Sozercanje (2)

Čitanka srpskog stradanja od ustaša je teško štivo. Užasni pokolji, stravični, monstruozni zločini, demonski karakteri dželata…

Piše: Zorica Đoković

Ondašnji krici i plač ponekad nadjačaju sadašnju svakodnevnu gradsku buku. Slike nasilnog umiranja promiču pred očima umjesto zgrada i prolaznika. Treba to nositi. Kao i niz pitanja koja izviru iz toga, pitanja bez odgovora. Treba sve to nositi kroz dan i dalje kroz život. Teška literatura koju je nemoguće svakodnevno čitati.

Kalendar je prepun datuma kada umiranje za Srbe nije bilo svakodnevni, uobičajeni odlazak dostojan čovjeka na kraju svog zemnog života. Spoznali su nepojmljivo tešku, mučeničku smrt, kojom su prešli preko, ostavivši svoje krvnike i nas, potomke, na ovoj strani. Između njih, posvećenih, i nas, preostalih na ovoj strani da se glođemo, stvoren je beskrajan jaz, za krvnike premostiv samo pokajanjem, koje je izostalo, a za potomke, reklo bi se, ima još nade, ako se osvijestimo, uozbiljimo, naoružamo znanjem i samospoznajom. I, naravno, pokajemo.

Kako je lako nabrojati šta sve treba! A kako je teško izvući se iz duhovnog i istorijskog gliba u kom smo rođeni obilježeni, a da toga nismo bili svjesni, strahotnim pogromom nad precima i onim što je on značio za nas kao jedinke i kao narod.

Pitanja koja sebi postavljamo i podaci za kojima tragamo, a u vezi su sa ustaškim genocidom nad našim precima Srbima, ipak imaju odgovor, ali ti odgovori nisu lako dostupni, još su teže shvatljivi, treba ih tražiti, oko njih se treba pomučiti. Potomci dželata i potomci žrtava odgovore i činjenice različito tumače, a mnogi ta pitanja još uvijek ni ne postavljaju, opet, iz različitih razloga – jedni ne žele, drugi neće, treći ni ne znaju da treba, četvrti ne misle da treba, jer od njihovih niko nije stradao… a treba. Treba! Još kako! Jer ih se tiče, kao i svih Srba, ma koliko se upirali da dokažu suprotno i ubijede same sebe i sve oko sebe kako, zbog „ljepšeg i boljeg sutra“ kojim smo indoktrinirani, treba zaboraviti. Međutim, ne mogu zaboraviti ono što ne znaju. Da znaju, sjetili bi se današnji Srbi svega, kao da su i sami bili tamo, kao da im je neko najbliži tako stradao, jer je zločin nad njima tadašnjim ostavio traga u nama današnjim. I nemojmo se zanositi da je drugačije.

Iz haotičnog prebiranja po datumima, mjestima, razlozima, slikama, podacima, imenima i sopstvenim uzburkanim osjećanjima kojima dominira tuga, izranja On, Hristos, Početak i Kraj svega, koji umiruje sve, i svemu daje jedini smisao – i stradanju i vaskrsenju. Hristos je, zapravo, odgovor na sva pitanja u vezi sa ustaškim genocidom koja imamo. Jedini odgovor. Jedini razlog za sve što se desilo i što se još uvijek dešava. Jedini lijek i spas.

Od Hristove nauke, koju je Crkva u cjelosti sačuvala i rastumačila, odvajali su nas oni koji su od nje davno samovoljno otpali. Nezaboravimo da je jedan broj Srba bio određen za pokrštavanje, za prelaz iz Istočne Crkve u otpalu, Zapadnu. Možda će neko reći kako i nije tako važno to pokrštavanje – isti Bog, slične crkve, ljudi smo… Ako nije bitno, što su nas pokrštavali? Preciznije, zašto su nas odvajali od Hrista, izvornog i neiskvarenog?

To je pitanje nad pitanjima – Ko nas i zašto odvaja od Hrista? Odgovor na to pitanje je odgovor na sva pitanja!

Hristos voskrese! A mi?

Od istog autora:

Zašto ću poći na Jadovno

Sozercanije

Prvi put s dedom na Jadovnu – Jadovno 1941.