SJEĆANjE NA MUSTAFU ĐERZIĆA – Srbin musliman štitio svoje pravoslavne sunarodnike od ustaša

Selo Gare nalazi se danas u opštini Zavidovići u entitetu Federacija BiH. Gare se nalaze u blizini Vozuće koja je poznata po zločinima mudžahedina nad Srbima na kraju odbrambeno-otadžbinskog rata. Tada je Vozuću sa okolinom, napustilo 7 680 Srba.

Selo je većinski muslimansko. Tokom Drugog svjetskog rata iz ovoga sela ustaše su regrutovali muslimane za svoje jedinice. Najviše muslimana bilo je u lokalnoj muslimanskoj miliciji. Neki su išli dobrovoljno, a neki pod prisilom. Nažalost, i u ovom muslimanskom selu bilo je onih koji su činili strašne zločine i pljačke nad srpskim stanovništvom.

Prema svjedočenjima preživjelih Srba nakon rata, ovi milicioneri pripadali su Hadžiefendić ligiji sa sjedištem u Tuzli. Na čelu ove legije bio je Muhamed Hadžiefendić. Neki od poznatih zločinaca iz Gara su: Husić Bego Hakija, Softić Šahbaz Zajkin, Đerzić Osman Brajkin, Đerzić Ahmet Alijin, Đuvić Jusuf Brajkin, Halilčević Đulaga Sulejmanov. Neki od navedenih milicionera su pred kraj rata prešli u partizane ili su bili pisari u lokalnim mjesnim odborima. Prema svjedočenju Mileve Njegomirović 1946. godine, Halilčević Đulaga Sulejmanov joj je rekao da će je ubiti zato što je prepoznala svoju kravu kod njega. Po njenim riječima ona je i te 1946. godine živjela u strahu od njega.

Ipak, u selu Gare bilo je i časnih muslimana. Jedan od njih Đerzić Mustafa sin Suljin, te 1946. godine imao je 66 godina. Jedno vrijeme bio je načelnik sela. Nakon što se saznalo da pomeže Srbima i da ih sakriva od ustaških koljača, smijenjen je sa toga položaja. Na njegovo mjesto izabran je Softić Ahmet sin Mujagin.

Po riječima Mustafe, ustaše su se informisale o njemu i saznale da je „deklarisan bio kao Srbin i neprijatelj ustaštva“. Ustaše su ga opljačkale „i natovarile na dva vagona razne robe u vrijednosti od oko 700.000 – 800.000 din“. Život Mustafin je takođe bio u opasnosti i doznao je od jedne žene da je čula od ustaša „da se ja molim Bogu što se ne krstim sa tri prsta, inače bi on mene likvidirao a na to je Francetić rekao, da će on meni brke počupati“.

Mustafa Đerzić bio je kriv što je u svojoj kući sakrio „26 srpskih žena i djece… a također je bilo  žena i djece po ostalim kućama u selu“. Život mu je spasio njegov uticaj među muslimanima u selu. Za njega se zauzeo i  rimokatolički sveštenik Vladislav Buljan. Sam Buljan je bio jedan od ustaških predvodnika u tome kraju.

Krajem januara 1942. godine, pred Mustafinu kuću je došao Jovo Mrkaljević iz sela Vukovina. Počeo je kukati i zavapio je „Spašavaj Mustafa!“. Jovo je rekao da je Francetić sa svojim ustašama upao na teren Vozuće i okoline i da ubija Srbe i pali srpska sela. Mustafa je sastavio deputaciju muslimana koji su otišli da od Francetića traže da poštedi njihove komšije Srbe: „Ja sam molio ispred deputacije za gore navedeno.“

Francetić je naredio ustašama da prestanu sa ubijanjem Srba. Za kratko Srbi su bili sigurni. U grupi muslimana koja je išla da spašava Srbe bili su, pored Mustafe, još i „Hakija Husić sin Mehin iz Gara, Mujčinović Nazif Halilov iz Gara, Šaban Softić sin Halimov“.

Francetićeva riječ o nenapadanju Srba bila je samo varka. Nakon nekoliko dana Francetićeve ustaše kreću da hapse Srbe sa područja Vozuće. Stočnim vagonima u Sarajevo transportovano je oko 360 Srba sa ovoga kraja.  To je bilo u prvoj polovini februara 1942. godine. Sa ovim Srbima uhapšen je i do Sarajeva prevezen i Mustafa.

Po dolasku u Sarajevo ustaše Mustafu odvode u zatvor, a Srbi ostaju na peronu u vagonima. Šta je sa njima tačno bilo Mustafa nije znao da kaže, ali je pretpostavio da su odvedeni negdje na likvidaciju: „Kakva je sudbina zadesila Srbe meni je ostalo nepoznato, ali je sigurno da su ih ustaše poubijale, jer se do danas nisu povratili.“ (do 22. februara 1946. – B.R.)

Nakon 15 dana provedenih u zatvoru, Mustafa je pozvan pred Francetića. On mu je saopštio „da je umro Spaho. Na samrti je ostavio oporuku da se interveniše za mene. On je rekao da on poštiva njega i zato da neće da raspituje da li sam kriv ili ne i da me radi toga pušta.“ Riječ je o Fehimu Spahi, reis-ul-ulemi muslimana od 1938-1942. godine. Spaho je priznao i blagoslovio Nezavisnu državu Hrvatsku 1941. godine.

Iako nije uspio da sačuva sve Srbe iz njegovog kraja, Mustafa Đerzić je mnoge spasio i zalagao se koliko je mogao za njih. Sjećanje na ovoga čovjeka, muslimana, Srbina, treba biti sačuvano. Nadamo se da će ovaj tekst doprinijeti tome.

Autor: BORIS RADAKOVIĆ