Jeromonah Jovan (Ćulibrk) Srpska pravoslavna crkva i Jasenovac

Datum objave: utorak, 15 februara, 2011
Veličina slova: A- A+

Protosinđel Jovan Ćulibrk

Glas u Rami ču se, naricanje i plač veliki;
Rahilja plače za djecom svojom,
neće da se utješi za djecom svojom, jer ih nema.
(Knjiga Proroka Jeremije, 31:15,
Jevanđelje po Mateju 2:18)

Ovim riječima velikog jevrejskog proroka u kojima su se prepleli Stari i Novi Zavjet kao što su se u Jasenovcu preplele kosti srpskog i jevrejskog naroda, počinjemo ovdje u gradu proroka i gradu Hristovom naše svjedočenje o ovom gradu pod zemljom i odnosu Srpske Pravoslavne Crkve prema njemu. Prvobitno je Sveti Arhijerejski Sinod za ovo svjedočenje bio naznačio Episkopa bivšeg Zahumsko-hercegovačkog Atanasija, dobro poznatog svima koji se bave Jasenovcem, ali on zbog svoga zdravstvenog stanja i obaveza u prvoprestonoj Žičkoj Eparhiji, gdje zamjenjuje Vladiku Stefana, nije mogao da dođe. To nas svakako neće spriječiti da počnemo njegovim riječima.

«Za nas pravoslavne hrišćane to nije «grad mrtvih», nego Grad Živih, jer su Bogu sve Jasenovačke mučeničke žrtve žive. Nevine žrtve u Velikomučeničkom Jasenovcu žive su i u našim srcima i dušama u molitvenom pamćenju i spominjanju. Sve one zajedno sa nama očekuju vaskrsenje mrtvih i život budućega veka»,[1] definiše on ukratko samosaznanje Pravoslavne Crkve o Jasenovcu u Uvodu svoje studije koju je kasnije pretvorio u knjigu. Ali to samosaznanje ima svoju istorijsku tipologiju: za njega je «Velikomučenički Jasenovac, naše najveće Groblje, novo srpsko Kosovo, naš biblijski mesopotamijski Vavilon.»[2]

Zašto Vavilon? Zato što sveštena istorija izabranog naroda i jeste ono iz čega smo se naučili istorijskom pamćenju: ne samo «štap Mojsijev, koji je razdvojio more nadvoje (Izlazak 14:16-22), i kupina koja je i usred plamena bila jedra (Izlazak 3:2 i dalje)»[3] kako ih Sveti Nikola Kavasila upoređuje i spominje kao praobraz golgotske žrtve, nego i sve ono što se danas vidi na putu između Tel Aviva i Jerusalima, spomen povratka u zemlju Izrailjevu, svjedoči o potrebi jevrejskog naroda da se ostavi spomen na ono što se desilo u njegovoj istoriji, kako drevnoj tako i onoj koja se zbila juče. Zato i jedan od najviđenijih proučavalaca holokausta, Jehuda Bauer, kaže da «dok se ne nađe mjera uporedivosti, besprimjernost može da znači samo da događaj nije ljudski – drugim riječima nije istorijski.»[4]

A Vavilon jeste primjer ropstva, trenutak kada su Jevreji ostali bez države baš kao što su bez nje 1941. ostali Srbi, sa kojim faktom počinju svi izvještaji o tadašnjem stradanju. I ne samo to: Psalam 136. pamti Vavilon kao ropstvo «na rijekama Vavilonskim», baš kao što je sav jasenovački logorski kompleks okružen rijekama i vodama, koje su do Beograda nosile njegove žrtve.

Upravo zbog svoje dimenzije istorijskog postojanja i pamćenja je od trenutka kada su stigli prvi glasovi o Jasenovačkom logoru i od kada su u Beograd doplovili prvi leševi, Crkva počela da zapisuje i pamti to što se dešava. Već ljeta 1941. godine Sveti Sinod je formirao Komisiju za prikupljanje podataka o stradanju Srpskog naroda koja je sa kraja 1942. ili početka 1943. godine pripremila prvi Memorandum Srpske Crkve o zvjerstvima u NDH. U njemu će Jasenovcu biti dato središnje mjesto. Već ovaj Memorandum, u kome se recimo navodi kako žrtve za jedno zajedničko «likvidiranje 74 Srbina i 82 Jevrejina, da sadizam bude veći, i ovaj put mora odabirati nadziratelj Srbin odnosno Jevrejin»[5] – prepoznaje vode Vavilonske: Jasenovac je po opisu u njemu podignut «u barovitoj hrvatskoj Posavini, punoj ustajalih, zagađenih, mrtvih voda, tamo gde se sastaju Sava i njena bosanska pritoka Una i leno zastaju, stvarajući sa svojim rukavcima i pritokama, sa severa Strugom i Lonjom, pravu vodenu mrežu.»[6]

Izvještaj sveštenika Ilije Jovanovića, tadašnjeg paroha starogradiškog, od jula 1941. ide još korak dalje. Govoreći kako je maja te godine morao preuzeti opsluživanje bosanskogradiške parohije, on govori kako je ona ostala upražnjena «mučeničkom smrću, uoči Đurđev-dana (6. maj), paroha i arhijerejskog namjesnika Dušana Subotića».[7] Sam prota Ilija, inače Bokelj rodom iz Perasta, ostaće u spomenu Gradiščana sa obe strane Save kao čovjek koji je poslije rata znao «u strašnom vremenu postojati», i više od toga – svog sebe ugraditi u obnovu bosanskogradiške (starogradišku režim nije dao) crkve Pokrova Presvete Bogorodice. Ona je bila razorena od ustaša nedugo po ubistvu njenog ktitora oca Dušana, i najviše trudom oca Ilije bila je obnovljena početkom sedamdesetih na istom mjestu gdje je nekada bila unatoč otporu tadašnje komunističke vlasti. Time je ona prethodila najznačajnijem činu Srpske Crkve vezanom za Jasenovački logor – obnovi mučeničkog hrama Svetog Jovana Krstitelja u samom Jasenovcu.

Zašto se Crkva uporno i ustrajno borila za ove hramove? Zato što je crkva otkrivenje smisla Crkve, te im je i ime zato isto: u njoj se vrši evharistija (=blagodarenje) čiji su razlog i svetitelji «u kojima je Crkva pronašla ono što je tražila i zadobila ono za šta se molila, a to je Carstvo nebesko».[8] Među svetiteljima koji se pominju posebno mjesto zauzimaju mučenici: prvi hramovi su podignuti na njihovim grobovima, njihove mošti se ugrađuju u časnu trpezu i stavljaju u antimins kao preduslov da se evharistija vrši. «Žrtva i Pamćenje – to je način našeg postojanja,» zaključuje savremeni filosof.[9]

Već početkom pedesetih u Americi je nastala i prva Služba novomučenicima Srbskim postradalim za veru pravoslavnu i srpsko ime od ustaša u drugom svetskom ratu, koja je odmah primljena i od drugih pomjesnih Pravoslavnih Crkava. U njoj se Jasenovac, kako kaže profesor Bauer, «ako išta, užasniji od svojih nacističkih parnjaka,»[10] pokazuje kao simvol vaskolikog srpskog stradanja u Drugom svjetskom ratu, i u prvim riječima Molitve novomučenicima kojom se Služba zaključuje, na njih se primjenjuje slika iz Knjige Izlaska: «Preploviste srećno Crveno more, izbegoste Faraonsko gonjenje i uđoste u slavu obećanu».[11]

Ova slika je metafora neuporedivosti: kao što je u jevrejskoj istoriji Pesah, izlazak iz Egipta, neuporediva novost koja određuje potonje biće izabranog naroda Božijeg i na koju se vrši spomen, jednako kao što će to biti holokaust, tako su i Kosovo koje kao obrazac navodi vladika Atanasije i Jasenovac neuporedivi događaji u istoriji srpskog naroda, koji predstavljaju njene kamenove međaše.

A u toj istoriji, «srpska pravoslavna crkva u Jasenovcu i stvarno i simbolično označava ratna stradanja s v i h srpskih»[12] crkava i manastira. Ne samo da je ona razorena odmah oktobra 1941, kada je prestala da služi za smještaj prvih zatočnika, nego su ustaše «za taj posao upotrebili internirce iz jasenovačkog logora.»[13] Opet, baš je u Jasenovcu na Vidovdan 1945. odslužen prvi parastos žrtvama i tu su «liturgije održavane u omanjoj prostoriji, koja je ustašama služila kao mehaničarska radionica»,[14] preostatku od komunista srušenog mučilišta.

Zato je borba protiv obnove jasenovačke crkve koju je vodila komunistička birokratija, a koja je trajala sve do samog osvećenja 1984. hrama borba protiv spomena žrtava, nastavak Jasenovca i Aušvica kao «pokušaja da se obesmisli žrtva; Aušvic, osim toga, i da se industrijalizuje smrt; a Jasenovac, osim toga, i da se zaboravi žrtva.»[15] A za račun čega? Za račun poništenja identiteta, jedinstvenosti i neponovljivosti kako ličnosti koje su u Jasenovcu stradale tako i naroda kao sabornih ličnosti koji su u njemu stradali. «Srbi, Hrvati, a zatim Jevreji i Cigani» u Jasenovcu su po Vojnoj enciklopediji izdanoj u SFRJ «bili zatvoreni antifašisti»[16]. Stradali su dakle kao bezlični borci protiv ideologije, uzeti iz na licu mjesta raspoloživih naroda, te stoga i njihov spomen mora biti jednako bezličan betonski cvijet ili bezlična strofa hrvatskog pjesnika. «Preživeli rođaci i poznanici,» piše prota Boško Bosanac o vremenu kada je ta enciklopedija pisana, «želeli su da polože cveće i upale sveće baš na samom mestu mučenija, logoru, ali Logora više nije bilo.»[17] «Kada sam savetovao da bi ipak trebalo nešto sačuvati,» pisao je jasenovački sveštenik Lazar Radovanović, »restaurirati, kao zgrade, barake, peć-krematorijum, bio sam malte-ne proglašen za neprijatelja, persona non grata.»[18]

Tada, kada je bilo očigledno da će nova vlast pokušati koliko joj je moguće da zabašuri tragove zločina, Crkva je shvatila da će spomen na žrtve morati da čuva ona. Jula 1951. osvećen je obnovljeni parohijski dom u Jasenovcu, uz «čudno psihološko ili psihičko stanje svih nas… zaista čudno i plač i ridanje, i narodno kolo posle Liturgije,»[19] pisao je otac Boško Bosanac o borbi da se obnovi jasenovačka crkva. Avgusta iste godine zatražena je građevinska dozvola da se obnovi hram «palim nevinim žrtvama i našim Novomučenicima».[20] Ni osnivanje Spomen-područja nije «umanjilo želju da posetioci odaju, poštu, paleći sveće nad tim uzvišenim (inače, vještačkim) grobnicama-mogilama, pa i u samom prostoru kamenog cveta, kao bacanjem ivanjdanjskog belog cveća i venčića od njega u vodu-bazene unutar samog spomenika. Takav način odavanja pošte pokojnicima bio je, u stvari, «protest» jer su grupe dolazile sa sveštenicima, koji su na otvorenom prostoru držali pomene i parastose, protestujući time zašto nije i hram-bogomolja uključen u obavezu da se i sa hramom, kao što su mnogi videli u Mauthauzenu ili Dahau, dade mogućnost verujućima da na svoj način, molitveno, odaju poštu svojim stradalnicima.»[21]

Dvadeset i dvije godine trajala je borba za hram, borba za identitet i ličnost žrtava. Vlast je pokušavala da pojmom «antifašisti» sakrije da je Jasenovac podignut da bi u njemu prevashodno bili ubijani Srbi, Jevreji i Romi zato što su pripadali svome narodu i vjeri a uz njih su ubijani i mnogo manje brojni aktivni borci protiv fašizma iz svih naroda na području zloglasne NDH. Čuvajući identitet srpskih žrtava, crkva je potirala ideju takve «prokrustove postelje» istovremeno dajući mogućnost drugima da se njoj odupru. Čak je postojala namjera da se u sklopu kompleksa novog hrama predvidi prostor gdje bi i drugi mogli da vrše spomen svojih žrtava. A koliki je bio trud da se konkretno i opipljivo sjećanje zatre ne govori samo činjenica da je milicija rušila prve cigle pri obnavljanju crkve, nego i to da je arhitekta Spomen-područja izričito zahtjevao da se nipošto i nikad ne dozvoli da na njemu izraste ijedno drvo, za Jevreje naročito simvol života i sjećanja, sve dok čudom Božijim kroz uspravnu cijev koja čini osnovu Bogdanovićevog spomenika nije iždžikljala jedna mladica i pretvorila se u drvo.

Nakon te dvadeset i dvije godine, na Ivanjdan 1971. postavljen je i osveštan kamen temeljac, a u nedjelju 2. septembra 1984. Patrijarh srpski German osveštao je obnovljeni hram u Jasenovcu, na čijem ikonostasu se uz motive kosovske bitke i albanske golgote «nalaze buktinje isklesane od belog mermera koje simbolišu trajni i nesagorivi plamen u pomen nevinim žrtvama jasenovačkog martirijuma.»[22] Tako je vatra, opšti motiv umjetnosti spomena holokausta, našla mjesto i u pravoslavnoj sveštenoj umjetnosti: godinu dana ranije njemački slikar Anselm Kifer će razračunavajući se sa prošlošću svog naroda izokrenuti nacionalni «Krajsov Spomenik njemačkim vojnicima u krematorijum, njegove zatamnjene cigle i recesijski pokret u niz slikovitih plamenova (koji po nekima sugeriše menoru)»[23] i nazvati tu sliku imenom voljene iz Pjesme nad pjesmama – Sulamka. Na središnje mjesto u hramu postavljena je ikona Jasenovačkih Novomučenika među kojima je u sredini mučenički srušeni stari jasenovački hram.

Pred nekoliko desetina hiljada ljudi, velikim brojem episkopa i sveštenika koji su učinili da je «Jasenovac toga dana postao centar Srpske Pravoslavne Crkve»[24] Patrijarh German se prisjetio tame onih dana «kad je otac greha, zla i večnoga mraka zamahnuo svojim smrtonosnim krilima i prosipao krv i suze, zločin i smrt, a kao svoje hramove gradio Mathauzaen, Aušvic, Jasenovac, Jadovno, Glinu…» i rekao ono što će ostati u Srbima za pokoljenja: «Braćo, da praštamo – moramo, jer je to evanđelska zapovest, ali da zaboravimo – ne možemo.»[25]

Već nekoliko nedjelja potom preko rimokatoličkog magazina Aksa član predsjedništva CKSKJ Dušan Dragosavac objavio je da su te riječi «u svakom slučaju neprihvatljive».[26] Zašto? Zato što se od Pravoslavne Crkve, Srba i svih žrtava zahtijevalo ne samo da oproste nego i da zaborave, i da time ponište identitet Crkve kao takve. Sama Aksa još prije osvećenja hrama je pisala «da je ovo parohijska crkva a ne kao što neki crkveni krugovi žele da istaknu da je to ‘spomen-crkva’ u znak sjećanja na žrtve u Jasenovcu.»[27] Iz komunističke partije i iz rimokatoličke crkve se i na drugim mjestima čulo od jednih da je ovakvo pamćenje protiv bratstva i jedinstva, od drugih da je hrišćanski i zaboraviti a ne samo oprostiti.

Na drugoj strani, jedino je liturgičko sjećanje ispunjenje istinskog smisla Crkve. Kao što su «Pasha i klanje jagnjeta predstavljali spomen na zaklanje one ovce i na krv koja je u Egiptu spasla prvence jevrejske»[28] ali i onemogućavali povratak u Egipat, tako je liturgičko sjećanje izvor istine i znanja koji su pretpostavke pravde, kao što je pravda pretpostavka opraštanja. Tamo gdje nedostaje istina, nemoguća je pravda, gdje nema pravde, umjesto opraštanja dolazi osveta. A isti onaj koji je napisao službu novomučenicima srpskim, na strašno pitanje «Pa šta treba Srbi da rade?» odgovorio je riječima: «Prvo da se ne svete. Jer ko se sveti taj se ne posveti…Oni koji bi se svetili ne bi bili ni Srbi ni hrišćani…nego da ostave osvetu Bogu, da se diče i ponose sa svojih 700 000 Mučenika za Hrista, da im zidaju hramove na mestima njihovog mučenja…»[29] «Zaborav žrtve,» dodaje filosof, «je zaborav Boga».[30]

Zato je Crkva ovom središnjem događaju pamćenja jasenovačke žrtve, osvećenju Spomen-hrama, 1990. godine posvetila obiman zbornik u izdanju Svetog Arhijerejskog Sinoda a u čijem je predgovoru zapisano da su «jasenovačka Spomen-crkva i ova S p o m e n i c a samo znak našeg molitvenog, ljudskog i hrišćanskog nezaborava.»[31] U njemu je zabilježena kako istorija samog stradanja od ustaša u vrijeme Drugog svjetskog rata, tako i istorija pamćenja i obnove poslije njega. «Radi se,» napisano je tamo, «upravo o upozorenju da prenebregavanje nedavnih zala može ohrabriti nova zla.»[32]

Dio te knjige koji se odnosi na stradanja u logoru a u kojem se po prvi put objavljuju brojni dokumenti iz crkvenih arhiva proširio je tadašnji jeromonah Atanasije (Jevtić) u knjigu pod naslovom Velikomučenički Jasenovac i izdao iste godine. «Učinio je to da sačuva od zaborava i opoje nebrojane, nevine srpske žrtve,» pisao je o toj knjizi potonji jugoslovenski predsjednik, i zaključio: «Počinjeni zločini relativizovani su amnestiranjem od odgovornosti glavnih krivaca, isticanjem da postoji simetrija u zločinima i odgovornosti na srpskoj i hrvatskoj strani i najzad jednim površnim, cinično bezličnim odnosom prema stvarnim patnjama stotina hiljada ljudi… Neistina ili zatiranje istine o Jasenovcu predstavljala je jedan od ugaonih kamenova druge, komunističke Jugoslavije.»[33]

Jasenovačke žrtve i njihovi potomci nisu bile u prilici da se kao Efraim Kaje zapitaju o onima koji poriču svima poznate strane Šoaha: «Je li poželjno počastvovati tako površnu pojavu ovako podrobnim i ozbiljnim odgovorom? Da li bi trebali možda da jednostavno ignorišemo ove ludake i izbjegnemo da im pridamo više važnosti nego što njihov javni status zaslužuje?»[34] Naprotiv, jedan drugi Jevrejin, kompozitor Enriko Josif, je zavikao: «Jedan od užasnih duhovnih zločina je da je u celokupnoj svetskoj javnosti p r e ć u t a n o to što se desilo Srbima. To je posleratni nastavak užasnog zločina.»[35]

Zlo je bilo prećutano i sakriveno, i zato je moralo da se ponovi. «Drugo izdanje knjige vladike Atanasija (Jevtića), episkopa hercegovačko-trebinjskog dolazi u trenutku kad se iskušenja za srpski narod i Crkvu ponavljaju,» napisao je istoričar Dragoljub Živojinović kada se 1995. godine ona pojavila pod naslovom Velikomučenički Jasenovac posle Jasenovca, dopunjena svim onim što se sa Jasenovcem desilo do maja te godine kada su hrvatske snage ušle u Jasenovac i kada je jasenovački Spomen-hram ponovo stradao. Već 1991. on je «pogođen manjom granatom u kube zvonika, prozori i zidovi puščanim mecima.»[36]

Maja 1995. godine nakon napada hrvatske vojske na Jasenovac i Zapadnu Slavoniju, ovako izvještava zagrebački sveštenik Milenko Popović: «crkva jeste čitava, ali je unutrašnjost pljačkana i popaljena. Nema polijeleja u crkvi, a u njoj spavaju pripadnici hrvatske vojske i policije zajedno sa oružjem i vojnom opremom. Časna trpeza im služi za jelo, a putir smo zatekli pun pljuvačke i opušaka. Spomenik jasenovačkim žrtvama smo takođe obišli i naišli na sveže tragove krvi.»[37] Sveti Sinod tada saopštava: «Po Savi plivaju leševi pobijenog naroda kao i u vreme ‘rada’ onog prvog Jasenovca»[38] a Patrijarh Srpski Pavle služeći na bosanskoj strani Jasenovca parastos poginulim u logoru i sada, poručuje: «nažalost, za naš srpski pravoslavni narod drugi svetski rat i dalje traje.»[39] Jasenovačko stratište, Donja Gradina, izrovano je minobacačima i iz njega smo još 1997. nalazili i vadili ostatke mina i gvožđa kojih još i sada sigurno ima. Ne samo da su ubijani živi, nego nekom bezumnom mržnjom u koju su 1991. zagazili balkanski narodi, ponovo i mrtvi.

«Jesmo i naučili nešto?» pitao se Jehuda Bauer u svom govoru u njemačkom Bundestagu na dan oslobođenja Aušvica 27. januara 1998. godine i sam odgovorio: «Trudimo se da ne prepoznamo tamnu stranu istorije – masovna ubistva, agoniju, patnju koja vrišti u naša lica iz cijele istorije.»[40] Dvije godine nakon ovog govora jasenovačka Spomen-crkva pretvorena je u manastir, saglasno riječima koje je Patrijarh Srpski uputio sa stratišta 10. maja 1995: «Neka ovo bude i poziv sa ove mučeničke jasenovačke osmatračnice, sa koje se sagledava sva beda ljudskog zla i mržnje, i svima ljudima i narodima, da nikada više ne ostvaruju svoje ciljeve na zemlji zlom i nepravdom, nego samo dobrom i pravdom.»[41]

Istovremeno, po mjeri eshatologije i shvatanja da istorija ima svoj konačni smisao, primljenih u isto vrijeme od Izrailja kada i osjećanje za istoriju samu, Crkva zna da će svi istorijski događaji na koji vršimo spomen, pa tako i Jasenovac i Šoah svoju puni smisao otkriti i zadobiti tamo gdje, «uistinu, postoje mnogi i različiti ‘stanovi’ (Jovan 14:2), gde će svaka mera vrline biti nagrađena, i ništa neće ostati bez plate od strane pravednoga i čovekoljubivoga Sudije.»[42] Zato ćemo kao što smo počeli eshatološkim jaukom jevrejske svemajke koji je odjeknuo kroz vijekove, završiti jaukom srpske majke koji će nesumnjivo odjeknuti i u dolini Josafatovoj kada bude umirala smrt:

“jer će ovdje gdje je smrt vršaj zavrgla,
i vršući krvlju liptala,
pa na koncu svoju samrt ovrhla, –
ko krv danas, sutra med proliptati,
med i mlijeko djeci našoj do grla, –
zemlja će nam u sunce prociktati!”
[43]

 

Napomene

1 Jeromonah Atanasije Jevtić, Velikomučenički Jasenovac, u zborniku Jasenovac – mjesto natopljeno krvlju nevinih, Sveti Arhijerejski Sinod SPC, Beograd 1990, str. 20

2 Jeromonah Atanasije Jevtić, Velikomučenički Jasenovac, ibid, str. 11

3 Sveti Nikola Kavasila, Tumačenje Svete Liturgije, Beseda, Novi Sad, str. 44

4 Yehuda Bauer, Rethinking the Holocaust, Yale University Press, London-New Haven 2001, str. 39

5 Jeromonah Atanasije Jevtić, Velikomučenički Jasenovac, str. 31

6 Ibid, str. 25

7 Ibid, str. 93

8 Sveti Nikola Kavasila, isto, str. 130

9 Bogoljub Šijaković, O Žrtvi i Pamćenju, u zborniku Hristovo raspeće i Žrtva, Nikšić-Cetinje 2002, str. 47

10 Yehuda Bauer, Rethinking the Holocaust, ibid, str. 50

11 Sveti Vladika Nikolaj, Služba Novomučenicima srpskim, Manastir Rukumija, 2000, str. 35

12 Dinko Davidov, Uništavanje crkvenih objekata u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj 1941-1945, u zborniku Jasenovac – mjesto natopljeno krvlju nevinih, ibid, str 214.

13 Ibid, str. 214

14 Ibid, str. 214

15 Bogoljub Šijaković, O Žrtvi i Pamćenju, ibid, str. 47

16 Dragoljub Joksimović, Jasenovac, u knjizi Vojna enciklopedija, 4, Drugo izdanje, IRVE, Beograd 1972

17 Prota Boško O. Bosanac, Vreme koje je prethodilo i hronologija izgradnje Spomen-hrama u Jasenovcu u Eparhiji Slavonskoj, u zborniku Jasenovac – mjesto natopljeno krvlju nevinih, str. 249

18 Ibid, str. 250

19 Ibid, str. 251

20 Ibid, str. 253

21 Ibid, str. 252-3

22 Slobodan Mileusnić, Jasenovački Spomen-hram, u zborniku Jasenovac – mjesto natopljeno krvlju nevinih, ibid, str. 278

23 Lisa Saltzman, Lost in Translation: Clement Greenberg, Anselm Kiefer, and the Subject of History, u knjizi Visual Culture and the Holocaust, The Athlone Press, London, 2001, str. 81

24 Dragan Vukić, Osvećenje Spomen-hrama Svetog Jovana u Jasenovcu, u knjizi Jasenovac – mjesto natopljeno krvlju nevinih, ibid, str. 285

25 Govor Patrijarha srpskog Germana na osvećenju crkve u Jasenovcu, u knjizi Jasenovac – mjesto natopljeno krvlju nevinih, ibid, str. 287-8

26 Gradimir Stanić, Sredstva informisanja o osvećenju Spomen hrama Svetog Jovana u Jasenovcu 1984. godine, u knjizi Jasenovac – mjesto natopljeno krvlju nevinih, ibid, str. 299

27 Ibid, str. 299

28 Sveti Nikola Kavasila, Tumačenje Svete Liturgije, ibid, str. 51

29 Episkop Žički Nikolaj, Najstrašnija inkvizicija, u knjizi Episkopa Atanasija Jevtića Velikomučenički Jasenovac poslije Jasenovca, Hilandarski fond-Zadužbina «Nikolaj Velimirović i Justin Popović», Beograd-Valjevo, 1995, str. 336

30 Bogoljub Šijaković, O Žrtvi i Pamćenju, ibid, str. 47

31 Jovan, srpskopravoslavni mitropolit zagrebačko-ljubljanski, Predgovor, u knjizi Jasenovac – mjesto natopljeno krvlju nevinih, ibid, str. 6

32 Ibid, str. 7

33 Vojislav Koštunica, Knjiga protiv laži i zaborava, u knjizi Episkopa Atanasija Jevtića Velikomučenički Jasenovac poslije Jasenovca, ibid, str. 5

34 Ephraim Kaye, Desecraters of Memory: Confronting Holocaust Denial, Yad Vashem, 1997, str. 56

35 Jovan, srpskopravoslavni mitropolit zagrebačko-ljubljanski, Predgovor, ibid, str. 7

36 Episkop Zahumsko-hercegovačko primorski Atanasije, Velikomučenički Jasenovac posle Jasenovca, ibid, str. 389

37 Ibid, str. 401

38 Ibid, str. 413

39 Ibid, str. 406

40 Yehuda Bauer, Rethinking the Holocaust, ibid, str. 262

41 Episkop Zahumsko-hercegovačko primorski Atanasije, Velikomučenički Jasenovac posle Jasenovca, ibid, str. 407

42 Sveti Nikola Kavasila, Tumačenje Svete Liturgije, ibid, str. 161

43 Skender Kulenović, Stojanka Majka Knežopoljka, u knjizi Stojanka Majka Knežopoljka i druge poeme, drugo izdanje, Prosveta, Beograd, str. 24

http://www.jasenovac-info.com/

 




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top