Srđan Cvetković, u ime naroda: Da se ne zaboravi revolucionarni teror

Izložba U IME NARODA! će biti postavljena krajem marta 2014. u Istorijskom muzeju Srbije na Trgu Nikole Pašića u Beogradu.

U IME NARODA!- je prva multimedijana izložzba o dugogodišnjim tabu temama: likvidaciji, suđenjima narodnim neprijateljima, Golom otoku i drugim logorima, prinudnom otkupu i koleketivizaciji…

O izložbi i temama koje obrađuje za Frontal govori autor izložbe dr Srđan Cvetković, istoričar Instituta za savremenu istoriju iz Beograda, autor obimne knjige „Između srpa i čekića“ o metodima političke represije u Srbiji od 1944. do 1985. godine i bivši sekretar Državne komisije za tajne grobnice ubijenih poslije 12.septembra 1944.

– Ideja o izložbi je nastajala godinama, kroz moj rad na doktoratu kao i kroz Komisiju za tajne grobnice. Ja i moji saradnici suočavali sa ogromnom količinom materijala o represiji za koju smo smatrali da mora biti prikazana široj javnosti i na taj način dati doprinos suočavanju sa totalitarnim nasljeđem i doprinijeti duhovnom ozdravljenju nacije – kaže Cvetković.

Koliko konkretnih podataka – brojki – se može saznati iz prikupljenog i izloženog materijala?

Na izložbi će u četiri scene, četiri tematske cjeline, biti izloženi eksponati i fakti o stradanjima ljudi u vremenu revolucionarnog terora 1944-1953. i imitacije staljinističkog društvenog modela u Srbiji i Jugoslaviji. Biće postavljena scena o izborima, političkoj kulturi toga vremena i kultu ličnosti, druga će biti posvećena likvidiranim ljudima bez suđenja, treća će se baviti političkim zatvorenicima i zatvorima, dok jedna posebna scena prikazuje stradanja na Golom otoku i drugim logorima kao i seljacima u vrijeme otkupa i kolektivizacije. Biće izložena baza dokumenata, kao i poimenična baza lica stradalih u vrijeme likvidacija 1944-1945. kao i cjelokupna baza zatvorenih po liniji Informbiroa.

Zanimljivo je se, osim direktnim likvidacijama, izložba bavi i „kolektivizacijom” i prinudnim otkupom. Kakve posljedice su ostavili ovi procesi?

Tačno. Jedna od scena na izložbi biće posvećena stradanju seljaka u vrijeme prinudnog otkupa i koleketivizacije. Biće prikazane žrtve, hapšeni, maltretirani i ubijeni seljaci, logori za prinudni rad, kao i oblici otpora, buna koje su se spontano javljali na selu. Jedna od najvećih pobuna upravo je izbila u Bosni u Cazinskoj krajini na Đurđevdan 1950.. Tada su se i Srbi i Musliman,i i komunisti i nekomunsiti, digli protiv povih revolucioanrnih mjera. Bilo je na desetine stradalih, intervenisala je i vojska, na stotine je raseljeno i zatvoreno. Osim toga nicale su pobune u Vojvodini (Bežanija, Dolovo) Smederevu i drugdje. Do sada i ova tema kao i ostale su muzeološki gotovo potpuno neobrađene.

Da li ste nailazili na poteškoće u istraživanju, a ako jeste – šta mislite zašto bi neko stvarao poteškoće izlasku istine o jednom periodu istorije na vidjelo?

Za razliku od, recimo, prije deceniju ili više, u novije vrijeme su, ipak, dosta pristupačni arhivi na sve ove teme. Naročito mi je olakšao posao osnivanje Državne komisije za tajne grobnice 2009. i odluka Vlade da se ukinu s određenih dokumenta i fondova oznake povjerljivosti. Naporom mnogih saradnika i pojedinaca, a koji su mi pomagali prikupljena je, zaista, ogromna građa, dokumenti, fotografije, audio, video materijal, dokumentarni i igrani filmovi koji će biti prikazani srpskoj javnosti na jedna moderan i atraktivan način.

Da li imate istraživačkih saznanja o strijeljanjima u Bosni i Hercegovini ili Hrvatskoj, a koja su počinjena u istom periodu, u tom vremenu nakon rata ? Da li se može govoriti o određenim brojkama i da li ćete istraživati dalje?

Imam neka saznanja o stradanjima u Bosni i Hrvatskoj kao i Sloveniji. Međutim, ideja je da u okviru paralelnog programa u jednoj sali, koju smo zamislili da bude u stilu sudnice iz onog vremena, budu gosti-inostrane delegacije koje će da prikažu iskustvo republika bivše Jugoslavije ali i zemalja Istočne Evrope. U tom smislu imamo potvrde od delegacija iz Slovenije, Poljske, Mađarske i drugih zemalja koje će predstaviti svoja sikustva i istraživanja. Na taj način se mogu suočiti iskustva kako iz tog perioda tako iz tranzicionih procesa iz autoritarnog sistema u demokratiju koje su ove zemlje uglavnom prošle prije Srbije.

Da li je istina da je u Srbiji, i to na osnovu dokumenata UDB-e, ubijeno 55.000 ljudi, mahom na vansudski način? Da li je iko odgovarao za ubistva?

Na žalost najmanje je toliko ljudi stradalo, a naravno među njima i par stotina, možda i više, koje bi svaka vlast osudila na smrt, ali ima, zaista, i mnogo nevinog svijeta i nezasluženo kažnjenog smrću. Naravno, tu treba dodati nekoliko stotina hiljada političkih zatvorenika od 1944-1990. Kada su uslovi na izdržavanju kazne daleko bili čak i od standarda u Kraljevini Jugoslaviji. Za ove zločine po svoj prilici niko neće odgovarati i danas, najmanje što možemo da uradimo je da iznesemo istinu o tome, a na državi je da sprovede proces rehabilitacije žrtava i dostojnog obilježavanja grobnih mjesta u skladu sa hrišćanskim i civilizacijskim tekovinama.

S tim u vezi, prošlu godinu je obiljeližila i smrt Jove Kapičića, bivšeg uposlenika UDB-e. Da li je Kapičić bio neko ko je morao odgovarati bar za neke od ovih 55.000 ubistava?

Ne samo on, nego mnogi koji su bili u životu, u nekoj ozbiljnoj demokratskoj državi bi bili pozvani na odgovornost i da nešto kažu o masovnom kršenju ljudskih prava i zločinima koji su činjeni u ime ideologije i vlasti – U IME NARODA! Kako se tada govorilo. Jovo Kapičić je do posljednjeg dana bio jako ohol i smjelo je istupao u medijima shvatajući da mu niko ništa ne može i to u odbranu jednog totalitarnog sistema koji je mnoge unesrećio. Čak su se u nekim slučajevima pominjale i njegove prijetnje novinarima.

Kako objašnjavate sve što se dešavalo u periodu kojim se izložba bavi, a pogotovo ako uzmemo u obzir da su u Srbiji mahom Srbi strijeljali pripadnike svog naroda? Da li je to “revolucionarna ostrašćenost“ ili nešto drugo? Gdje su korijeni koji su izrodili takve posljedice?

Znate, kako nikad nije samo jedan razlog i to je šansa da se na tribinama i predavanjima kojih će biti u okviru izložbe i o tome prodiskutuje. Po meni, ima tu i nasljeđa, autoritarne političke kulture, mentaliteta, antropoloških faktora, ratnih okolnosti i osvete, ličnih lukrativnih razloga, patologije na momente, ali je sve to bilo pod zavjesom i vođeno od partije i pod zavjesom ideologije, dakle smatram ideološko-revolucionarni faktor odlučujućim.

Evidentno je, takođe, da postoji određeni otpor prema saznavanju istine o ovim događajima, i to kod onog dijela javnosti koja sebe smatra antifašističkom i građanskom? Da li je to tačno i kako to objašnjavate?

Ja smatram da se u suštini radi ili o nerazumijevanju naših namjera ili, pak, u drugom o prećutnoj odbrani ideologije i sistema koji u glavama mnogih u Srbiji nije imao mana. Ja smatram da je vrhunska vrlina svih antifašista i partizana to što su se borili protiv strijeljanja ljudi, protiv neslobode, diktature i zločina okupatora. Upravo vođen tim idealima smatram da su posljeratne manipulacije NOB-om od strane komunističke partije – zatvaranje onih koji ne misle isto, mučenja i ubistva iz političkih i klasnih razloga, logorisanje lica po principu kolektivne odgovornosti u Vojvodini – jadna, vrhunska izdaja ideala u ime kojih su se borili mnogi časni partizani. Upravo iz tih razloga zadatak je svakog pravog antifašite i partizana da našu izložbu podrži. I vjerujte, ima takvih, mada su ljudi koji su antifašističkim organizacijama glasniji.

Da li će vaša izložba putovati i van Srbije?

Naravno. Plan je da, ukoliko bude interesovanja, izložba obiđe neke veće gradove u Srbiji, da gostuje u Sloveniji, možda, još negdje na teritoriji bivše Jugoslavije ako bude poziva. Takođe su u toku pregovori da se postavi dio materijala u Poljskoj i Mađarskoj.