Sofija Praća – Veljović, Genocid u Sanskom Mostu

Tačno 3. avgusta 1941. godine ustaše dolaze u kuću Zurunića i traže učiteljicu Dragu, jer je ona muslimanka prešla na pravoslavnu vjeru, da bi se mogla vjenčati sa Zurunić Pericom. Bosu je odvode do Mašinskog mosta, gdje su strijeljani Vidovići, maltretiraju je dok ona skače u Sanu, oni je vade, rasijecaju joj grudi i stavljaju na rane so i tako krvavu bacaju u rijeku, pucaju u nju, ubijaju je i u klečećem položaju je zakopavaju. To je činio ustaša Zukić Himzo zv. Čiko.

Sanski Most (162 metra nadmorske visine, 44-45 stepeni geografske širine i 15-17 stepeni geografske dužine) leži u dolini rijeke Sane, u jugozapadnom dijelu Bosanske Krajine, između planina Kozare i Grmeča, na raskrsnici puteva Banja Luka, Prijedor, Srnetica, Ključ, Petrovac, Bosanska Krupa i Bihać. Po svemu tome, današnje naselje služilo je kao utvrda za čuvanje puta, dolinom rijeke Sane na sjever prema Posavini i na jug: Livno, Prolog, Sinj, Split, prema moru. Sanski Most je praistorijsko naselje Ilira, Kelta, kasnije Rimljana.

Naši slovenski narodi doseljavaju se koncem VI i početkom VII vijeka, kada naseljavaju ove krajeve gdje i danas žive. Prema dr Jovanu Cvijiću, postojale su razne migracije naših naroda iz Like, Dalmacije, Bosne i Posavine, najčešći uzroci su: tražewe plodne zemlje, bolesti, vjerska proganjanja i dr. Okupacijom austrougarske vlasti, te stalnim boravkom austrijske vojske, grad dobija vojni karakter. Sana, do tada Vakuf Sana, dobija ime Sanski Most, jer se mostom spajaju jedna i druga obala rijeke Sane, ali i danas narod ovo naselje zove SANA.

Austrijska vlast je počela odmah izgradnju kasarni, škola, željezničke stanice na kojoj i danas piše SANSKI MOST. Tada mnogi stanovnici dolaze sa brda u doline rijeka, jer je zemljoradnja bila jedino zanimanje stanovnika Dabra, Kljevaca, Kijeva. Pored zemljoradnje, počinju se razvijati stočarstvo, zanati, pa i primitivno rudarstvo. Eksploatacija rude uglja i željezne rude u Sasini, danas je dokaz šlakinja, a i samo ime Sasina po Sasima. Osjeća se germanizacija, u škole se uvodi njemački jezik, pa onda narodni. Tadašnja austrijska vlast vrši veliki utjecaj na stanovništvo srpskog porijekla, usljed čega dolazi do proganjanja Srba, tako da ih odvode u Arad, a razvojem političkih prilika na Balkanu, posebno u Srbiji, javljaju se dobrovoljci, koji napuštaju austrijsku vojsku i prelaze svojoj braći u Srbiju.

Doseljavaju se stanovnici iz Češke, Poljske, Njemačke i Austrije. Kao u svim mjestima Bosne, stanovnici su mahom nepismeni, odjeća od domaće izrade, kožuni od ovčije kože, gaće i košulje su nosili od konoplje i ketena ručne izrade, kuća se je sastojala od sobe i kuće, tj. kuća gdje se kuvalo na ognjištu i soba za spavanje Javljaju se razne političke stranke, koje ništa dobro nisu donijele među nepismen narod. Tako je došla i stara Jugoslavija, koja je dosta naslijedila od prethodnika. Situacija se je slabo mijenjala, kako u zemlji tako i u Sanskom Mostu, nije bilo elektrike, izgrađena je prva pruga 1912. g. Sanski Most- Srnetica radi eksploatacije drveta za potrebe austrijske vlasti. U Sanskom Mostu nije bilo stalne jugoslavenske vojske, osim jedne relejne stanice čija je lokacija bila Građanska škola, na čelu koje se nalazio pukovnik Stefanović sa 150 vojnika. Gradom su se širile razne dezinformacije.

Postojao je samo jedan radio aparat kod Rasima Hromalića zv. ,,SINGER,,. Od štampe su dolazili “Politika”, “Vreme” i “Ilustracija”. Vladao je opšti haos, naročito kad se saznalo da je bombardovan Beograd. Počinje mobilizacija sposobnih za vojsku, kao i zaprežnih vozila, volovskih i konjskih, koji se skupljaju oko novosagrađene bolnice, kodželjezničke stanice, kao i golobradihmladića koji su dobili pozive za vojsku, koji se okupljaju oko teretnih vagona na željezničkoj stanici, a sami ne znaju kuda idu i kome da se jave. Nad gradom se pojavio jedan avion, narod se je zaplašio, i izbjegao na Gredu, periferiju grada, prema groblju, niko ništa ne zna, priča se o ratu, posljedicama, i sl. Sve se to događa tmurnog mjeseca aprila 1941. godine, narod je zbunjen, pakuju se neki građani iz drugih banovina i bježe. Ivica Simeon, pristav u kotaru, daje proputnice za pare, jer je teško doći do Prijedora, a do Zemuna nikako.

Situacija se mijenja iz časa u čas, ni na jednom mjestu nije isto. Noću se moglo zapaziti da srlja neka vojska, a to je bio banjalučki puk u rasulu. Pukovnik Stefanović je na vrijeme zapazio rasulo naše vojske, i na vrijeme je sazvao nekoliko građana svih nacija i saopštio sljedeće: ,,Neprijatelj se približava, mi se moramo povući ne bi bilo loše da se formira jedan odbor od vas i da držite red u gradu dok ga ne predate neprijatelju. Potrebno je da se izabere jedan starješinameđu vama.” Na to se javio Luka Minigo, koji sam sebe predlaže, izjavljujući da je zakleti ustaša od 1925. ( ubijen je 1943. g. u Grmeču). Takođe, ovaj oficir reče da bi bilo dobro minirati most preko Sane, ali na intervenciju građana iz ovog odbora od toga se odustalo.

Sutradan su se ovaj oficir i vojska povukli u pravcu Ključa, kojima se pridružila i sanska žandarmerija. Danju, a naročito noću, moglo se zapaziti da naša vojska iz pravca Banje Luke prolazi kroz Sanski Most i kreće prema jugu, tu je bilo najviše pješadije, vojnici su nosili oružje sa sobom. Na betonskom mostu preko Sane nalazila se jedna prepreka od drveta, koju je stavio Grga Maričić, da bi mogao da zaustavi vojnike koji su se u rasulu i bjekstvu vraćali iz jedinica i da bi ih razoružavao.

Da bi svoje dejstvo ojačali, samoinicijativno su već postojeće ustaše formirale jedan odbor za hvatanje vojnika u rasulu, a u taj odbor su ušli: dr Josip Cerjan, dr Ibrahim Pašić, Luka Miniga, Himzo Pašić Rešić i Grga Maričić, i dadoše mu naziv ,,Hrvatska zaštita”. Ovaj odbor je pojedinačne vojnike hvatao, oduzimao im oružje i skidao vojnu odjeću, a poznat je po neviđenoj pljački rezervne hrane iz velikog magacina. Formiran je u ratne svrhe. Naprijed pomenuta lica, iz tzv. ,,Hrvatske zaštite,, uzimaju vlast u svoje ruke i legitimišu se kao legalne ustaše.

Mile Krunić, opštinski dobošar, iz časa u čas izlazi na određena mjesta i najavljuje sljedeće: ,,Čujte, počujte, narode, ustaška vlast izdaje naredbu da svi stanovnici iz drugih banovina ima da napuste Vrbasku banovinu i da se sele u svoje banovine,,. Tako se Dragoljub Popović iz Čačka odmah iselio, a za njim i drugi. Da bi se prepoznali pomenuti vlastodržci, prvo su nosili bijele trake iznad nadlaktice, a kasnije hrvatsku trobojnicu. Dolazak Nijemaca u grad U gradu se saznaje da Nijemci nadiru preko Maribora dalje u našu zemlju. Zadatak im je bio da ove krajeve okupiraju bez borbe, jer su im to ustaše garantovale. Dobošar Mile Krunić oglašava: ,,Čujte i počujte, građani Sanskog Mosta, Njemačka vojska ulazi u naš grad, treba ih mirno dočekati, Hail Hitler – Hrvatska zaštita,,.

Jedna njemačka divizija prvo šalje izvidnicu, koja ulazi u Sanski Most, 9. aprila 1941.godine, između 15 i 16 sati, poslije podne – jedan motorbicikl sa prikolicom, na kome je bio montiran mitraljez, za njima nailaze dvoja-troja borna kola sa naoružanim njemačkim vojnicima, dok su prethodnici nosili naše topografske karte, i prvo je bilo pitanje: ,,Wo ist Kula Tomina?“ Kako su na trgu bili prisutni oni koji su ih jedva čekali, neko pokaza u pravcu Ključa, i oni krenuše. Iza ove izvidnice nailaze druge kolone koje se kreću do Čekića bara i kruže po gradu, a veliki broj onih koji su željeli da Nijemci dođu izašli su i klicali im. Veliki broj izviđačke njemačke vojske smjestio se oko zgrade novoizgrađene bolnice, gdje je odmah obješena velika njemačka zastava sa kukastim krstom, i svako ko bi naišao kad se zastava podiže, morao je stati i dignuti ruku u znak pozdrava; ko to ne bi uradio, stražar bi ga sprovodio na batine. I dalje se organizuje mreža za hvatanje vojnika u rasulu. Tako se postavljaju straže na raskrsnice puteva kako bi ih dočekivali i predavali Nijemcima koji su ih transportovali u ropstvo. Ustaške vlasti na čelu sa dr Josipom Cerjanom pripremaju svečan doček njemačkim vojnicima.

Svaki dan izlazi naredba za naredbom, koju oglašava opštinski dobošar, pozivajući se na njemačku komandu, prijeteći kaznama. Grad je bio oblijepljen plakatima i kukastim krstovima. Uveden je i policijski čas, prijetilo se da će ko se nađe na ulici van policijskog časa biti strijeljan. Njemački vojnici zaposjeli su najbolje stanove u gradu, iz trgovina Jevrerja i Srba iznosili su hranu, odjeću i obuću i transportovali za Njemačku svojim porodicama. Poznato je da su iznosili sanduke šećera i davali svojim konjima. Za svog tumača su uzeli Jozu Klapića zv. Patašon, koji je živio poslije rata u Petrinji. Aktivnost ustaške vlasti Pomenuti predstavnici hrvatske vlasti održali su svečanu sjednicu u čast uspostave tzv. NDH 10. aprila 1941. godine, u današnjoj zgradi opštine, na kojoj su prisutni bili: dr Cerjan Josip, Rešić-Pašić Himzo, Talić Juso, Miniga Luka, Šeremet fra Ante, župnik iz Sanskog Mosta, Tojčić Nikola, župnik iz Stare Rijeke, Tešić fra Luka, župnik iz Sasine, nakon čega su otišli u katoličku crkvu, radi blagoslova za vječno postojanje nove ustaške vlasti.

Sad se kreće u druge akcije, formiraju se ustaške grupe, na čelu logora ustaških grupa nalazi se logornik Ljevar Mile iz Sasine. Odmah je krenuo u sela naseljena katoličkim življem, tražeći sebi privržena lica, koje je oblačio u ustašku uniformu i naoružavao ih, te ih privodio fratrima na zakletvu i vjernost NDH, ko od službenika nije prihvatio zakletvu bio je otpušten iz državne službe. Poznat je slučaj ing. Nedimović Drage koji nije prihvatio zakletvu, pa je na zvjerski način, nakon mučenja ubijen. Sve se to dešava za vrijeme vlasti dr Ante Merkredića koji je primio od dr Cerjan Josipa. Poznate su razne represalije nad trgovcima Srbima i Jevrejima, koji su ucjenjivani novčano iznosom od 1 000 do 5 000 hiljada dinara. Radi kontrole prihoda postavljani su tzv. komesari, da bi se kontrolisao prihod, kako bi ubiranje za njih bilo veće. Od prihoda uzimano je 50 do 100 hiljada dinara od svakog pojedinačnog trgovca, a taj novac je predavan u ustaški logor, kojeg su međusobno dijelili kao i svu pljačku.

Dolazak zagrebačke policije Mjesec maj 1941. godina Kako novoformirana vlast aktivno sarađuje sa Zagrebom, u svim planovima, početkom maja u Sanski Most stiže policija iz Zagreba, na čelu te policije bio je Horvat Konrad i sa njim šest policajaca, zadržali su se u Sanskom Mostu cijelo vrijeme pokolja i učestvovali u njemu. Njima su se pridružili Barać Jandre iz Sasine, Nalić Ibrahim, Krupić Fehrat, Kuršumović Salko i Alagić Mustafa Omerov, koji su vršili hapšenja, maltretiranja i odvođenja Srba u zatvor. Prvi taoci Rano ujutro 7. maja 1941 .g. ustaška vlast je poslala pozive uglednijim Srbima da se jave u ustaški logor, među kojima su: Marjanović Milan, Delić Jovo, trgovac, Gvozden Pero, trgovac, Brajić Petar, trgovac, pravoslavni sveštenici Grbić Đuro i Marjanović Jovo, njih je primio dr Ante Merkradić i rekao im da će biti taoci zato što je dignut ustanak u selu Kijevu, i ako i jedan njemački vojnik ili ustaša pogine, ustaše će strijeljati pomenute taoce.

Odmah poslije hapšenja ovih taoca, koji su zatvoreni u barakama na željezničkoj stanici, dobošar Mile Krunić, oglašava sledeće: ,,Ako i jedan Srbin napadne Hrvata ili muslimana, odmah će biti strijeljani taoci u zatvoru”, pominjući njihova imena. Ostali Srbi koji su bili na slobodi, osjetili su strah od domaćeg i stranog neprijatelja, uočivši da je glava svakog taoca, a i ostalih, unaprijed određena za odmazdu. Iz dana u dan je sve gore, oglašavaju se naređenja i prijeti se smrtnom kaznom. Napad ustaša na nedužne stanovnike sela Kijeva Šestog maja, na Đurđevdan, ustaše su napale nedužne stanovnike sela Kijeva. Dobro su znale da većina stanovnika slavi krsnu slavu toga dana, pa su dan ranije dobili puške u oružničkoj postaji Ilidža- Tomina od komandira stanice Durakovića, koji je oformio jednu grupu koju su sačinjavali: Osmančević Ragib, Kurbegović Hamdija, Barać Jandre i drugi. Oni su obukli ustaške uniforme i počeli da pljačkaju stanovnike sela Kijeva, pale kuće i da tuku bez ikakvog razloga.

Najprije su došli u kuću Stojanović Veljka, bivšeg trgovca, tukli ga, vezali konopcem i ucjenjivali za novac. Istina je da je dana 4. maja Kurbegović Hamdija uhapsio Veljkova brata Rajka Stojanovića, da bi zadali strah drugim viđenijim stanovnicima, pa su krenuli prema kućama: Kondića, Borenovića i Miladinovića Marka. TačnonaĐurđevdan, ustaše su uznemirile slavljenike uKijevu, gazećiim svijeće, izvrćući sofre, psujući i razgoneći goste, zapalili kućuDomazeta Đurđa, tukli ga i tražili novac i najzad ga izmrcvarena ubili.

Sve to nije im bilo dovoljno, otišli su kući Kovačevića Dane, uglednog seoskog trgovca, bolesnog ga premlatili tražeći od njega novac i žito, a tako je prošao i Ćeranić Mile. Kako od ovih starijih ljudi niko nije davao otpor, razbjesnjele i pijane ustaše otišle su kući Stojanović Rajka i Miladinović Mirka i njegova sina Marka, maltretirali ih, vezali i tako izmučene dotjerali u kasarnu u Sanskom Mostu i sutradan, 7. maja, ispred same kasarne, na očevid okupljenog stanovništva, vezali im oči maramama i po jednim metkom ubili ih; tu je bilo mnogo ustaša a među njima logornik iz Sasine Ljevar Mile. ONI SU BILI PRVE ŽRTVE KOJE SU PALE U SANSKOM MOSTU.

Ustaška banda nije bila zadovoljna tim, nego su i dalje organizovano, a prema uputstvima zagrebačke policije, zalazili u sela i pljačkali, palili i ucjenjivali. Tako je grupa istomišljenika, u čijem sastavu su bili: Pašić Rešić Himzo iz sela Čaplja, Talić Juso, obućar iz Sanskog Mosta, dr Cerjan Josip, Miniga Luka, Banović Ante, Vajzović Džemal i Božić Joso, improvizirali tobožnji ustanak na rejonu Kijevo – Tomina, samo da bi uzbunili i uplašili već uplašeni narod ovih sela, među kojima se je naročito istakao Husejin Šabić, koji je sam sebe ranio u nogu, kako bi prikazao da ustanici pucaju iz Kijevske Gore, za što je od dr Gutić Viktora dobio novčanu nagradu od 2 000 dinara.

Dolazak njemačke kaznene ekspedicije Prema smišljenom planu i instrukcijama, ustaške vlasti su pozvale njemačku vojsku iz Prijedora, Bosanskog Novog i Banje Luke da bi ih uvjerili da na ovom terenu ima pobunjenika, jer se stanovništvo uplašilo od prethodnih maltretiranja, pa su zajedno sa porodicama, goneći stoku pred sobom, krenuli u brda prema Kozici i Tramošinji, da bi izbjegli maltretiranja i ubistva. Sutradan u 9 sati ujutro, moglo se zapaziti da su kamionima došli njemački vojnici iz Prijedora, Bosanskog Novog i Banje Luke.

Odmah su se razdijelili u strijelice sa puškama na gotovs i krenuli prema selima: Čaplje, Tomina i Kijevo, i počeli da tuku i pale kuće stanovnika Kijeva, Tramošinje i Kijevske Gore. U ovim selima nalazilo se mnogo stanovnika koji su bježali u panici i strahu, goneći stoku sa sobom, bježeći ispred ustaškog terora, a kasnije i njemačkog, malo je ko imao oružje, jer ga neprijatelj ranije oduzimao razoružavajući naše vojnike. Ustaše su zajedno sa Nijemcima napale ovo jadno i nedužno stanovništvo iz Crvenih Lokava na Jasenik, gdje su navodno ranjena dva njemačka vojnika. Kako njemačka vojska nije mogla nikog od ”ustaničara” da uhvati, uzeli su nedužne seljake koji su radili na putu da im nose oružje kad su oni tukli pomenuta sela. Doveli ih u Sanski Most i posebno zatvorili u zgradu stare Osnovne škole, u kojoj se već nalazilo na stotine zatvorenika Srba iz sela Zdene, Podluga, Kljevaca, Krkojevaca, Husimovaca, Šehovaca, te samog grada Sanskog Mosta.

Da bi ostvarili svoj plan, gradski dobošar Klepić Mile poziva stanovnike Sanskog Mosta da se svi od 16 do 60 godina jave radi popisa, a ko se ne javi, BIT ĆE SRIJELjAN. Po gradu su raspoređene straže njemačkih vojnika, niko iz kuća ne izlazi, grad je oblijepljen ustaško-njemačkim plakatima i samo se njemačka zastava vijori sa crnim kukastim krstom. Na ulici Krunić Mile sa bubnjem. Istina, kradomice se iza zavjesa viri i svako je ponešto mogao vidjeti. Tako je u podrumu Osnovne škole u nehigijenskim prilikama zbijeno, odnosno bilo zatvoreno oko 360 Srba i 13 Jevreja.

Niko se nije mogao kretati, i za lične potrebe su išli u pratnji stražara. U zatvoru su postavili po jedan puškomitraljez u svaki ugao, tako jedan od zatvorenika, Perica Zurunić, upita njemačkog stražara: “Zašto smo mi ovdje zatvoreni?” na što mu je njemački vojnik srdito odgovorio: ,,Vi ćete biti strijeljani još danas, jer su ranjena tri Nijemca a vas je trista.” Poslije ovakvog odgovora, Perica Zurunić se povukao i svi su uplašeno očekivali šta će da bude dalje. Za kratko vrijeme zatvorenici u podrumu su saznali da su Nijemci uz maltretiranje pohapsili nedužne seljake koji su im nosili municiju da tuku u kuće sela Tramošinje, Kijeva i Kijevske Gore, jer nikoga nisu mogli uhvatiti, budući da su se stanovnici ovih sela zaplašeni povukli u brda i šumu. Nijemci su tvrdili da su te nedužne seljake uhvatili kao pobunjenike: četnike-ustaničare, bandite. U zatvoru je stanje neopisivo, približavala se noć, trebalo je napraviti nekakav raspored za spavanje, jer su podrumi krcati od nedužnih seljaka i da se postave nove straže, tako priča Toma Šević, trgovački pomoćnik iz Krkojevaca. Stiže jedna grupa civila u školsko dvorište i to: Rešić Pašić Himzo, trgovac iz Čaplja, Ibrahimpašić Ibrahim, sudija iz Sanskog Mosta, Miniga Luka, trgovac, sa nekoliko njemačkih oficira. Preko tumača Joze Klepića zv. Patašona pozvaše sve zatvorenike da izađu u dvorište, a kako ih je bilo više od 360, nisu svi mogli stati u jedan red, nego se formiralo više redova.

Prilikom postrojavanja nedužni seljaci su počeli da se prebacuju jedan do drugoga, na što su im njemački vojnici počeli prijetiti, psovati i tući kundacima. Strah je zavladao među ljudima, a oni Srbi koji su dovezeni kao pobunjenici bili su u posebnom stroju, ali je nad njima bio veći nadzor njemačkih vojnika. Svi su sa strahom očekivali šta će dalje biti. Tada se pojavi jedan njemački oficir i poče da govori, što prevodi tumač Klepić Jozo zv. Patašon: “Riješeno je da se sva lica do 16 godina i starija od 60 godina puste kućama.”

Te večeri pušteno je oko 100 zatvorenika, a drugi su i dalje ostali u podrumima, puni zebnje, straha i iščekivanja šta će dalje biti sa njima. Najteži dan za zatvorenike iz sela Tomine i Sanskog bio je 8.maj 1941.godine. Nastaje pratnja zatvorenika za umivanje koja je trajala do 10 sati, zatim primanje hrane koju su donijeli roditelji i djeca za svoje nedužno zatvorene, ali se hrana morala odložiti, tako da jedni sa drugima ne bi imali kontakte, i da se ne bi međusobno vidjeli, jer su zatvorenici bili prljavi od krvi koja je tekla iz njihovih tijela, budući da su ih nemilosrdno tukli Nijemci i ustaše i nagonili ih da jedni druge tuku. Zatvorenici iz Tomine, koji su nedužni pokupljeni na putu, bili su posebno zatvoreni sa sveštenikom Grbić Đurom, Vezmar Đurom i Martinović Jozom, žandarmerijskim narednicima, te Gvozden Milanom. Oni su pušteni kasnije da se prošetaju, a vodu za piće nisu dobili za tri sata.

Sad se ponovo pojavljuje grupa civila. Opet se naređuje da se postrojavaju, niko ništa ne zna, ljudskim patnjama nema kraja. Opet tumač Klepić Jozo zv. Patašon saopštava: “Naređenje je da se puste kućama oni koji su mirni i vrijedni poljoprivrednici, ali da moraju stalno biti kod svojih kuća, u protivnom će im biti pohapšene porodice i poubijane.” Nedužni srpski seljaci iz Tomine ostali su i dalje u zatvoru, njih oko 25, koji su osumnjičeni kao pobunjenici-četnici i 13 Jevreja, kao taoci, uvijek izolovani od drugih zatvorenika, u psihičkim mukama.  Dvadeset sedam strijeljanih

Treći dan po zatvaranju, mučenju i batinjanju, bio je najteži dan u životu zatvorenika sela Tomine. Predosjećali su da neće dobro proći. Njemački vojnici su rano počeli da psuju, vrijeđaju, najčešće se čula riječ “bandit” i spominjali su napad na neke njemačke oficire prema Ključu. To veče nisu dobili večeru, tako da su tek 8. maja dozvolili unošenje hrane oko 10 sati, ali pod strogom kontrolom i pregledom, jer je rodbina donijela hranu rano ujutro. Devetog maja oko 1 sat poslije podne, osjetilo se neko komešanje u školskom dvorištu, tu su se našli njemački oficiri, vojnici, ustaše i civili. Oko 2 sata poslije podne 30 njemačkih vojnika, 10 oficira i 30 italijanskih vojnika sa 6 oficira, 30 ustaša sa 8 oficira. Njemačke patrole se rasporediše pravo pred podrum gdje su se nalazili zatvorenici iz Tomine.

Preko tumača Joze Klapića zv. Patašon pade komanda da zatvorenici iz Tomine izađu iz podruma i da se postroje tri po tri, tada nastaje psovanje, i udarci, a udarali su koga su mogli i htjeli. Italijanska vojska se nije miješala u postrojavanje. Na čelu kolone su se nalazile patrole od po tri Nijemca, ustaše i Italijana, kao i pozadi, a sa strana su se nalazili patrole od po 6 njemačkih vojnika sa mitraljezima. Ovakva kolona nedužnih Srba krenula je iz školskog dvorišta, kroz gradski park ključkom ulicom uz pjesmu “LILI MARLEN” koju su gromko pjevali njemački vojnici. Na ulicama se nije moglo vidjeti živo biće osim ustaša i gradske policije. Neki seljaci počeše bacati novčanike ispred kuće Vlatka Živkovića i Jovice Stojakovića, kako bi im porodicama uručili, jer su u njima imali novca.

Poslije prelaska preko Mašinskog mosta (preko je išla pruga uskotračne željeznice za Srneticu-Drvar-Knin) mogle su se uočiti pripreme za strijeljanje, jer je velika grupa znatiželjnika došla da posmatra muke nevinih Srba. Kako priča preživjeli Šević Toma, stanje među zatvorenicima bilo je više nego teško. Tada je propao svaki pokušaj spasavanja, o čemu se ranije razmišljalo i dogovaralo. Čamber Pero, prelazeći preko mosta, htjede skočiti u rijeku Sanu, ali odustade.

Čim se stiglo na mjesto strijeljanja, Nijemci odvojiše Tominjane od ostalih zatvorenika. U tom času se pojavi jedan njemački oficir, koji je rekao nekoliko riječi, na što sveštenik Grbić Đuro reče tiho: “Braćo, sa nama neće biti dobro.” Tumač Jozo Patašon prevodi riječi njemačkog oficira: “Ljudi, ovaj njemački oficir reče: Juče je napadnut jedan motor sa tri njemačka vojnika na putu od Sanskog Mosta prema Ključu. Tom prilikom poginuo je jedan njemački oficir. Zbog toga, da bi se spriječili daljnji napadi, danas se mora strijeljati 10 zatvorenika za jednog Nijemca, odnosno za dvojicu napadnutih i jednog poginulog . Hajl Hitler!” Ovaj isti njemački oficir, preko tumača, pozvao je sveštenika Grbić Đuru da daje poslednji blagoslov Tominjanima koji su određeni za strijeljanje. Tog časa na strelištu se pojavljuje Katica Gvozden, snaha Milana Gvozdena, moleći oficira da joj ostavi djevera Milana, iako se već skinuo za strijeljanje. U međuvremenu sveštenik je zbunjeno očitao molitvu ,,VJEČNAJA PAMJAT… VJEČNAJA…

Jedan broj prisutnih je popadao u nesvijest, Jevreji svi. Uočivši situaciju u kojoj su se našli, jedni su se opraštali sa drugima, a jedan od devet Vidovića molio je oficira da barem jedan ostane jer imaju mnogo djece; njemački oficir je bio nemilosrdan i neumoljiv. Sad nastaje ono najgore što se moglo očekivati: KOMANDA njemačkog oficira je da jedan streljački vod od 24 njemačka vojnika stane osam metara daleko od žrtava iza kojih se je postrojilo toliko ustaša. A iza njih isto toliko italijanskih vojnika. Tumač Patašon prevodi komandu oficira da se izvodi 8 po 8 žrtava, s tim da dva vojnika tuku, jedan u srce, a jedan u čelo. Tako su se grupe redale. Došla je treća grupa u kojoj se nalazio Vidović Mitar, koji je pokušao da bježi, ali su ga stigli njemački meci na prelazu preko grabe, a upravo tada je nailazio putnički voz iz Drvara za Sanski Most, koji ga je omeo te nije prešao prugu, priča Šević Toma, preživio strijeljanje i umro od karcinoma jetre poslije oslobođenja zemlje.

U posljednjoj grupi strijeljan je Vezmar Đuro, koji je bio ranije uhapšen, jer je zajedno sa svojim kolegom Jozom Martinovićem,  žandarmerijskim narednikom, skrivao oružje za potrebe ustanka, a prijavila ga je Mara Šašić iz Sanskog Mosta. Prilikom streljanja, Vezmar i Martinović psovali su njemcima što je grđe i Martinović je rekao: ,,Ubijte me ja sam kraljev vojnik dok stojim na nogama,,. Tako je njemački oficir komandovao da cijeli streljački vod nišani u njih dvojicu. U Martinovića je ispucano 17 metaka, tako da su mu sva leđa bila raznešena, zatim je njemački vojnik išao od jedne do druge žrtve, pucao u svakog ko je davao znake života.

Tada su ubijeni prema spisku. Poslije ovog streljanja, zatvorenici nisu dugo mogli doći sebi, jer se ovaj zločin ne može riječima opisati, naređeno je ponovno postrojavanje. Sad je trebalo streljane Srbe prenijeti preko mosta, koji je bio od drvene konstrukcije a sa druge strane bila je željeznička pruga, a na putu su ih čekala zaprežna kola na koja su se morele žrtve natovariti, tako je bilo oko četvero-petoro kola na kojima je prostrta slama. Cijeli je put od streljišta do gradskog parka gdje će se vješati streljane žrtve bio svjež od nevine Srpske krvi, koja je takla iz njihovih tijela. Ovakva i još žalosnija povorka od mašinskog mosta kretala se je prema gradskom parku isto onako opkoljena njemačkim vojnicima kao kad su išli na streljanje uz pjesmu: ,,LI LI MARLEN,,.

Vješanje mrtvih drugova

Preživjeli zatvorenici koji su prenosili svoje mrtve drugove, vjerovali su da idu na gradsko groblje, ali pri ulasku u grad, osjetilo se je neko komešanje u centru grada, zapazila su se na električnim stubovima kao i na stablima lipa i kestena okačeni konopci. tada je naređeno od strane njemačkih oficira da se streljani Srbi vješaju na ta stabla, tako da je naređeno Grbić Đuri svešteniku i parohu ovih Srba iz sela Tomine da ih vješa, te Šević Tomi i najvećim dijelom Jevreji kao i koji jači zatvorenik. U tome času, kako su talijani već bili u gradu, fotografišu vješane žrtve, što dokumentujemo ovim snimcima, a što je služilo njemačkoj propagandi. Slika koja prikazuje ulazak talijanske vojske u Sanski Most.

Talijanska vojska nije imala neki utjecaj na zlikovačku politiku prema srpskom narodu, to se je odmah osjetilo i moglo se je slobodno kretati gradom, čak su upućivali na groblja da ih obilazimo, što je srpski živalj i činio. Poslije ovog najvećg zla, preživjele zatvorenike neprijatelj je ponovo otjerao u zatvor. Psihoza koja je vladala kod svakog od ovih zatvorenika bila je više nego teška, niko nije mogao ni sa kim da razgovara, jer su bili izbezumljeni od prizora koji su im stalno bili pred očima, i mislili su šta im se još može desiti. Osjećaj gladi i žeđi nije postojao, nije bilo ni sna na oči. Sutradan 10. maja 1941.g. neprijatelj je dozvolio da zatvorenici prime hranu, koju su donijeli roditelji i prijatelji ali uz pregled i kontrolu njemačke straže.

Negdje oko 2 sata poslije podne, uđe jedan njemački oficir u zatvor i počinje nešto da govori. Neko reče: ,,Opet napolje i postrojavanje,,. Tako se je po drugi put u pratnji njemačkih vojnika krenulo prema parku, sada je naređenje da se jadna, izmučena ljudska tijela skidaju sa drveća na koja su vješana i ponovo stavljaju na zaprežna kola uz istu pratnju njemačkih vojnika uz pjesmu ,,LI LI MARLEN…,,i ,,Fon der kaserne…,, kreće se prema groblju, to je bila najtužnija slika koja se mogla vidjeti, jer su tijela bila ukočena iskrivljena i izdužena od vješanja. Dana 11.maja 1941.g. oko 9.30 sati, u školskom dvorištu osjeti se neki žamor.

Opet vojnici, civili i neke pripreme. Ulazi jedan njemački oficir u zatvor i reče da se izlazi a u dvorištu se je moglo zapaziti više talijanske nego njemačke vojske i ustaša. U zatvoru se je već saznalo da je u grad stiglo nešto oko 2000 talijjanske vojske i da će preuzeti vlast u gradu. Njemački oficir govori: a prevodi Oto Goldberger apotekar iz Sanskog Mosta, živi u Izraelu. ,,LjUDI, ovaj oficir reče, da od danas talijanska kavalerija preuzima vlast u gradu i upravu nad vama, te da se njemačka vojska povlači na drugi položaj, da su se dogovorili da sve zatvorenike puste kućama do daljnjeg,,. Poslije toga govora svi ostali zatvorenici krenuli su kućama. Jedva su se kretali od iznemoglosti, straha i mučenja i svega što su preživjeli i vidjeli strahote nad njihovim sugrađanima.

Dolazak i odlazak italijanske vojske Prvih dana okupacije Bosne i Hercegovine t.j. Vrbaska banovina, postala je sporna oblast između talijana i ustaša. Sporazum je postignut 10.maja 1941. g. Granica se je protezala od Slovenije do Kosova, presijecajući dijagonalno Bosansku Krajinu, prolazeći preko bivšeg sanskog sreza kroz sela: Fajtovci, Trnava-Behremaginica planina. Na putevima su postojale rampe. Talijanska vojska iz pravca Ključa ušla je u Sanski Most 10.maja 1941. g. sa kavalerijskim pukom SAVOIJA, prvim divizionom III artiljerijskog puka, koji je brojao oko 2000 vojnika. Odmah su zaposjeli zgradu novoizgrađene gradske bolnice, žandarmerijsku stanicu i okolne kuće.

Svoje konje su vezali na putevima oko bolnice i kuća. Oni se nisu miješali u probleme stanovništva, nego su gledali da kupe koju kokošku i još šta za pojesti. Da bi ustaše prikazale da je njihova vlast, odmah počinju sa hapšenjem njima sumljivih Srba, a uvode i policijski čas. Zatvaraju: Ačić Dragu, Ačić Janka, Dragišić Boška, Kabiljo Cicu, Bilalbegović Hazima, Klepić Milu, Živković Lazu, Živković Vlatka, Stojaković Jovicu, Trkulja Niku, Levija Sadu, Albehari Alberta, Radović Lazara, Brajić Jovu, Basara Iliju, Basara Dušana, Borković Ognjena, Miličević Lazu i Nedeljka, Kurbegović Hasana, Čekić Rifata, Milinković Vesu, Tipalović Bajazita, Banjac Simuna, Lazić Obrada, Zurunić Tošu i Pericu, Brajić Petra, Mandić Milana, Marjanović Milana i Jovana i Delić Jovu.

Govor zloglasnog stožernika dr Gutića

Prva streljanja nedužnih srpskih seljaka iz sela TOMINE 7.maja 1941. g. bila su pouka svima o ciljevima ustaša i njihovih saradnika. Česta hapšenja, policijski sat, kaznena ekspedicija ucjene, pljačka svih vidova, mogao se je naslutiti da slijedi pravi ustaški teror. Dana 28.maja 1941. g. u Sanski Most dolazi ustaška krvopija dr Viktor Gutić stožernik SANA-LUKA i drži svoj zloglasni govor: Predstavnici ustaške vlasti, zajedno sa komandantom talijanske vojske i špalirom počasne čete uz gromoglasnu talijansku fanfaru, stupili su u susret krvniku. Na trgu ga je čekalo 4 000 građana zajedno sa školskom djecom. Gutića je dočekao Pašić-Rešić Himzo, koji mu se zahvaljuje na odazvanom pozivu. Dr Viktor Gutić se zahvaljuje na pozivu i počinje riječima: ,,Da je on predstavnik uskrsle NDH, zahvaljujući se Hrvatskoj koja je dala poglavnika Antu Pavelića, koji 12 godina živi u inostranstvu, te je saveznicima i njihovim predstavnicima Hitleru i Musoliniju, naglašavajući da bivši protuhrvatski režimi nisu znali da je preko 300.000 Hrvata položilo ustašku zakletvu, kako u Hrvatskoj tako i u inostranstvu,,.

Povišenim tonom nastavlja: ,,Nema više srpske vojske, nema više Srbije, nema gedža naših krvopija, nema ciganske dinastije Karađorđevića. I kod nas će uskoro drumovi poželjeti srbalja ali srbalja biti neće. Izdao sam drastične naredbe za njihovo potpuno istrebljenje. Ne budite slabi ni prema jednome, držite na umu da su to bili naši grobari i uništavajte ih gdje god da stignete a blagoslov našeg poglavnika Ante Pavelića u moj neće vam uzmanjkati. Svako ko se za njih bude zauzimao, postaje samim tim neprijatelj hrvatse slobode. SRBI NEKA SE NE nadaju ničemu, i za njih je najbolje neka se isele, neka ih nestane iz naših krajeva iz naše domovine,,. Rešić-Pašić Himzo, gradonačelnik Sanskog Mosta, zahvaljuje se dr Viktoru Gutiću, te u svoje ime i građana obećaje da će se svih uputa držati.

Poslije ovog zloglasnog govora, dr Viktor Gutić zajedno sa trojicom talijanskih oficira i predstavnika ustaške vlasti u Sanskom Mostu odlaze na zajednički ručak, gdje se ređaju zdravice pjevanjem hrvatsko-ustaških pjesama. Nakon nekoliko zdravica upućenih advokatskom kolegi dr Josipu Cerjanu, odlazi dr Viktor Gutić u pratnji njegovih tajnika: Butorca Vilka i Seraviom Etorom te ličnim i neumornim pratiocem Đelićem Asimom u zgradu kotarskog predstojništva, jer su ih tamo čekali istomišljenici iz Starog Majdana, Kamengrada, Čaplja, Kijeva, Sasine, Krkojevaca, Kljevaca, Skrljevite, Stare Rijeke i drugih sela u kojima su imali istomišljenike kako da ubijaju, pljačkaju, zlostavljaju nedužno srpsko stanovništvo. Napominjući da je već ubijeno 27 odmetnika-četnika zahvaljujući hrabroj njemačkoj vojsci. I sve to treba da bude spomenuto ostalim da su vremena srpskih hajduka prošla. Tom prilikom dr Gutić Viktor je novčano darovao sve one ustaše koji su se do tada istakli u hapšenju, pljački i mučenju nedužnih Srba.

Trijumfalni put stožernika GUTIĆA kako njegov reporter kaže da je od velikog značaja kako za Sanski Most tako za cijeli hrvatski narod. Tako sva uputstva koje je dr Viktor dao doslovno su prihvaćena, i odmah se je krenulo u akciju, bez milosti, uključili i katolički svećenici, koji su aktivno učestvovali. Mnogi Srbi iz Sanskog Mosta, bježali su bez proputnica, a i sa proputnicama koje su se dobijale za velike novce, da ih zora ne zateče u Sanskom Mostu. Oni Srbi koji su vjerovali,te nisu pobjegli, ustaška banda ih je ubijala na svakom mjestu, što govore velike tri humke u Šušnjaru, iz kojih je tekla krv, jer nisu duboko ukopani, te tri humke na stočnoj pijaci, Milinom Birtu, Čaplju Kljevcima i drugim stratištima gdje su kosti 5.500 nevinih ljudi koja su obilježena krstovima i spomenicima. Koliko je još ostalo korijenja ustaša, govore činjenice da sad mudžahedini i lokalni vandali ruše spomenike na grobovima Srba-mučenika. Ivica Simeon, kotarski prestojnik, davao je propusnice nekim Srbima, to je radio i Jozo Klepić zv. Patašon.

Mnogi izbezumljeni Srbi nisu pitali pošto su proputnice nego su davali koliko se traži. Sve moguće represalije su vršene, tako je organizovano da izbjeglice iz okolnih sela dolaze u Sanski Most, kako bi vršili pritisak na autohtono stanovništvo da ih prime u svoje stanove, kako bi kasnije ostali u srpskim kućama, ucjenjivali su srpske i jevrejske porodice da izbjeglicama daju hranu, ogrjev, odjeću i sve što im treba, mnogi su imali ulogu špijunaže. Kako je planski vršeno pomjeranje cjelokupnog stanovništva od sjevera do juga zemlje, tako je njemačka vlast deportovala oko 500 porodica iz Mariborske oblasti, gdje su se naselili Nijemci, sve se to događa drugom polovinom mjeseca jula, a stanovnici Srbi Sanskog Mosta, čas su u zatvoru, čas pušteni. Uveden je i policijski čas. Kasnije deportirani Slovenci odlaze u sabirni centar Banja Luka.

Logorisanje pravoslavnih sveštenika

Noću 10. jula 1941. godine ustaške vlasti su pohapsile osam pravoslavnih sveštenika sa familijama, bilo ih je oko osamnaest, dotjerali ih u bivši Sokolski dom, gdje su ih zadržali do 12. jula, a tada ih u noći transportovali uskotračnom prugom, vozom koji je polazio rano ujutro u 6 sati sa stanice Sanski Most, do Prijedora, a odatle za Banju Luku, da ih odvoje od naroda. U Banjoj Luci su ih opljačkali, oduzevši im novac i zlato i priključili su ih ostalim sveštenicima za Caprag, nakon čega su transportovani za Srbiju. U logoru zv. “CENTRAL” spavali su na betonu sa malo slame, tako da su se mnogi isprehlađivali, mučeni glađu, maltretiranjem i raznim poniženjima teško su se razboljevali pa su mnogi od njih i umirali. Masovno ubijanje srpskog stanovništva Još početkom maja 1941. godine u Sanski Most je stigla zagrebačka policija na čelu sa zakletim ustašom Horvatom Konradom, a odmah zatim stigle su ustaše iz Ljubuškog, Posušja, Širokog Brijega, Čapljine, Metkovića, Ravnog, formirani u trinaestoj dželatskoj jurišnoj satniji u čijem sastavu se nalazio satnik Silahić Teofik.

Prilikom dolaska na željezničkoj stanici svirala je muzika. Miniga Luka pomenutu ekipu ustaša častio je sa dva bureta vina, jer je bio gostioničar, a oni su se toliko iznapijali i tako pijani su krenuli u hapšenja, pljačku i tuču jadnog, preplašenog, nedužnog srpskog življa. Ovako pijanim i razjarenim ustašama pridružile su se domaće ustaše: Alagić Mustafa, Krupić Fehrat, Heder Mumin, Krupić Husein, Muhić Husein zv. Kiko, poznati ustaša, Zukić Čiko,Tunić Viktor, Alagić Hamdija zv. Buljina, Pilić iz Škljevite, Kuzmanović Drago iz Banje Luke, Barać Jandre iz Sanskog Mosta, Tukara Marko iz Kijeva i ustaški mentor zv. “Bokser iz Zagreba”. Odmah 27. jula 1941. godine organizovano su krenuli po gradu i selima da hapse Srbe i Jevreje. Slali su pozive da se jave “vlasti”, uveli su prisilan rad da bi sljedeće koje dovode umirili, dok ih nisu sve sakupili i zatvarali u podrume, veliki žitni magacin i gdje su god stigli. Nijedan srpski život nije bio siguran. Što nisu mogli pohapsiti, dijelili su nekakve pozive da se jave vlastima, na što su nasjedali jadni i neiskusni seljaci udaljeniji od grada.

Poznat je slučaj braće Borenovića, koji su došli sami, navodno su im rekli, idite javite se u ustaški logor, jer ko se nađe kod kuće a da se ne javi biće strijeljan, tako su uradili i više nisu vidjeli bijela dana. Istog dana, 27. jula 1941.godine, ustaše su dovele vezanog Majkić Gojka iz Lušici Palanke, koji je bio i ranije proganjan, zbog naprednog shvatanja ležao je i u mitrovačkom zatvoru, i on je ubijen u Sanskom Mostu. U ovom masovnom hapšenju, desetine i desetine mirnih neiskusnih srpskih seljaka ustaše su dovodile i trpale u zatvor. Varali su ih na sve načine što su ih preko svojih doušnika pozivali da se mirno sklone kod vlasti, a i slali su im pozive što su mnogi prihvatili.

Poznato je da je selo Dabar dobilo oko 700 poziva, da bi ih na prevaru dovukli u grad da ih pobiju. U pozivima je pisalo da se dijele kafa, šećer, so i druge potrepštine u kojima je narod oskudijevao, ali se na ovaj poziv stanovnici Dabra nisu odazvali. Dana 28, 29. i 30. jula 1941.godine ustaše su vozom uskotračne pruge u stanicu Sanski Most dovezli i na prevaru utrpali Srbe seljake iz sela: Korijenova, Sanice, Kljevaca, a kasnije iz drugog pravca Busnova, Tomašice, sreza Prijedor, zatvarali ih u prostorije stare Osnovne škole, žandarmerijske kasarne, te velikog žitnog magacina koji je predstavljao poznato mučilište jadnih, gladnih i žednih nedužnih srpskih seljaka. Prevare su kružile na sve strane, tako su govorili da se ide u grad, javiti vlasti, da ponesu sa sobom hranu i odjeću, da će mnogi od njih biti transportovani za Njemačku ili u Srbiju. Mnoge od ovih prevarenih mučenika ustaše su zaustavljale na Rešića strani, Kumalića strani i Čapljinskim barama i odmah ih poubijali, jer su znali da u gradu nemaju gdje da ih smjeste, zatvori su bili krcati. Sad počinje još veće zlo nad ovim izmučenim Srbima.

Ranom zorom izvode ih iz zatvora, vežu ih po četvoro žicom za ruke, stavljaju im list od lipe u usta da ne progovore, i u pratnji ustaša vode na strijeljanje u Šušnjar. Prethodno su ih u zatvoru mnogo tukli i mučili, kako priča Miljatović Stojanka, da su se ljudi jedva kretali putem. U tim žalosnim povorkama kretali su se vezani, gladni, žedni, izubijani i krvavi na put bez povratka, uz urlanje i psovku pobjesnjelih pijanih ustaša, koje su uz put govorili: Ideš u Srbiju, majku Rusiju i Crvenu armiju. U mukama su gubili kape, šešire, cipele. Pored svih muka, zlikovci su ih nagonili da pjevaju ustaške pjesme “Paveliću, živila ti ruka, kad ti ubi srpskog hajduka”. Onda nastaje tuča kundacima i toljagama, koje su se mogle vidjeti i poslije 1941. godine kraj humki, a najžalosnije je što su tako mučeni morali da sami kopaju grobnice u koje će ih krvnici sahranjivati.

Do strelišta su ih pratile ustaše u maslinastoj boji uniformi sa puškama na gotovs, kojima su ih tukli. Bilo je i pojedinačnih ubijanja, tako je u grad došla jedna Srpkinja da se žali Horvat Konradu, on ju je odmah iz pištolja ubio. Poznat je slučaj žene porodilje, zatvorene u zgradi opštine, kukala je i vikala i niko ne zna šta je s njom bilo. Tako je zdenskom ulicom jedna žena nosila novorođenče, a ustaše su se nadmudrivale da li da pucaju u dijete ili u srce žene, pogodili su dijete a kasnije ženu ubili. Život svakog Srbina bio je u rukama ustaških krvnika. Mnogo zatvorenika ubijano je u magacinu, na Stočnoj pijaci, te na ivici potoka koji se je ulivao u rijeku Sanu, gdje su mučenički pobijeni građani grada Sanski Most, koji su bili taoci, njih peko 107, dok su preživjeli Čučak Vojin i Starčević Jovan.

Pucanj oružja mogao se čuti cijeli dan, a naročito ujutro. Kako ih svirepost nije popustila, krenuli su po kućama, tako su uhapsili Dodik Veljka i Miladinović Boška, koji nisu imali ni 15 godina, i ubili ih. Dalje, improvizirali su tobožnji napad četnika nad zaseokom Milinkovićima, ubili Milinković Đurđa, svu njegovu porodicu, a sinu mu Vici odsjekli glavu i bacili u potok. Pobili Deliće, Dušana i Dragu, te njihove žene Vukosavu i Dragicu, a djecu ostavili, čija se kuknjava čula do grada. Ubili su bolesnog Štrbac Stanka i njegovu ženu Milicu, te djecu i Maru i Dušana – Duću, a naveo ih je komšija Corić Stipe, kao i Apaća Mihajla. Teškog i nezaboravnog dana, na sv. Iliju, 2. avgusta 1941.godine, ustaše izvode 107 talaca iz stare Osnovne škole i kroz park tjeraju ih put Stočne pijace, prema grabama kraj potoka, gdje su ih uz batine pobili, sem dvojice koji su nekako u krvi, među ostalima, preživjeli ta ubistva.

Ubijanje Zurunić Drage (zv. Duduković Šemse), učiteljice iz Tuzle, koja je službovala u Fajtovcima, a poslije u Sanskom Mostu: Tačno 3. avgusta 1941. godine ustaše dolaze u kuću Zurunića i traže učiteljicu Dragu, jer je ona muslimanka prešla na pravoslavnu vjeru, da bi se mogla vjenčati sa Zurunić Pericom. Bosu je odvode do Mašinskog mosta, gdje su strijeljani Vidovići, maltretiraju je dok ona skače u Sanu, oni je vade, rasijecaju joj grudi i stavljaju na rane so i tako krvavu bacaju u rijeku, pucaju u nju, ubijaju je i u klečećem položaju je zakopavaju. To je činio ustaša Zukić Himzo zv. Čiko. Iza nje su ostali sinovi Predrag (7), živi u Australiji i Simo (5), živi u Ljubljani. Sva imovina im je opljačkana i tako je Zurunića u Sanskom Mostu nestalo. U međuvremenu, dok se još ubijaju nevini Srbi u Sanskom Mostu, nastavlja se pokolj i tuča nevinih Srba u selima Čaplju, Podlugu, Šehovcima.

Istog dana dobošar kao i uvijek oglašava: “Čujte i počujte, narode, ustaška vlast je izdala naredbu da se jave svi muškarci – dječaci iznad 12 godina. Ko se ne javi čeka ga smrtna kazna.” Pokrštavanje srpskog stanovništva Poslije neviđenih zvjerstava Gutićevi agenti krenuli su sa spremljenim izjavama u agitaciju za prelaz iz pravoslavne u katoličku vjeru. Izbezumljeni od svega što su doživjeli i vidjeli, oni su te formulare bez otpora prihvaćali. Tadašnji ustaški ministar dr Tuk, izdao je naredbu i zabranio naziv srpsko-pravoslavna, a umjesto tog naziva grko-istočna vjera. Proganjanja sveštenika, te mijenjanje naziva vjere, sve je prisililo uplašeni narod, te je krenuo na tzv. pokrštavanje. Takođe otpuštanje sa posla i zatvaranje crkava, ubrzalo je ovaj proces pokrštavanja. Sveštenici su preko svojih raznih agenata, kako u selu tako i u gradu, razvijali podmuklu akciju u vezi sa pokrštavanjem. Poznati su agitatori Stanko Topić ,fotograf iz Kruhara, Paula Cerjan supruga dr Cerjan Josipa, Marija Grgić iz Poljaka. Oni su dijelile pozive za pokrštavanje, u to ime uzimali su i novčanu nagradu. U zv. Kotarskom predsjedništvu, molbe za pokrštavanje primao je ustaša u fesu po imenu Ivica Bračić.

Zavedeni klerikalci sela: Kruhara, Poljaka, Krkojevaca, Kljevaca, Čaplja i drugih, odlaze kućama kandidata za pokrštavanje da ih uče molitve: Zdravo Marija, Oče naš i preslušavali su ih, jer je to bio jedan od uslova za prijem u katoličku vjeru. Za ovakvu sramnu akciju ovi agenti su dobili uputstva od biskupskog ordinijata pov.br. 9259/41, potpisana od nadbiskupa Stepinca, gdje su bila propisana pravila ko može biti primljen u katoličku vjeru, a koja su pored ostalih glasila: “Da je gospodin Isus Krist, da je jedan pastir, jedan ovčinjak. Stanovnici grko-istočne vjere, čuvajte ovaj savjet. Biskup đakovački primio je hiljade vaših, koji su od državne vlasti dobili svjedočanstvo o čestitosti. Ugledajte se na ovu svoju braću pa se što prije prijavite za prelaz u katoličku vjeru. Vi će te kao katolici moći ostati u svojim domaćinstvima, nesmetano moći unapređivati svoje domaćinstvo, i odgajati svoju mladež za Boga i državu Hrvatsku. Vi ćete u katoličkoj crkvi osigurati spas neumrlih duša, prema onoj svetoj opomeni, spasitelja našeg Isusa Krista.”

Ova akcija trajala je duže od dva mjeseca, nakon čega se vodila budna kontrola da li se redovno ide u crkvu, da li se krste djeca koja se rađaju u katoličkoj crkvi, jer je trebalo postati pravi vjernik katoličanstva. Ovoj akciji se pokorila većina stanovnika Srba pomenutih sela, jer je bio velik strah od zločina, mjera koje su preduzimane, kao i kontrola od strane komšija koji su preduzimali ovu akciju. Neprijatelj je bio uporan u akcijama koje su planirali i od kojih nisu odustajali. Tužno je bilo gledati kad za katoličkih praznika tužne povorke kreću prema katoličkoj crkvi, i nose preko ruku krunice (brojanice) koje su se prodavale u crkvi, sa kojima se molilo Bogu prema propisima katoličke crkve. Mora se spomenuti da mnogi stanovnici Srbi nisu ravnodušno gledali sve ove događaje, Srbi se odmeću u šumu, talas ustanka se naglo širi, jer je to bio jedini spas da se opstane. Neprijatelj je bio uporan i dalje provodi svoje planove na ovom terenu kao i na ostalim.

Kada su ustanici u reonu Drvara ubili domobranskog majora Ferdinanda Konrada na Pasjakovcu, koji se vraćao iz Bravska za Prijedor, ustaše su opet počele da hapse i ubijaju Srbe do kojih su mogli doći. Odmah poslije ubistva ovog domobranskog majora stigla je domobranska vojska u selo Dabar kod Sanskog Mosta i popalila naselja: Sekule, Dašiće, Banjce, Udovčiće i dio Đedovače. Tako su u jednom danu popalili 104 kuće i pobili dosta staraca i djece. Dobar dio učesnika ovih nedjela krenuo je u pljačku sela Dabra, goneći stoku i sve što su našli za sebe. Poznato je da je u ovoj pljački učestvovao i svećenik fra Luka Tešić iz Sasine, koji je prednjačio i za sebe uzeo dva dobra konja.

U Sanskom Mostu ustaše i Nijemaci nastavljaju hapšenja, tako su uhapšeni: Rušnjak Ana, Sakradžija Smiljana, Biščević Husnija, Tontić Boro, Tešić Dušan, Radić Novak, Živković Lazo, Petković Kristina, Ivanić Draginja, Miljatović Marica i Prgomelja Persa. Poslije dužeg ispitivanja i batinjanja zatvorenici su pušteni kućama. Zatvor se nalazio u kući Mujić Safeta, u Ključkoj ulici. Svi osumnjičeni bili su stalno pod prismotrom ustaške vlasti i njihovih špijuna. Logorisanje Jevreja Jednog dana u zoru, mjeseca avgusta 1942. godine, ustaše su zajedno sa žandarima pohapsili sve Jevreje koji su živjeli u Sanskom Mostu, gdje su imali svoje kuće, mahom su bili trgovci i pokoji zanatlija. Prethodno su njihove kuće opljačkali, uzeli zlato i novac, tako da su ostali samo goli životi. Prilikom hapšenja dozvolili su im da ponesu samo denjak najpotrebnijih stvari. Tako se moglo jedva vidjeti, kroz kišicu koja je pomalo rosila, kako nedužni ljudi, žene i djeca tiho koračaju pored kuće Mihajla Popovića prema žandarmerijskoj kasarni, koja se nalazi baš uz njegovu kuću. Zatvorili su ih u drvare stanice, gdje su ostali dva dana, nakon čega su ih transportovali u Banju Luka, gdje se je nalazio centralni zatvor za Jevreje.

Prema podacima koje su dali sinagoga u Sarajevu i Atijas (Isaka) Sarinka, koja je živjela u Montevideu – Urugvaj, jedina preživjela Jevrejka iz tog transporta, svi uhapšeni su tragično završili u Staroj Gradišci: 1. Atijas (Rafaela) Isak, rođen 1887. g. Stara Gradiška 2. Atijas (Halmi) Rifka, rođena 1899. g. Stara Gradiška 3. Atijas (Isaka) Flora, rođena 1923. g. Stara Gradiška 4. Atijas (Isaka) Ernica, rođena 1925. g. Stara Gradiška Šušnjar 1941. – Zbornik saop{tewa, svjedo~ewa i dokumenata 95 5. Atijas (Isaka) Rafael, rođen 1914. g. Rijeka, ubijen od Talijana 6. Atijas Mazalta, rođena 1880. g. Stara Gradiška 7. Atijas (Avrama) Švesta, rođena 1900. g. Stara Gradiška 8. Albehari (Šabetaj) Luna, rođena 1900. g. Stara Gradiška 9. Albehari (Alberta) Šabetaj, rođen 1937. g. Stara Gradiška 10. Albehari (Alberta) Moni, rođen 1939. g. Stara Gradiška 11. Baruh (Jozefa) David, rođen 1889. g. Stara Gradiška 12. Baruh (Isaka) Berta, rođena 1899. g. Stara Gradiška 13. Baruh (Davida) Blankica, rođena 1923. g. Stara Gradiška 14. Baruh (Davida) Ernica, rođena 1926. g. Stara Gradiška 15. Hason (Isaka) Samuel, rođen 1897. g. Stara Gradiška 16. Hason (Mente) Erna, rođena 1880. g. Stara Gradiška 17. Hason (Samuela) Isak, rođen 1931. g. Stara Gradiška 18. Hason (Samuela) Mento, rođen 1933. g. Stara Gradiška 19. Hason (Samuela) Blanka, rođena 1935. g. Stara Gradiška 20. Hason (Dave) Đaja, rođen 1875. g. Stara Gradiška 21. Levi (Kodik) Eliezer, rođen 1875. g. Stara Gradiška 22. Levi (Elieser) Luna, rođena 1899. g. Stara Gradiška 23. Levi Ester, rođena 1885. g. Stara Gradiška 24. Levi (Sade) Lezo, rođen 1935. g. Stara Gradiška 25. Kabiljo (Cevi) Sipura, rođena 1899. g. Stara Gradiška 26. Kabiljo (Davida) Flora, rođena 1926. g. Stara Gradiška 27. Papić (Isaka) Juso, rođen 1889. g. Stara Gradiška 28. Papić Erna, rođena 1898. g. Stara Gradiška 29. Papić (Juse) Isak, rođen 1929. g. Stara Gradiška 30. Papić (Juse) Avram, rođen 1932. g. Stara Gradiška 31. Rajh (Jakoba) Benjamin, rođen 1875. g. Stara Gradiška 32. Rajh (Jakoba) Frida, rođena 1885. g. Stara Gradiška 33. Oštric Benjamin, rođen 1887. g. Stara Gradiška 34. Oštric Julijana, rođena 1896. g.

Stara Gradiška U Sanskom Mostu postojala je i SINAGOGA, bogomolja Jevreja, čiju zgradu je od jugoslavenskih vlasti dobio u posjed Berberović Mustafa, službenik iz Sanskog Mosta, dok su im groblja sva raskopana, tako da uopšte ne postoje i tako su završili Jevreji u Sanskom Mostu. Kako hapšenja i proganjanja ne prestaju, ustaške vlasti uhapsile i u Jasenovac otpremile: Mandić Mirka, Todorović Milu, Veliće, Hajdere i Krupiće iz Zdene, Marjanović Đuju, Ivanić Natu, Basara Savu, Vranković Peru, Slavka i Bogdana, Bilalbegović Ahmeda i Muhameda, te roditelje Bilalbegović Hazima, Ivanić Gospavu, Ivanić Mariju i Mrđa- Ljevar Mariju, optuživši ih da su imali veze “sa šumom”, gdje su se nalazili Srbi koji su bježali od ustaša, a ustanak se naveliko razvijao.

Ustaše su budno pratile svakog Srbina, i planirali kad da ga uhapse. Tako u zimu 1943. g. ustaška policija ponovo kreće u hapšenja. Tada su uhapsili: Miljatović Maricu, Ivanić Draginju, Vuković Kostu, Marijana Antu, Todorović Stolu, Živković Lazu i Praća Kostu. Srbe su držali šest mjeseci u CRNOJ KUĆI u Banjoj Luci, nakon čega su ih pustili. Njih su hapsili: Krupić Fehrat i Nalić Ibrahim, ustaški policajci. Oni su osumnjičeni da pomažu ustanike u šumi.

Suđenje narodnim neprijateljima

Odmah po oslobođenju Sanskog Mosta, uhapšen je jedan broj neprijateljskih funkcionera i špijuna, među kojima su bili: Vajzović Džemal, ustaški tabornik, Miniga Luka, zakleti ustaša, Ćorić Tomo, njemačka špijunska služba od 1938. godine, Sarić Jandre, Heder Mumin, Krupić Fehrat, Alagić Mustafa, Džafić Alaga, Konvalinko Franjo, Klepić Jovo, njemački špijun, Filipović Mile, logornik iz Ključa, čije je središte bilo Sanski Most.

Oni su izvedeni pred narodni sud, kojim su presjedavali: Bilalbegović Hazim, poznati revolucionar predratne Jugoslavije, Kovačević Stole i Mitrov Vojo. Zbog neprijateljske djelatnosti protiv svog naroda osuđeni su na kaznu smrti i konfiskaciju cjelokupne imovine. Neprijatelj je preko svoje obavještajne službe pratio cjelokupan rad i kretanje partizanske vojske koja je svaki dan bila sve brojnija, jer je to bio jedini spas poslije svih strahota ustaško-njemačkog proganjanja.

U Sanskom Mostu je bila jedna špijunska grupa na čelu sa katoličkim sveštenikom Buzuk fra Miroslavom. U ovoj grupi aktivno su radili: Bekan fra Josip iz Prijedora, Kozić Ivica, Kozić Petar, Kozić Ladan i Kozić Marija iz Sasine, te Mijatović Jozo i Mijatović Živko iz Krkojevaca. Ova grupa je imala zadatak da prikuplja sve podatke o kretanju partizanske vojske, o čemu su obavještavali svoju komandu u Banjoj Luci putem dresiranih golubova iz Kutine, koji su nosili poštu. Partizanska služba preko svojih organa otkrila je špijunsku djelatnost Buzuk fra Miroslava i njegovih saradnika. Ovaj svećenik je bio gost na zasjedanju ZAVNOBiH-a koji se je održao u zgradi Sokolskog doma u Sanskom Mostu, te je primijećen kako na svakoj pauzi izlazi i posmatra nebo, jer je u međuvremenu poslao izvještaj u Banju Luku, i označio zgradu gdje se drži zasjedanje, kako bi njemački avioni bombardovali Sokolski dom. Sreća je da golub pismonoša nije stigao u Banju Luka, nego u ruke naše obavještajne službe. Ovim putem naša obavještajna služba otkrila je cijelu grupu neprijatelja, otkriven je navedeni svećenik, izgubio je povjerenje pred narodom i nakon provedenih dokaza izveden je pred sud, jer je narod tražio najstrožiju kaznu špijunima. Kako je ovo bila jedna od najvećih kazni u Sanskom Mostu za ova nedjela, formirana je komisija za utvrđivanje ratnih zločina na terenuSanskog Mosta, tako je otvorena kancelarija Venclu Andriji, pored njega u ovoj kancelariji su radili Cikota Božo i zapisničar Miličević Aleksandra, učiteljica iz Sanskog Mosta. Konstatovano je da je na području Sanskog Mosta pobijeno više od 5 500 ljudi, žena i djece, od ustaša.

Beograd, 2003.

(Tekst preuzet iz zbornika „Šušnjar 1941. – Zbornik saopštenja, svjedočenja i dokumenata 2008.“)

Izvor: Srbi u BiH

Vezane vijesti:

Obilježavanje 77 godina od stradanja 5.500 Srba na Šušnjaru (FOTO)

TREĆI OKRUGLI STO „ŠUŠNjAR 1941.“