arrow up

Podijelite vijest:

Spavanje u Jagodića štaglju

Idu prema putu oni sa desne strane, a onda se oglasi i naš komandir: „Kreći“, pa i mi zavismo za ostalima. Uskoro se vidi kolona sviju ispred nas. Idu uzbrdo. Idemo po dva u koloni pa ispade mnogo dugačka. A ima ih još dosta i iza nas. Konačno savladasmo to podugačko i dosta strmo brdo i idemo po ravnici kroz selo. Jedna kolona ide putem, a druga (desna) stazom. Taman smo se nekako odmorili od onog brijega i nekako uvagali korake, gledajući lijevo i desno, a ono viču: „Stoj! Odmor“. Posjedasmo na suhu brinu obrasle grabe, a komandir nas obilazi i kaže da podesimo obojke, čarape, obuću i kapute. Puške uzimaju drugi u trojki. Kod mene je to Zdravko, dečko sa Kozare. On je negdje iz gornjeg kraja ili iz Brđana, pa ga ne poznajem. Sa njim me upoznao Milan, a njega su drugdje rasporedili. Ma lijepo je to nositi pušku. Sa njom si pravi vojnik, partizan, ali je ona i poteška. Osobito uzbrdo. Sunce je počelo da zalazi kad nam rekoše da smo u Maloj Peratovici. Opet stoj. Ponovo sjedi na brinu grabe. Komandir nam kaže da Grubišno nije daleko – još tri, četiri kilometra. Nama je određeno da spavamo u štaglju druge kuće od vrha sela, sa desne strane. Znači, u Jagodića štaglju. Poznam štagalj, to su prve komšije moga ujaka. Otjerani su u Srbiju, a doseljeni ustaša je odselio svoju porodicu pa je sve zaraslo. Prije spavanja, za večeru smo dobili povelik komad kruha i na njega masti. Vodu smo išli piti na Đukića bunar. Tamo su odnekuda donijeli kantu i lanac. Bilo je gužve, ali bitno je da smo se napili vode. Dok sam došao sa toga pojila, većina voda smjestila se u parmu gdje ima nešto sijena i slame. Mjesta ima samo u uvozu, a tu je gola zemlja. Ima nas pet, šest koji glasno gunđamo – kako to da nema mjesta, ne možemo spavati na zemlji… Iz parme izađe komandir i u mraku poče praviti red, poravnavati jednog do drugog i nekako nas smjesti. Baš lijepo, večer je topla. Malo sam i znojan pa sam se pružio cijelom dužinom i odmaram. Važno je da sam pod krovom i da ispod ima slame, sijena. Ne znam od čega sam se probudio, ali mi je bilo jako zima. Kaput nije bio dovoljan. Vidim da neki hodaju, puše i tuže se jedni drugima kako je hladno. Neki bi ložili vatru, drugi kažu da se ne smije jer mogu naići avioni. Skvrčio sam se u klupko. Kaput nekako pokriva, ali nikako ne grije. Ne znam šta je gore – ostati na logi koja je ipak sa jedne strane topla ili drhtati hodajući po uvozu. Vrtim se sad na jednu, sad na drugu stranu i tako dočekam glas: „Ustaj, doručak“! Nitko niti preporučuje, niti tjera na umivanje. Konačno, nemam ni ručnika, pa kakvo onda umivanje? Još i drhtim. Doručak pa ćemo poslije vidjeti što ćemo. Nemam porcije. Ima još dosta takvih i to je ozbiljan problem. Komandir prebroji nas koji nemamo porciju, pa kad smo došli pred kazan, dade nam žlice i različitog suđa u koje smo mogli primiti doručak. Ja sam dobio nekakav lončić od dvije litre, sa jednim uhom. Doručak je dobar i sledovanje dobro – krumpir sa mesom, čorbasto i masno. Dobili smo i po dobar komad kruha. To me je okrijepilo i nekako vratilo u život i zadovoljstvo. K vragu i onakvo spavanje, važno da je prošlo.

Pronese se glas – tko hoće, može da si zadrži porciju koju je dobio. Oprao sam lonac hladnom vodom, provukao lačinjak kroz ono jedno uho lončića i tako obezbijedio osnovno naoružanje za samoodržanje. Postroji nas komandir i naredi čišćenje oružja. Borci nam pokazuju rastavljanje puške, pa zatvarača. Donesoše nam i nekakvu jaku špagu sa krpom za čišćenje cijevi. Onda su donijeli ulja za podmazivanje. Sastavljanje je išlo sporije, ali bilo je uspješno. Tu smo još malo posjedili, prohodali po bašti, pa onda leškarili. Sad nas kupe da idemo slušati političku nastavu. Idemo dolje u šljivik. Sjedamo uz stabla i po travi, a u sredinu stao neki oficir – ima na rukavima činove. Mlad je i nekako je blijed. Dosta je toga ispripovijedao, a nitko nije imao pitanja. Valjda je bilo sve jasno. Komandir se pozdravi sa tim drugom i nama dade znak rukom da dalje sjedimo. Zatim reče: „Drugovi, nama uskoro predstoji marš. Idemo u Podravinu. Podesite obuću i svu ostalu opremu. Marš će biti nešto duži nego jučer. Ručat ćemo nešto kasnije u Vukosavljevici“.

 

< U Bilogorskom partizanskom odredu                                     Sadržaj                         Maršovanje za Vukosavljevicu >

 

NAJNOVIJE VIJESTI

Rezime

Bez obzira na eventualna reagovanja na ovu knjigu, autor konstatuje jednu tragičnu či­nje­nicu

Vasilije Karan

Banja Luka Kazuje: Koračao sam u koloni koja je vodila u Jase­no­vac. Kolona

Branko Graonić

Rođen 23. novembra 1939. godine u selu Velika Жuljevica, Bosanski Novi Kazuje: Rođen

Danica Praštalo

Rođena 14. marta 1933. godine u selu Aginci, Bosanska Dubica Svjedoči: Davne 1933.

Miloš Ćirić

Rođen 9. aprila 1937. godine u Gornjim Podgradcima, Bosanska Gradiška Piše: Moja sjećanja

Đuro Savatić

Rođen 6. maja 1927. godine, Starčevica, Banjaluka Kazuje: Otac Todor, rođen 1902. godine.

Tomo Lučić

Rođen 1. marta 1931. godine u selu Bistrica, opština Жepče Kazuje: Moji roditelji

Stojan Stojaković

Banjaluka Svjedoči: Rođen sam u selu Slabinja, Bosanska Dubica 15. 11. 1929. godine

Zorka Delić-Skiba

Rođena 1937. godine u selu Kruharima, opština Sanski Most Svjedoči: Rođena sam 27.

Gojko Lovrić

Rođen 1934. godine u selu Klekovci, Bosanska Dubica, profesor Svjedoči: Ovu istinitu i

Svetozar Rubin

Rođen 20. jula 1940. godine u selu Gornja Omarska, Prijedor Svjedoči: Moj otac

Jovo Šarović

Prijedor, Aerodromsko naselje Svjedoči: Rođen sam 7. januara 1937. godine u okolini Foče.

Popis
10.502 žrtve

Udruženje Jadovno 1941. je formiralo Centralnu bazu žrtava, koju možete pretražiti unosom pojedinih podataka o žrtvama.

Kalendar
Pokolja

Odaberite godinu ili mjesec i pretražite sve događaje koji su se desili u tom periodu.

Donirate putem PayPal-a, kreditne
ili debitne kartice​