Srbija i Srbi u Hrvatskoj

Narod koji je postao manjina

Srbi su, sve do 1990. godine, kada su nasilno izbačeni iz ustava bili konstitutivni narod Republike Hrvatske. Ali, na to su danas, izgleda svi zaboravili, a zarad „dobrosusedskih odnosa“ mnogi događaji iz prošlosti opet su gurnuti pod tepih.

Kada je u beogradskom predgrađu Busije, nedavno obeleženo 20 godina od osnivanja SAO Krajina gotovo da nije bilo ni jednog medija u Srbiji koji je našao za shodno da to obeleži. Nije bilo ni natpisa, ili feljtona koji bi podsetio na taj, ali i ostale događaje koji su prethodili raspadu Jugoslavije. Bojažljivo je ( uz poneku kritiku ) zabeležena i incijativa  izbeglica iz Hrvatske, upućena Briselu da se pre prijema Hrvatske u Evropsku uniju od ove zemlje zatraži da izbeglim licima, konačno omogući nesmetan povratak u svoje domove, kao i priznavanje svih, ranije stečenih prava.

Stiče se utisak kao da, vlasti u Srbiji, zarad dobrosusedskih odnosa sa Hrvatskom, već godinama „guraju pod tepih“ sve nasleđene probleme koji opterećuju odnos između dve zemlje, a naročito one koji se tiču statusa izbeglica, zločina nad Srbima tokom devedesetih i sadašnjeg položaja Srba u Hrvatskoj.

Umesto toga, mediji su puni priča o pevačima, glumcima, privrednicima, turistima koji, kako se to obično naglašava „povezuju naše dve zemlje“, prodavnice su pune proizvoda iz susedne nam države ( doduše, srpske robe u Hrvatskoj još nema, ali ajde sad…), a kao kruna svega stalno se naglašava „dobra volja“ vlasti u Beogradu i Zagrebu da se „pomažu“ i urede međusobne odnose. Tako su i nedavna poseta Borisa Tadića Hrvatskoj, kao i njegovi susreti sa Ivom Josipovićem opisani kao „razgovor dvojice prijatelja“ čije države, malte ne nemaju nikakva sportna pitanja. Kada se i govori o položaju Srba u Hrvatskoj obično se naglašavaju samo pozitivni primeri, pa su tako mediji nedavno preneli izjavu Slobodana Uzelca, podpredsednika hrvatske vlade i člana Samostalne srpske demokratske stranke da su Srbi u Hrvatskoj „populacija koja ima sve manje problema“ ( zlobnici, kažu da je to zato što ih je tamo sve manje… ).

Naravno, treba pozdraviti sve pozitivne pomake u odnosima između dve zemlje, a posebno one koji omogućavaju normalan život običnih ljudi. Nije sporno ni to da su narodi na prostoru bivše Jugoslavije upućeni jedni na druge, da ( uprkos svemu što se u prošlosti dešavalo ) imaju mnogo zajedničkog i da je slobodna komunikacija, kao i privredno, kulturno, sportsko i svako drugo pozvezivanje nešto što treba da bude cilj svih država u regionu. Činjenica je i da Srbija ima dovoljno svojih, unutrašnjih problema ( čini se i sve manje snage da ih sama rešava ), od kojih su najveće Kosovo, sve teža ekonomska situacija i stalni pokušaji slabljenja i rasparčavanja zemlje da joj otvaranje novih tema, u ovom trenutku ne bi bilo od velike koristi.

Ali, sve to ne opravdava sadašnji, čini se, isuviše pasivan odnos države Srbije prema svom zapadnom susedu koji je, ponekad ( potpuno neopravdano ) sličan odnosu krivca prema svojoj žrtvi. Kao da smo, prećutno spremni da prihvatimo serviranu nam priču da je Srbija, tobože glavni krivac za raspad Jugoslavije, da je, kako to zvanični Zagreb i dalje naglašava Hrvatska „bila žrtva velikosrpske agresije“ i da je, samim tim sudbina koja je snašla tamošnje Srbe logična posledica takvnog sleda događaja.

U takvom odnosu prema ovoj temi, kao da smo zaboravili na činjenicu koja bi nam, čak i u sadašnjim okolnostima mogla biti jedan od glavnih argumenata u razgovorima sa Hrvatskom i nastojanjima da popravimo položaj Srba u toj državi. Naime, reč je o činjenici da su, sve do nasilnog „proterivanja“ iz ustava ( do čega je, podsetimo došlo 1990. godine, po dolasku HDZ-a na vlast ) Srbi, uz Hrvate bili konstitutivni narod SR Hrvatske. Njihovo svođenje na nacionalnu manjinu i to u trenutku kada su Srbi činili oko 13% stanovništa Hrvatske bilo je obavljeno na nasilan i nedemokratski način, bez saglasnosti legitimnih predstavnika srskog naroda u hrvatskom saboru. Stoga se postavlja pitanje nije li baš ova činjenica značajno doprinela jačanju nepoverenja i ekstremizma na tim prostorima, a time i svim tragičnim događajima koji su se tamo desili od 1990. do 1995. godine? I nije li, bez obzira na sadašnje stanje stvari ( odnosno na zanemarljiv broj Srba koji je ostao u Hrvatskoj ) naše pristajanje na to da Srbi u Hrvatskoj budu tretirani kao nacionalna manjina, u stvari, posredno  priznavanje rezultata etničkog čišćenja do kojeg je, nad Srbima došlo u operacijama „Bljesak“ i „Oluja“.

Uostalom, u insistiranju na takvoj politici možemo se, umnogome ugledati upravo na Hrvatsku. Jer, usled ratnih dešavanja i nepovoljne ekonomske situacije značajno je opao i procenat Hrvata u Bosni i Hercegovini ( pre rata Hrvata je u BiH otprilike bilo koliko i Srba u Hrvatskoj ), tako da njih tamo sada ima manje od 10 odsto, pa ipak niko i ne pomišlja da ih svede na nacionalnu manjinu ( uostalom, tako nešto država Hrvatska nikada ne bi dozvolila ). Postavlja se, onda pitanje kako jedno pravilo može  da važi za Hrvate u BiH, a ne može za Srbe u Hrvatskoj i nije li i to još jedan od dokaza o nepoštovanju prava srpskog naroda u Republici Hrvatskoj.

Tome treba dodati i probleme u vezi sa priznavanjem stanarskih prava Srba koji su, od 1991. do 1995. prognani iz Hrvatske, tajne spiskove na osnovnu kojih se, pod veoma sumnjivim okolnostima, a pod optužbom da su počinili „ratne zločine“ mnogi Srbi povratnici i dalje hapse, uporno ( vrlo moguće i smišljeno ) ekonomsko zanemarivanje krajeva koji su do 1995. bili naseljeni srpskim življem ( što značajno otežava povratak, jer gde nema posla i infrastrukture, nema ni uslova za život ), potiskivanje ćirilice iz službene upotrebe u mestima gde su Srbi u većini, inicijative za osnivanje tzv. „Hrvatske pravoslavne crkve“, pokatoličavanja Srba, još nerešena pitanja velikog broja nestalih tokom akcija Bljesak i Oluja i slično…

Insistiranje na tim temama, naravno ne znači bežanje od suočavanja sa greškama iz naše prošlosti. To ne znači negiranje zločina koji su, tobože u ime srpskog naroda počinjeni u tragičnim ratovima na prostoru bivše Jugoslavije, a još manje aboliciju za njihove počinitelje ili rehabilitaciju političara ( politike ) čije su pogrešne odluke i postupci umnogome doprineli da posledice raspada SFRJ, po naš narod budu ovako bolne. To, jednostavno znači insistiranje na ozbiljnoj i državotvornoj politici koja će, ne vezano od toga koja je stranka u datom trenutku na vlasti definisati dugoročne nacionalne ciljeve, a u skladu sa tim i pitanje rešavanja statusa srpskog naroda u susednim državama, uključujući i Srbe u Hrvatskoj.  To podrazumeva  odustajanje od kompleksa niže vrednosti prema drugima ( koja je, nažalost itekako prisutna kod dela naše intelektualne i političke elite ) i prihvatanje našeg trenutnog položaja kao „kazne za grehe iz prošlosti“….

Kada je, pre gotovo 100 godina stvarana „prva“ Jugoslavija Srbi su, na prostoru sadašnje Republike Hrvatske činili gotovo četvrtinu stanovništa. Koliko ih je, danas ostalo pokazaće popis, planiran za 2011. ali se osnovano pretpostavlja da ih neće biti više od 3.5%, sa tendencijom daljeg pada. Jer, preostali Srbi u velikim gradovima izloženi su, neumitnom procesu asimilacije ( manji potok se uvek uliva u veliku reku ), a na prostore etnički očišćene tokom „Bljeska“ i „Oluje“ vraćaju se, uglavnom ljudi stariji od 60 godina ( potomci su im se već skućili u Srbiji, ili su se rasuli po „belom svetu“, bez namere da se vrate ). Nešto omladine i tzv „demografski obnovljivog“ stanovništva ostalo je samo još u dvadesetak naselja u istočnom delu Hrvatske ( Baranja i istočna Slavonija ), što je nedovoljno da se ovaj negativni trend zaustavi ili barem uspori, tako da će u bliskoj budućnosti Srba u Hrvatskoj, po svoj prilici biti još manje. Time kao da se ostvaruju planovi Franje Tuđmana, izrečeni neposredno pred „Oluju“ da Srbe treba svesti na broj koji neće predstavljati „opasnost“ po Hrvatsku, odnosno na broj koji će sprečiti da oni ikada više budu „remetilački faktor“. Da li je to krivica „velikosrpske politike“ kako nam se danas (čak i od određenih krugova u Srbiji) želi nametnuti, ili rezultat nečije dugoročne, pažljivo planirane i sprovedene strategije? I da li je hvaljenje vlasti u Hrvatskoj da su privrženi zaštiti prava „srpske manjine“ u toj državi ( i to sada kada je njihov broj postao zanemarljiv ), uz svo poštovanje za sve pozitivne pomake, zaista iskreno i dobronamerno?

Jovan Gajić

Izvor: KORENI – List Srba u rasejanju