Smrt na kućnom pragu

Zločini nad Srbima u ‘Oluji’ i nakon vojne operacije: Za razliku od zločina u sektoru Jug koji su bar pretreseni pred Haškim sudom, za zločine na području bivšeg UN-ovog sektora Sjever, odnosno s prostora Banije i Korduna, još nitko nije procesuiran

Moja mati ubijena je 5. avgusta oko 13 sati. Ja sam bio 100 metara dalje. Sakriven iza vrbe. Vidio sam 14 vojnika HV-a. Čuo sam dva pucnja. Vidio sam da moram ići. Mater je ostala ležati mrtva. Imala je 82 godine. Ubili su je i još su joj odsjekli ruku. Dvadeset i pet dana na tom mjestu ležala je mrtva, onda su došli sa vrećama i pokopali je u kninsko groblje pod N.N. Šta je od nje ostalo, od silnih vrućina, pasa i svinja koji su lutali okolo, ne znam’, svjedočio je Novostima T. O. o smrti svoje majke Jelene Opačić iz Golubića kraj Knina, gdje je Hrvatska vojska ubila svih petnaest mještana koji se nisu htjeli uputiti u izbjegličku kolonu, dok je šesnaesti stanovnik počinio samoubojstvo. Evo kako je HHO opisao sudbinu nekih od njih u jedinom dostupnom izvještaju o ubojstvima i stradanju krajiških Srba u Oluji koji je u Hrvatskoj izašao tokom protekle dvije decenije. ‘Nikola Panić (1935), nepokretan, ubijen je 6. avgusta u Golubiću. Njegova glava je nađena 50-ak metara od mjesta gdje je ubijen. Navodno su vojnici igrali fudbal sa njegovom glavom. Tijelo Marije Banjanin, 89-godišnje starice iz Gračaca, nađeno je obezglavljeno. Glava je nađena bez očiju. NN (ž), stara oko 74 godine, nađena je zavezana u ribarsku mrežu. Oko vrata joj je bila nataknuta automobilska guma, koja je izgledala zapaljena. U blizini Golubića UN je registrirao mrtve muškarca i ženu. Muškarčeve uši i nos bili su odsječeni’, opisi su iz kninskog sela Golubića, samo nekoliko kilometara udaljenog od Knina.

Hrvatskom pravosuđu 914 ekshumiranih leševa ne predstavlja dovoljan razlog za pokretanje sudskih procesa

Pored javnosti najpoznatijih ubojstava, onih u Varivodama i Gošićima, masovna ubojstva, prema spomenutom izvještaju HHO-a iz 2001. godine, počinjena su i u drugim kninskim selima: Strmici (15), Otonu (8), Vrbniku (9), Žagroviću (16), Ivoševcu (14 ubijenih i 10 nestalih), Mokrom Polju (6)… Jedno od najpotresnijih, a javnosti nepoznatih, svjedočenja o hladnokrvnosti ubojica jeste i grupno smaknuće 6. avgusta u dalmatinskom mjestu Uzdolju. To je svjedočenje zaštićenog svjedoka P-067. Sedmero bespomoćnih, bezopasnih i vremešnih staraca, sjedili su jedno do drugog, čvrsto stisnuti u grupu, ispod plota, na Progonu, kako ih ne bi vidjela Hrvatska vojska iz pravca tadašnje tvornice ‘Knin-gips’. Tada je jedan od hrvatskih vojnika kazao: ‘Hajde da ih dokrajčimo, ohladit će nam se janjetina. Vruće mi je, nemam šta da čekam’. Skinuo je pušku s ramena i ispalio rafal u pravcu staraca. Ubojica je zatim trkom otišao u pravcu tvornice i izgubio se među vojskom, a da nije bacio ni pogled na učinjeno zlodjelo. Na zemlji je ostalo ležati sedmero ubijenih srpskih staraca, koji su pobjedonosnu Hrvatsku vojsku dočekali na svom kućnom pragu. Nekoliko dana poslije, mjesto strijeljanja bilo je očišćeno, bez tragova krvi, ostalo je samo par cipela.

Isti način djelovanja Hrvatska vojska primijenila je i na područje Like. Masovna ubojstva civila u planinskom selu Komić kraj Korenice nikada nisu našla mjesto ni u jednoj međunarodnoj ni domaćoj optužnici. Po HHO-u, u Komiću je 12. avgusta brutalno ubijeno devetero staraca. Tijela ubijene Save, stare 93 godine, i njenog sina Petra Lavrnića, starog oko 60 godina, aktivisti HHO-a pronašli su tek marta 1996., prekrivena snijegom na dvorišnom putu. Humanije se nije postupalo ni po selima Korduna i Banije, gdje je po izvještaju HHOubijeno gotovo 80 posto osoba koji su odlučili dočekati HV na svom kućnom pragu. Najviše ubijenih ili nestalih bilo je u Dvoru (50), Glini (46), Vrginmostu (44), Vojniću (29) i Slunju (25), a slijede Karlovac (24), Petrinja (18), Duga Resa (13), Hrvatska Kostajnica (8), Plaški (5) i Sunja (5). Za razliku od ratnih zločina u sektoru Jug koji su bar pretreseni pred Haškim sudom, za zločine na području bivšeg UN-ovog sektora Sjever, odnosno s prostora Banije i Korduna, još nitko nije procesuiran. Osim po selima, stanovništvo Banije i Korduna, koje je kasnije, tek 6. avgusta, počelo napuštati svoje domove, velikim dijelom je stradalo u izbjegličkoj koloni na potezu od Gline do Dvora koja je sve do 9. avgusta bila izložena avionskoj i artiljerijskoj vatri, kao i napadima pripadnika Hrvatske vojske i Petog korpusa Armije BiH. ‘Vidio sam samo mrtve, živih više nije bilo. Bili su ubijeni iz puščanog oružja i svi pošpricani nekom crnom tekućinom, tako da im nisam mogao razaznati  lica. Svi su bili civili. Prebrojao sam 13 mrtvih tijela. Neki od njih su bili u sjedećem položaju, u kanalu kraj ceste, jedan je bio naslonjen uz drvo’, pokazivao je ekipi Novosti S. O., mještanin Brubnja, gdje je usljed avionskog napada izgorio i autobus sa izbjeglicama iz Slunja.

U Dvoru, na svojoj posljednjoj stanici izbjegličkog pakla, kolona je napadnuta u večernjim satima 7. avgusta, te u ranim popodnevnim satima 8. avgusta. Ekipi Novosti o ubojstvu svog 62-godišnjeg supruga Miloša Batala svjedočila je J. B. ‘Bilo je popodne i velika vrućina. Kolona se sporo kretala. Kako smo prilazili Dvoru, moj je Miloš govorio da nam treba još samo 15 minuta do mosta spasa na rijeci Uni. U Dvoru smo zaustavljeni. Hrvatska vojska izvela nas je iz kolone rekavši da će se pucati i da se maknemo u jednu od kuća. Čuvala su nas dvojica maskiranih s naoružanjem. Samo su im se oči vidjele. Jedan od njih bio je jako nervozan, stalno je nešto mrmljao i gunđao. Neprestano je pucao kroz prozor kuće, nama poviše glava. Staklo je prštalo po nama. Moj je Miloš krenuo do naše ‘peglice’ obući košulju, bili su već kasni popodnevni sati i zahladnjelo je. Odjednom, ničim izazvan, onaj nervozni maskirani vojnik ispalio je rafal u njega. Nije ga htio zaplašiti, pravo mu je u srce pucao. Sve smo vidjeli. Jedna me žena zaustavila da ne ustanem, mogli su i mene ubiti koliko sam bila izbezumljena. Odmah je došao kamion s hrvatskim vojnicima. Utrpali su nas na brzinu u taj kamion. Miloš je ostao ležati kraj ceste kao pas. Nitko ništa nije poduzeo’, govorila je J. B. Točan broj stradalih u izbjegličkoj koloni od Gline do Dvora teško je utvrditi, jer taj dio ceste bio je zatvoren sljedećih deset dana, a kasnije su se mogli vidjeti samo rastureni automobili, traktori, gomile krvavog veša, razbijeni televizori, mrtve životinje…

Točan broj stradalih u izbjegličkoj koloni od Gline do Dvora teško je utvrditi, jer taj dio ceste bio je zatvoren deset dana nakon završetka ‘Oluje’

O stotinama stradalih u bivšem UN-ovom sektoru Sjever, kuda se kretala ova izbjeglička kolona, govori i Izvještaj Hrvatskog helsinškog odbora iz 2001. godine koji bilježi brojku od 267 žrtava. Po Veritasovim podacima, na tom dijelu izbjegličke kolone smrtno je stradalo blizu 400 krajiških izbjeglica, dok je u kompletnom bivšem sektoru Sjever poginulo 731 osoba srpske nacionalnosti, od čega 441 civil, a među njima 403 žene. Višegodišnju javnu šutnju o zločinima u Dvoru prekinulo je svjedočenje danskog vojnika Jana Vela Dorfa dato danskoj televiziji o brutalnom smaknuću devetero hendikepiranih srpskih civila 8. avgusta u osnovnoj školi, samo nekoliko metara od 200 danskih vojnika koji su pod punom ratnom spremom bili stacionirani na školskom igralištu. ‘Migovi’ Hrvatske vojske bombardirali su izbjegličku kolonu s Korduna i Banije u mjestu Svodna, na relaciji Novi Grad – Prijedor u Bosni i Hercegovini, a udarili su i na dalmatinsku i ličku izbjegličku kolonu, već duboko na teritoriji susjedne države, na Petrovačkoj cesti, u mjestu Bravsko, gdje je poginulo devetero civila, od čega petero djece. ‘Naišao je avion, preletio preko naroda, vratio se i počeo odmah da tuče. Trajalo je minut-dva. Prašine je bilo svuda. Kada sam se digla, vidjela sam mrtve, ranjene, vatru. Prvi veliki, teretni kamion, pod ceradom bio je pun naroda, a u kabini, otac, majka i dijete. Tom čovjeku je odma’ odrezalo glavu, a djetetu je kao motornom žagom rasjeklo glavu i mozak ispo’. Iznijeli smo ih van i spustili u kanal, preko puta. Još su bili onako vrući. Njihovi iz porodice padaju po njima, plaču, ne moš’ slušati. Dalje, prvo, drugo auto, čini mi se plave boje, koliko sam mogla vidjeti od vatre, gore silna djeca unutra. One oči zaprepaštene djece u plamenu, nikad neću zaboraviti. Djeca pište k’o ptići mali, samo zijevaju i padaju u vatru. Za nekoliko trenutka više se nisu čuli. Majka od djece tuče se o prsa. U jednom od kamiona bile su paštete. Od vatre pucaju kao pištolji. Ljudi traže jedni druge. Svi krvavi, gelera posvuda. Onaj ranjen u ruku, onaj u glavu, drugi u nogu. Jauk na sve strane. Ja sva krvava od naroda’, ispričala je za Novosti mještanka Bravskog D.P. svoju priču.

Ni dvadeset godina poslije Oluje u Hrvatskoj ne postoji točan podatak koliko je Srba stradalo 1995. godine. Po detaljnijim podacima Informativno-dokumentacionog centra Veritas u Oluji i poslije nje poginulo je i nestalo 1853 Srba, od čega 64 posto civila, od kojih je polovina bila starija od 60 godina. Crnoj statistici treba pridodati da je među žrtvama 29 posto žena, od kojih su dvije trećine bile starije od 60 godina, ali i devetero djece do 14 godina starosti. Hrvatska zvanično priznaje 960 žrtava iz Bljeska i Oluje, ali tu brojku nitko od hrvatskih dužnosnika javno ne spominje. Tako je bivši hrvatski predsjednik Ivo Josipović u svojoj izjavi datoj srpskoj televiziji B 92 krajem 2012. umanjio broj civilnih žrtava, svodeći ih na ‘negdje između 200-300’. Međutim, da se malo ozbiljnije pozabavio Olujom, jasno bi vidio da samo na osnovu ekshumiranih grobnica iz Oluje, broj ubijenih Krajišnika daleko premašuje njegovu cifru. Samo u organizaciji nadležnih institucija na području Republike Hrvatske ekshumirano je 914 leševa, 867 iz grupnih grobnica i 47 iz pojedinačnih grobnica, od kojih je 621 tijelo identificirano i dostojanstveno pokopano, dok 294 tijela na zagrebačkoj Šalati još čekaju identifikaciju. Sve ekshumacije bile su izvedene za potrebe dokaznog postupka Haškog tribunala. Slijedi potom višegodišnja pauza u postupcima ekshumacija sve do hrvatske bitke za ulazak u EU kada se, 2007. godine, Hrvatska odvažila otvoriti petrinjsku grobnicu sa ukupno 160 tijela od kojih je do danas identificirano samo njih 69, te druge, manje, grobnice.

Kada se ekshumiraju sve poznate grobnice, ostaje pitanje gdje su sahranjena preostala tijela ubijenih i nestalih oko čijeg broja se stalno politizira. No, osim što hrvatska strana opstruira ekshumacije i identifikacije srpskih žrtava, pravosudnim organima, odnosno državnim odvjetništvima brojka od 914 ekshumiranih leševa ne predstavlja dovoljan razlog za pokretanje sudskih procesa kako bi obitelji saznale istinu o njihovom stradanju. Reklo bi se da vrijeme radi za one koji su ubijali, palili i uništavali, jer ekshumirani posmrtni ostaci nakon dugog vremenskog perioda najčešće ne nude više informacija osim imena i prezimena žrtve. Precizan broj žrtava koje su ubijene od strane hrvatskih oružanih snaga tokom i nakon operacije Oluja vjerojatno nikada neće biti konačan. Isto kao što i istina o posljednjim satima života onih koji nisu imali sreće da prežive Oluju nikad neće stići do njihovih najmilijih, niti će funkcionirati kao opomena da se zlo takvih razmjera nikada više ne ponovi.

Autor: Paulina Arbutina

Izvor: NOVOSTI

Vezane vijesti:

Hrvatska odgovorna za zločin u Varivodama | Jadovno 1941.

Pokolj u selu Grubori

Ustaškim zločinom nad Srbima etnički očišćen bihaćki prostor

Balkanske skice – pravdanje zločina

22 godine od pogroma Srba u „Oluji“: Pamtimo zbegove i jame

Sad sve to zapali! + FOTOGALERIJA

Lutke u koloni

Čestitam vam „Oluju“!

Obeležen dan sećanja na žrtve akcije Oluja (VIDEO)

Zagrebačko tumačenje: „Oluja“ sprečila nove Srebrenice?!

Sjećanje na Srbe stradale na Petrovačkoj cesti | Jadovno 1941.

Maja Kolundžija Zoroe rođena je 5. avgusta u Kninu …

Most spasa- u Novom Gradu obilježeno stradanje Srba u „Oluji …