“Srbi u Hrvatskoj izumiru, ostali još u istočnoj Slavoniji”

Povod za razgovor s Filipom Škiljanom, doktorom istorijskih nauka i naučnikom s Instituta za migracije i narodnosti, njegov je naučni rad “Identitet Srba u Hrvatskoj”, objavljen u časopisu “Politička misao”

Tromesečno intenzivno istraživanje Škiljan je proveo metodom intervjua na uzorku od 36 ispitanika srpske nacionalnosti širom zemlje: govorili su o vlastitom osećaju identiteta, važnosti religije za identitet, osećaju srpstva, odnosima s Hrvatima u najbližoj okolini, važnosti negovanja ćiriličkog pisma i brojnim drugim temama.

Možete li elaborirati zaključni deo vašeg rada u kome tvrdite kako nema sumnje da su Srbi u Hrvatskoj pred izumiranjem?

Poslednji popis stanovništva upozorava na spomenuti trend – u poređenju sa popisom iz 2001. u opadanju je broj onih koji se izjašnjavaju Srbima: to je uglavnom starije stanovništvo, koje živi u zapadnoj Slavoniji, na Kordunu i Baniji te u Lici i delu Dalmatinske zagore. Mladi ljudi koji su otišli nakon rata 1995. nisu se u te krajeve želeli vratiti, jer znaju da onde ne mogu doći do posla, pa im je teško zamisliti da bi po povratku mogli nastaviti normalan život. Sa druge strane, nešto je bolje u istočnoj Slavoniji, jer tamo nije bilo masovnog egzodusa kao u ostatku zemlje. Što se tiče Srba u krajevima u kojima nisu bili većinsko stanovništvo, pojavljuje se veoma jaka asimilacija, ponajviše usled mešovitih brakova; znači, ako je osoba u braku s pripadnikom većinskog naroda, najverovatnije je da će se i deca iz toga braka tako izjašnjavati. Tu je reč i o svojevrsnoj etnomimikriji, sakrivanju vlastitoga nacionalnog identiteta, za rata i nakon rata, na područjima koja nisu bila okupirana.

Asimilacija i etnomimikrija 

Možemo li dakle zaključiti da su smanjenju broja Srba pridoneli njihov poratni egzodus, deficit mladih te, najvažnije, staro stanovništvo i asimilacija?

Točno. Kao što sam rekao, u prilog asimilaciji idu i mešoviti brakovi i etnomimikrija. Ljudima je lakše ne izjasniti se Srbima, posebno u krajevima u kojima nisu bili većinsko stanovništvo. U istočnoj Slavoniji, gde još ima sela sa većinskim srpskim stanovništvom, Srbin će puno lakše iskazati svoju nacionalnu pripadnost nego primera u Bjelovaru ili Sisku.

Ne govori li to da je stigmatizacija Srba iz ratnih vremena još prisutna, što generiše i sakrivanje nacionalne pripadnosti? To sigurno nije svagde slučaj, barem ne u jednakoj meri?

Možda je stigmatizacija prejaka reč. U krajevima u kojima je bilo ratnih sukoba može biti i toga, ali ondje gde sukoba nije bilo to nije tako izraženo. Istakao bih pozitivne primere poput Gorskoga kotara ili Podravine, gde Srbi i Hrvati žive u miru jedni pored drugih i jedni s drugima. U Gorskom kotaru nije došlo do značajnih promena u etničkoj strukturi stanovništva, a u Podravini je asimilacija izraženija zbog mešovitih brakova. U svakom slučaju, u Podravini se Srbi prepoznaju po jeziku: oni koji govore štokavski i ijekavski su Srbi, a oni koji govore kajkavski su Hrvati. Izjašnjavanje ili sakrivanje nacionalne pripadnosti zavisi o okolnostima minulog rata te predživotu i suživotu Hrvata i Srba koji se gradio vekovima, da bi se na nekim prostorima srušio u ratovima u 20. veku. Primer, tamo gde za Drugoga svetskog rata i nakon njega te u poslednjem ratu nije bilo većih sukoba, dobri su se odnosi lakše sačuvali, a najlepši je primer Gorski kotar – Vrbovsko, Gomirje, kraj oko Delnica i jedan deo ogulinskoga kraja, oko Jasenka i Drežnice, gde nema negativnoga nacionalnog naboja.

Koji biste identitetski element izdvojili kao važan i primaran za Srbe u Hrvatskoj?

On zavisi o starosnoj dobi: mladim je ljudima važno istaknuti da su Srbi, ali će pre toga istaknuti i svoj nadnacionalni identitet te reći da su prvo građani sveta, Evrope i Hrvatske, pa tek onda Srbi. Nacionalni element im nije toliko bitan. Starijima je nacionalni identitet ipak bitniji: oni su ponajpre Srbi koji su se, prvenstveno, identifikovali kroz antifašističku borbu (identitet), koja sve više ustupa mesto pravoslavlju. Vera, odnosno pravoslavlje, danas je glavni identitetski stup starije i srednje generacije.

Znači, mlađe su generacije izgubile povezanost s vlastitom etničkom pripadnošću?

Da, jer jedan deo srednje generacije Srba koji je za rata živeo u neokupiranom području i imao malu decu nije toliko težio tome da ih poduči pojedinim elementima srpskog identiteta, poput ćirilice, čitanja srpskih pisaca, istorije Srba iz Hrvatske; ni njima, očito, to nije bilo nešto bitno. Onima koji su živeli u okupiranim područjima nacionalni identitet je mnogo bitniji, jer su odrastali u miljeu koji je to poticao.

Izumiru sela i običaji

Mnogi su Srbi u Hrvatskoj, doznajemo iz vašeg istraživanja, prešli na rimokatoličku veru. Iz reči paroha iz Novoseljana upućenih jednom vašem ispitaniku isijava čuđenje o broju onih koji su se, kako kaže, došli kod njega “ispisati” iz pravoslavne vere da ne bi bili crne ovce?

Ne ulazim u tačnost i istinitost iskaza moga ispitanika. Činjenica je da se, konkretno na bjelovarskom području, broj Srba izuzetno smanjio od popisa iz 1991. godine. Lično mi je najtužnije područje oko Grubišnog Polja: ta bilogorska sela, koja su i pre rata bila slabo naseljena, danas su gotovo opustela, u njima je vegetacija prešla preko kuća. Takvo je stanje i s brdskim selima u daruvarskom kraju, ali i u većem delu Banije, Korduna i Like.

Vratimo se nekadašnjim dobrim običajima: dolaze li i danas Hrvati Srbima i Srbi Hrvatima u goste na slave i krštenja?

Kada govorimo o manastiru Lepavina, tamošnje slave pohode i Hrvati iz podravskoga kraja. Pre poslednjeg rata, u nekim selima Dalmatinske zagore u kojima nije bilo pravoslavne crkve Srbi su išli u katoličku, kada im se išlo na službu. Koliko mi je poznato, u severozapadnoj Hrvatskoj, gde nije bilo rata, takvi su se običaji sačuvali i danas, iako su za rata verovatno bili smanjenog intenziteta. Primera, u Ludbregu pravoslavni idu na neke katoličke proslave i slično.

Zašto se etnički Srbi danas prilikom popisa stanovništva izjašnjavaju Hrvatima?

Reč je o čistoj etnomimikriji, jer im se puno lakše izjasniti Hrvatima, bilo radi posla ili radi komšija i okoline u kojoj žive. Rekao bih da su rezultati popisa stanovništva više takvi zbog prirodnog izumiranja stanovništva, odnosno opustelih sela staraca. Takvo izjašnjavanje Srba, ponavljam, uslovljavaju i mešoviti brakovi, ali postoje i situacije u kojima su i majka i otac Srbi, pa se deca izjašnjavaju kao Hrvati, opravdavajući to činjenicom da žive u Hrvatskoj. Tako im je najlakše, ne žele ništa znati o običajima, elementima identiteta… naravno, oni će sutra i svoju decu tako odgajati. Klima u državi i ovom delu Evrope ne potiče ljude da se osećaju drugačije od većine, pa ni te roditelje ne treba okrivljavati. Takve su situacije pogotovo vidljive u većim sredinama i gradovima. No kod mladih, već sam kazao, prevladava mišljenje da iskazivanje nacionalnosti nije bitno.

Važnost ćirilice i institucija

Kolika je u tome odgovornost srpskih institucija, odnosno šta one mogu učiniti da se takav trend promeni? Neki od vaših ispitanika navode kako ne žele biti manjina…

Daću vam primer iz severozapadne Hrvatske: jednoga starijeg čoveka pitali su na izborima hoće li izabrati manjinsku listu, na šta se on uvredio: “Moji su tu već trista godina i zašto bih glasao za manjinsku listu, ja sam najpre građanin ove zemlje i ne zanima me manjinska lista!” Uprkos tome, jasno je da u velikom delu Hrvatske velike srpske stranke, ponajpre SDSS, čuvaju stečena prava Srba. Mislim da čoveku iz primera i mnogima drugima nije dovoljno jasno objašnjeno o čemu je reč, da nisu dovoljno informisani, pa kao starosedioci žele glasati kao i svi ostali, jer se u protivnom osećaju diskriminisanima ako im neko sugeriše da glasaju za posebnu listu. Ali to je i slučaj s Romima, Ukrajincima, Italijanima… S potonjima sam razgovarao jednom prilikom u moslavačkoj Ciglenici i vrlo mali broj njih želeo je glasati za manjinsku listu. U istočnoj Slavoniji je drugačije, tamo je SDSS Srbima omogućio jednu vrstu opstanka, kao što kaže jedna moja sagovornica.

Zanimljivo je pitanje ćirilice kao dela srpskoga identiteta u trenutku dok se ona progoni iz Vukovara: koliko je ćirilica važna vašim ispitanicima? Neki misle da se u sklopu nastavnog programa treba učiti već na početku školovanja…

To je pismo, kao što je kazala jedna moja ispitanica, distinktivan elemenat od Hrvata, dok jezik to najčešće nije, jer u većini krajeva Srbi i Hrvati govore istim jezikom i teško je u razgovoru iščitati ko je ko. Ćirilicu, kao deo srpskog identiteta, danas najbolje čuva SKD Prosvjeta, odnosno njena izdavačka delatnost koja to pismo čini dostupnim u Hrvatskoj. Moji se ispitanici ipak s pravom pitaju ko će knjigu izdanu na ćirilici čitati u današnjoj Hrvatskoj: stvarnost je takva da vrlo malo ljudi zna ćirilicu, a i oni stariji je već zaboravljaju. Kada vidim situaciju oko ćirilice u Vukovaru i negativan stav javnosti, mislim da bi njeno uvođenje u nastavu rezultiralo još većim kontraefektom. Možda još nije vreme za to, ali možda će doći i neko bolje, kada više nećemo biti u ovakvoj ekonomskoj krizi i recesiji, s čime je povezano i raspoloženje javnosti. Ali da bi ćirilicu bilo važno i korisno učiti, svakako stoji: ona je u velikom broju evropskih zemalja i glavno pismo.

Kada govorimo o očuvanju identiteta Srba u Hrvatskoj, kakva je generalna perspektiva? Šta se može očekivati za pet godina?

U tom će smislu i ubuduće od velike važnosti biti institucije poput SPC-a, Prosvjete i drugih, poput Privrednika, SNS-a, SDSS-a, oko kojih će se uvek okupljati krug ljudi koji žele očuvati svoj identitet. Iako su moji sagovornici uglavnom pesimistični po tom pitanju, i njima je ipak stalo do toga.

Uteha u SPC-u nakon razočarenja antifašističkim tekovinama

U istraživanju na nekoliko mesta spominjete povratak Crkvi i veri kao primarnom identitetskom kôdu Srba u Hrvatskoj: kada pričamo o buđenju pravoslavlja, postavlja se pitanje kako je SPC-u to uspelo poći za rukom, s obzirom na ne baš slavnu ulogu svih crkvenih institucija u ratovima devedesetih?

Povratak SPC-u dogodio se ponajpre zbog razočarenja antifašističkim tekovinama. Taj je povratak nešto manje prisutan u tzv. ustaničkim krajevima, na Baniji, Kordunu ili u Lici. Srbi su bili jako dobro integrisani u društvo, toliko dobro da su zanemarili svoj srpski identitet i mnogo se njih, vidljivo je iz popisa stanovništva, izjašnjavalo Jugoslavenima. Težili su državi koja im je, kako su mislili, donela sve povlastice, a s njima i dobru integrisanost u hrvatsko društvo. Onda su, kako kaže jedan od mojih ispitanika, bili toliko razočarani time što im antifašistička borba nije omogućila očuvanje vlastitog identiteta, pogotovo kod buđenja nacionalizama, da je hvatanje za Crkvu bio jedini način da ga očuvaju. Time ponovno kod mladih ljudi dolazi do učenja nekih zaboravljenih običaja i shvatanja tradicije na drugi način, svega onoga što je bilo zanemareno u poslednjih 45 godina i što su čuvale i njegovale njihove bake. Veliki deo Srba, pogotovo nakon rata, pronašao je utehu u Crkvi. Primer, manastir Lepavina čuva identitet Srba u severozapadnoj Hrvatskoj, potvrđuje većina mojih ispitanika, pogotovo kada je reč o slavama i njihovom obeležavanju.

Izvor: Srpski narodni forum

Vezane vijesti:

Dejan Jović: Srbi u Hrvatskoj osuđeni na nestanak | Jadovno 1941.

Milorad Buha: Srbi i Hrvati – buduća ravnopravnost | Jadovno …

Srbi u tragovima | Jadovno 1941.