Srbi u tragovima

Piše: Zoran Kojić

Koliko je danas onih koje ovde nazivaju četnicima, a tamo ustašama? Hrvatska država je rekla manje od pet odsto (1990. godine Srbi činili oko 12 odsto stanovništva, a bilo ih je oko 600 000) i zaključila – “Srbi su manjina”. Naravno, to nije brojka, to je koliko etničko-politička kategorija, toliko i “uputstvo za upotrebu”, jer: zna se šta je manjina, kakva su joj prava i obaveze.

Ali, prebrojavaju se Srbi, ne zato da vide koliko ih je ostalo posle munja, bljeskova i oluja; već da u broju pronađu snagu preživljavanja i opstanka, uvereni da i na Balkanu i u srednjoj Evropi demografija prethodi demokratiji. U Hrvatskoj je danas, prema popisu iz 2011. približno 190.000 Srba.

I koliko god da ih je, 290 000 ili 390 000, Srbi u Hrvatskoj će kao i 1990. kada su u avgustu počeli balvanima da “zidaju” svoju drzavu, biti pingpong loptica po kojoj ce žestoko udarati i Beograd i Zagreb.

Znali su to veoma dobro kninsko – slavonski političari u vreme dok su rodoljupci među beogradskim novinarima pisali da “u Kninskoj krajini deca misle da su reke u Srbiji lepše od svih reka, da je jabuka u Srbiji drugačija od svih jabuka”. Dok su ispisivani ovi redovi, Milan Babić, tadašnji lider RSK, koji je više puta bezuspešno pokušavao da svoju “državu” pripoji Jugoslaviji (14 000 kvadratnih kilometara, 420 000 stanovnika), hladno je svedočio: “Tada je meni Milosević otvoreno rekao da prihvatim specijalni status pa da nas jednostavno otkači. To je rekao šef Srbije. U ime Srbije. Rekao je: Pa da vas otkačim.” A Veljko Džakula, nekada šef zapadne Slavonije, koga se u Beogradu na sred ulice hapsilo i ubacivalo u kola, tvrdio je da je u Beogradu avgusta 1991. godine pitan: “Zašto se zapadna Slavonija dizala na ustanak kada je bila planirana za preseljenje?”

Babić je u istoriji, a Džakula u svom selu pored Pakraca i samo oni znaju kakve su jabuke u “njihovom kraju”. Ali ukus Džakulinih su sada počeli da opisuju i oni koji mnogo šta nisu hteli da vide.

Srbima u Hrvatskoj svakako nisu potrebni “uvozni” opisivači zbivanja u Hrvatskoj; dovoljne su im sopstvene oči i uši.
Videće tako Srbi po gradovima parole “Samo mrtav Srbin je dobar Srbin”; čuće na televiziji “kako će biti uski mostovi na Dunavu kada Srbi počnu bježati” (iz Vukovara i okoline, još tu preostaše ozbiljnije koncentrisani) ili da “Jugo-četnička (?!) ćirilica je novi okupator Hrvatske…

HRVATSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

Ne mogu a ne vratiti se na Jovana Opačića, ekonomistu, buntovnika, pesnika… koji je to tako energično tvrdio: “Za nastanak rata su najznačajniji psihološki faktori. Taj rat je nastao prije svega zbog kolektivnog paranoičnog straha srpskog naroda od pokolja.”
Da li je to tačno ili nije, stvar je dokazivanja, ali nema sumnje da će mnogi Srbi u Hrvatskoj u dolasku predsednika Hrvatske Franje Tuđmana u Jasenovac, u rečima tadašnjeg kardinala Franje Kuharića, u obnovi zahteva za obnavljanje Hrvatske pravoslavne crkve, videti i povratak prošlosti, baš one koja izaziva “paranoični strah”.

I posle svih upozorenja i Amerike i Evrope da se mane nakane da miri dželata i žrtvu, Tuđman je rekao: “Položio sam vijenac kao hrvatski predsjednik svim žrtvama palim u Jasenovcu, žrtvama fašizma i NDH, ali i onima koje je pogubio komunistički režim.”

Kazao je i Franjo Kuharić na zasedanju evropske biskupske konferencije: “Srbi su bježali zato jer su im tako zapovijedile njihove vlasti, zato jer su podlegli svojoj propagandi i zato jer nisu mogli prihvatiti realnost hrvatske države.” Zagrebački novinar Jelena Lovrić za radio “Slobodna Evropa” kaže “Kardinal je sasvim stao uz državnu politiku. Možda bi samo još Tuđman tako govorio”, a potom navodi i da je Drago Pilsel u “Novom listu” ocenio tekstove koje je objavio uticajni katolički nedeljnik “Glas koncila” kao “prvorazredan govor mržnje”.

Ali sada ideju HPC (nastale pod patronatom Pavelićeve endehazije kada je već i Nemcima i Italijanima bilo dosta ustaškog divljanja i kada je preostale Srbe valjalo prekrštavati) pronosi stanoviti akademski slikar Metod Viličić, kome mediji posvećuju veliki prostor. On kaže da je njemu i jos četrnaestorici njegovih sledbenika “potrebno više od folklora vezanog za Svetosavlje”, jer “ondje u Srpskoj pravoslavnoj crkvi u Zagrebu postoje jedino Sveti Sava i krsna slava”. Naravno da Metod Viličić nije čovek koji će da se pravi Toša, pa kaže :”Budimo otvoreni i priznajmo da za osnivanje HPC postoje i politički razlozi. Ako bi se njoj u budućnosti priključila većina ovdašnjih pravoslavaca, eliminirala bi se identifikacija pravoslavlja i srpstva, a time bismo onemogućili srpsku državnu politiku da se koristi Crkvom za svoje ciljeve.”

Ne libimo se mi izgovoriti kako želimo Hrvatsku, ali takvu Hrvatsku u kojoj će imati pravo da žive i Srbi i Hrvati i svi ostali ljudi.
Takodje se ne libimo reći da je povratak Srba u Hrvatsku (oko 150 000 izbeglo u Srbiju, oko 90 000 u Republiku Srpsku) njen najveći unutrašnji problem.

Moguće je da bi za vlasti u Zagrebu “idealan povratnik” bio već pominjani Opačić. On entuzijastički kaže: “Ostalo je kamenje, mi ćemo ponovo sazidati kuće”, ali i što je za vlast u Zagrebu važnije: “Ako se vratim u Hrvatsku, boriću se protiv političke autonomije Srba u Hrvatskoj, boriću se za sva kulturna i gradjanska prava srpskog naroda, ali protiv političke autonomije“.

Preciznih podataka o Srbima povratnicima u Hrvatsku nema.
Govorilo se u početku o tri faze povratka Srba: “individualni povraci” (spajanje porodica),”pilot projekti” (takav plan o povratku Srba u selo Kusonje, a Hrvata u Antunovac, Ernestinovo i Bilje propao je i pre nego što je započet) i “posle povratka Hrvata u svoje domove” (za ilustraciju, smatra se da je iz hrvatskog Podunavlja izbeglo oko 75 000 Hrvata, a da je u tadašnju Sremsko-baranjsku oblast došlo oko 95 000 srpskih izbeglica).

Čovek kome su Ujedinjene nacije poverile da brine o toj oblasti Žak Klajn, koji je uspeo da u isti avion stavi Hrvata pilota i Srbina kopilota da posle pet godina zaprašuju komarce uz obale Dunava, u američkom tonu “olako obećane brzine”, kaže: “Ako Hrvati žive u Vojvodini, ne vidim zašto Srbi ne bi mogli da žive u Hrvatskoj. Tu ništa nije traumatično.”

Klajn nije znao ili nije hteo da zna ono što daje vetar u leđa vukovarskim čekićarima, famozne reči, famoznog Vlade Gotovca: “Mržnja je kod nas dobila oblike koji podrazumijevaju i samouništenje: samo da ne postoji onaj drugi.”

Nakon svega što se događalo i dogodilo u vremenu od 1990. naovamo, Srbi su u Hrvatskoj postali nacionalna manjina, doduše najbrojnija ali u najnezavidnijem položaju.

U Hrvatskoj je, ako se izuzme Istočna Slavonija i Baranja, ostalo stotinak hiljada Srba. Nije malo ni onih (možda ih je i desetak hiljada) koji su menjali imena i prezimena da bi tako sakrili svoju nacionalnu pripadnost i lakše izlazili na kraj sa sumnjičenjima i šikaniranjima nacionalistički zatrovanih. Procesu asimilacije posebno su izloženi mladi, učenici i studenti.

Srbi su bili većina u oko hiljadu naselja u Hrvatskoj, a sada su to još možda u pedesetak, a da nijedno nije ni gradsko ni iole veće.

Tragedija Srba u Hrvatskoj, pri čemu je Tuđmanu bilo omogućeno da nastavi i gotovo dovrši ono što je u Drugom svetskom ratu provodio Ante Pavelić, bilo je omogućeno zlokobnom “antibirokratskom revolucijom”, koja je 1988. krenula iz Beograda i dovela do toga da se i po Hrvatskoj vikalo “ovo je Srbija!”, zatim prelaženjem vodstva u Krajini na pozicije kojima nisu dorasli, te pasivnom ulogom Srba iz Srbije i Bosne kada su krenuli i odigrali se “Bljesak” i “Oluja”.

Još nije kraj odlaženju i preostalih Srba iz Hrvatske. Ne zna se koliko će ih sada otići iz istočne Slavonije i Baranje, ali bojim se da će ih otići dosta.

ASIMILACIJA PO KRATKOM POSTUPKU

Asimilacija Srba u Hrvatskoj je veoma brza i ako se ovaj trend nastavi, biće to jedina mogućnost za njihov opstanak na ovim prostorima. Ljudi su puni straha, jer, zaposlenje i egzistencija, uz opredeljenje za pripadnost srpskom narodu, teški su ili nemogući. Takva politika u Hrvatskoj vodi potpunoj asimilaciji bez ikakve mogućnosti za bolje rešenje srpskog nacionalnog pitanja u Hrvatskoj.

“Srpsko pitanje nije presudno za današnji hrvatski režim, ali je sigurno jedno od najtežih pitanja za Hrvatsku… Kad bi se Srbima omogućio povratak, država bi kršila čitav niz vlastitih zakona koje je i donela da do toga ne dodje…”
Reče moj prethodnik Milan Đukić svojevremeno i osvedočismo se da je zaista i bio u pravu.

Zaključujem: Sudbina srpskog naroda u Hrvatskoj je plod sinhronizovane politike Zagreba i Beograda. Pri podeli Bosne i Hercegovine kao “građevinskog materijala” za teritorijalno uvećavanje Hrvatske i Srbije, obe strane za džokere su uzele upravo Srbe u Hrvatskoj.

Izvor: SRPSKI NARODNI FORUM

Vezane vijesti:

Mi se odmah sjetili ratnog šovinizma: Dubrovčani prodaju čist zrak

Revizionistička istoriografija na mestu glinskog martirijuma

U Hrvatskoj ni pokojnici nemaju pravo na ćirilicu!

NASTAVLjA SE DISKRIMINACIJA SRBA I ROMA

oskrnavljen i opljačkan pravoslavni hram u karlovcu

USTAŠKI SIMBOLI I NDH POSTALI „UMJETNIČKA SLOBODA“

NA ZIDU ŠKOLE U BILICAMA USTAŠKI GRB