Slovo u čast Srba muslimana iz Prijedora

U vremena tamna, kada je opasno po život bilo zvati se imenom Srbin, oni su bili prkosno sunce Potkozarja. Uspostavljanjem Nezavisne države Hrvatske započeo je genocid nad Srbima. Svi muslimani u njenim okvirima proglašeni su za Hrvate.

Većina muslimana se povinovala toj odluci, i bila je lojalna ustaškoj državi. Ipak, jedan manji dio muslimana ostao je dostojan riječi mostarskkog efendije Mehmeda Spahića. Efendija je još 1892. godine u listu „Dubrovnik“, kojeg su uređivali Srbi rimokatolici, poručivao „braćo Srbi, osobito muhamedanci, ne budite kukavice, već tražite pravo svoje, nek se vidi Srbin što je.“

Pet dana prije velike ustaško-domobransko-nacističke ofanzive na Kozaru, u Zagrebu je u Ministarstvu unutrašnjih poslova NDH sačinjen dokument za Ministarstvo hrvatskog domobranstva, Glavni Stožar o položaju „u Banjoj Luci nakon pada Prijedora i kakove su prilike vladale u Prijedoru do njegovog pada u ruke partizana“ , u kojem, između ostalog, piše da ima muslimana u Prijedoru koji su prema Srbima „neprijateljski neraspoloženi“. U istom dokumentu, u kojem se nalazi i citirana jezička vratolomija, piše da se „priznaju kao Srbi“: „Softić Muharem čin. Šipada, upravitelj vakufskog povjerenstva; Sadiković, sudac kot. Suda i njegov otac; Firkinadić Fuad, čin. želj. postaje, Sitnica Smajo, želj. Činovnik, prof. Munagić, ing. Hrustanović i drugi.“

Taj dokument nastao je na osnovu ustaško-domobranskih izvještaja nakon pada Prijedora. Najpotpuniji od tih izvještaja bio je onaj dr Petra Gvozdića (27. maj 1942), tadašnjeg velikog župana župe Luka i Sana, Andriji Artukoviću. U tom izvještaju srećemo pomen Srba muslimana i njihove djelatnosti:

„Ovu svađu (između rimokatolika i muslimana oko prevođenja Srba na rimokatoličanstvo i islam –B.R.) iskorišćuju ljudi neskloni današnjem poretku i državi, kao na primjer Muharem Softić, činovnik Šipada, a sada i upravnik vakufskog povjerenstva, koji nagovara imama Bibića da povede promidžbu među hodžama, da je politički interes muslimana, da se drže Srba.

U tome ga pomažu Srbi muslimani, kao sudac kotarskog suda Sadiković i njegov otac, zatim Fuad Firkinadić, činovnik željezničke stanice, Smajo Sitnica, želj. činovnik, prof. Munagić, ing. Hrustanović i mnogi drugi.“

Muharem Softić je stradao 1945. godine. O ovim ljudima, a vjerujem da je sličnih bilo širom Bosne i Hercegovine, ne zna se skoro ništa. Smatramo da bi trebali više posvetiti proučavanju istorije Srba islamske vjeroispovjesti, i ne dozvoliti prekrajanje istorije na ovim prostorima O Srbima muslimanima se ne uči u školama, u čitankama nema stihova pjesnika Srba muslimana.

Zato ovaj tekst završavamo stihovima britkim poput sablje, iz pera spomenutog mostarskog efendije Spahića:

Što pominješ prošlost meni,

ta preda mnom jasno stoji.

Ja poznajem porijeklo,

praotaca, djeda moji!

I ja čujem glase, što ih,

s njina groba vjetar vine:

Srbin budi čedo naše,

ili proklet bio sine!

Izvor: SRBI U BIH,

Autor: Boris Radaković