaorane istočne njive.

Presudno je pitanje da li je ishodište ove ustaške oluje zaista u Hrvatskoj ili je ona samo jedro u koje duvaju vjetrovi sa zapada, iz Berlina i Vatikana.

Piše: Dušan Bastašić

/Autor je osnivač i predsjednik Udruženja građana „Jadovno 1941.“/

Vezane vijesti:

DA NAM SE NE PONOVE JASENOVAC I JADOVNO

MOJE JADOVNO

Dušan Bastašić – I Slana je Jadovno

Jadovno 26. jun 2011. – Obraćanje Dušana Bastašića, predsjednika UG Jadovno 1941.

Dušan Bastašić: Najveća bitka za očuvanje sjećanja o genocidu – vodi se protiv Srba