Ljeto je došlo, oživio i naš kraj. Kažu, Korana toplija neg’ more, dani bez kiše, temperature visoke.
S’ ovim toplim danima došli su i praznici koje dočekujemo u našim hramovima, a na njih se nadovezuju i narodna veselja, u našem narodu poznati kao zborovi. Sve bi to bilo lijepo i dobro da su ta narodna okupljanja ono što bi trebali i predstavljati: okupljanje u hram uz molitvu, paljenje svijeća za pokoj duša naših prethodnika i za zdravlje nas i potomaka, pa onda pod šator, okrepljenje, radost uz pjesmu i uz tu istu radost odlazak našim ognjištima…
Ne znam kako i šta da učinim, ali evo sad dižem svoj glas i apelujem na sve, jer još uvijek nije kraj okupljanjima ove godine. Aman ljudi! Zar treba da se ubijamo i zarad čega?
Godinama gledam “svoj” u Donjem Budačkom zbor, skup loše organizacije, da ne budem grub još gore muzike, koju pomalo i namjerno serviraju i muzičari osjetivši nostalgiju u duši i višak eura u džepu, kod pojedinih, zapostavljajući onu starinu, đeda i babu koji su sa predratnim komšijama koji su došli u svoj zavičaj uspjeli da se prebace na zbor, odvojivši ono malo sirotinje od usta, što već ranije nisu poslali svojima najmilijima u svijetu, za ladnu pivu i zeru mesa iz kotlovine, tek da se reče da su u zboru bili. Za njih često muzike i nema, jer stare niko ne naručuje, a oni nove ne znaju.
Posmatraš sa strane sve te ljude, pojedine nikad u životu vidio nisam, neke možda povremeno, al ne znam gđe, kako prilazeći putem u crkvu nisu ni pogledali, kamoli ušli, prekrstili se zapalili svijeću, nego odmah pod šator…
Dok su šatori bili oko crkve, morali smo godinama štititi fasadu od gašenja cigareta o nju, do dizanja i naslanjanja nogu na zid crkve, o tome da ljudi bez obzira bili muškarci ili žene ne prezaju gđe će prije obaviti fiziološke potrebe, često to čineći tamo gđe tome mjesto nije, i svuda samo ne u objektima koji su za tu priliku dopremljeni, upravo da se oko manastira ne vrši nužda ko kuda stigne. Na kraju, ti isti toaleti odu čišći za razliku od manastirske porte u kojoj danima naiđemo na neku flašicu piva, soka i drugih pića koja vjerovatno kao i kod svoje kuće, nakon ispijanja bacimo u crkveno dvorište.
Žalosno i tragično su još i blage riječi kojima se može opisati na šta smo sveli naša okupljanja tj. zborove i kako slavimo svete, svetitelje i praznike, koji se taj dan proslavljaju.
Trpio bih ja to i dalje, no međutim duboko potrešen sinoćnim tragičnim događajem u Primišlju, a nerijetko se slični neredi dešavaju i na drugim mjestima, a sjetimo se i kada je isto tako prije par godina nastradao (ubijen) čovjek u Tušiloviću i to isto na praznik Svetog Ilije, osuđujem ovakvo ponašanje, ovakvo zborovanje!
Oni koji me poznaju, znaju da bi najradije takva okupljanja ili bolje reći neprikladne derneke najradije zabranio i znam da bi me tada osudili, oni koji me i ne poznaju, uz riječi negodovanja: “ma da vidim koji će “pop” meni zbor ukinuti…”Kad nema vjere i suštine, zborovi će se sami ukinuti, a da ne kažem zbog ovakvih događaja će ih “drugi” ukinuti.
Dozovimo se pameti, poštujmo mjesta gđe se nalazimo jer je ono sveto, ono nas je održalo i održava nas, mjenjajmo se dok je vrijeme, jer mislim da je dosta hljeba i igara, čak previše i da ništa nije slučajno!
Bogatimo se Bogom, ostalo će nam se samo dodati. Oplemenimo sebe kroz praznike, da nam se tradicija i radost ne bi oduzimali nesavjesnim ponašanjem.
o. Naum, arhimandrit
Izvor: EPARHIJA GORNjOKARLOVAČKA