Simo Brdar – „Najlonska Grobnica“

Po završetku Drugog svjetskog rata, pobjedom antifašističke koalicije, na mjestima masovnih zločina genocida, u koncentracionim logorima sačuvani su autentični objekti i dokumenti i osnovani memorijalni muzeji i spomen područja (Aušvic, Dahau, Treblinka, Mauthauzen i dr) i to ne samo u zemljama antifašističke koalicije, već i u zemljama agresorima u Drugom svjetskom ratu.

Ove značajne muzejske institucije, cijenjene i posjećene, svojom tematikom i originalnom građom, ne samo da podsjećaju i upozoravaju, nego i objašnjavaju uzroke i posljedice genocida totalitarističkih režima. Zahvaljujući kroatocentričnoj politici bivšeg komunističkog režima, na teritoriji bivše SR Hrvatske poslije Drugog svjetskog rata uništeni su autentični objekti i lokaliteti ustaškog genocida nad srpskim narodom, pa je takva sudbina zadesila i Jasenovac.

Preostale objekte srušili su potomci jasenovačkih žrtava, sirota srpska nejač.

Kakav cinizam!

Brozova vlast nudi stravično milosrđe: da ostatak zaklanog naroda ciglu po ciglu razruši objekte logora i sagradi sebi domove na spaljenim ognjištima. I ne samo to; gladni srpski dječaci sakupljali su metalne predmete, pa čak i sprave za mučenje njihovih predaka i mijenjali ih za hranu koja je stizala kao međunarodna pomoć. Godine 1956. počinje izgradnja savskih nasipa. Veliki broj grobnica završava pod nasipima i kanalima. Grobno polje “Bare“ u Donjoj Gradini je očigledan dokaz. Tu se dvije grobnice teškom mukom samo djelimično izvlače ispod nasipa. Na imanju Lončarevih, iz sela Međeđa, grobnice jasenovačkih žrtava su isto završile pod nasipom.

Jasenovac i Donja Gradina zarastaju u korove i šikaru. Dio se i obrađuje. Valjaju se brazde i leševi. Otac, tvorac ideje genocida nad Srbima i projekta Jasenovac, kontinuirano realizuje svoju zamisao, brišući tragove svojih zločina genocida i praveći nove. Sva saplitanja kroz jasenovačku grozomoru imaju namjeru da nas dovedu do otkrića Najlonske grobnice u Donjoj Gradini.

Najlonska grobnica

U martu 1993. godine, autor ovog teksta primio je televizijsku ekupu ITN-a, Kanal 4, na čelu sa Klajv Gordonom. Njihove predstave o Jasenovcu bile su bliže vatikanskim i kaptolskim projekcijama nego stvarnoj faktografiji. Na traku predstave o Jasenovcu još je samo trebalo da se uklopi panorama idiličnog travnjaka i famoznog spomenika – cvijeta. Na moje insistiranje gospoda odlazi u Donju Gradinu, najveće stratište jasenovačkih logora. Kratkom vožnjom kroz Gradinu ova televizijska ekipa vidjela je jedno predvečerje prekratko za snimanje i prezentovanje ogromnog jasenovačkog stratišta. Dogovorili smo da 16. aprila 1993. godine bude naš sljedeći susret i snimanje gradinske faktografije. Za tu priliku trebalo je da po mogućnosti pronaći novu, do sada nepoznatu i neistraženu grobnicu. Do podataka o eventualnim novim grobnicama veoma se teško dolazi, naročito kod gradinskih seljaka.

Formiranjem memorijalnog centra Donja Gradina seljaci su ostali bez glavnine svojih zemljišnih posjeda, često bez odgovarajuće naknade, a neki su vodili u sudske sporove za naknadu oduzetog zemljišta. Oni su nerado saopštavali mjesta neobilježenih grobnica, jer je to značilo ostajanje bez sljedeće parcele, dislokaciju sa autohtonog posjeda, korijena i kostiju predaka. Međusobno povjerenje između njih i mene, građeno godinama, davalo mi je nadu da će mi pokazati grobnicu jasenovačkih žrtava, do sada nepoznatu.

Nisam se prevario u procjenama. Uz objašnjenje namjere, razloga i cilja otkrivanja nove grobnice seljaci: Branko Đ. Vukić i Vaso Rokić odveli su nas na parcelu “Livadak“, koja se nalazi na neistraženom dijelu Donje Gradine. Bez dvoumljenja su pokazali mjesto zaraslo u šipražje i kupinu gdje “Livadak“ prelazi u šumu. Slijedilo je raščišćavanje pokazanog prostora koje su obavili Branko, Vaso i radnici memorijala: Mirko Živković i Milan Vukić. Pred nama se ukazalo ulegnuće – pečat u zemlji, dužine 4,5 i širine 2,5 metara. Sva dosadašnja iskustva govorila su da se radi o još jednoj gradinskoj grobnici. Da bismo 16. aprila 1993. godine, dan kada je zakazano iskopavanje i snimanje, dočekali bar donekle spremni, radnici Vukić i Živković sami su izradili sondu za bušenje dubine dohvata do 2 metra.

Dogovorenog dana i časa stigla je televizijska ekipa ITN, Kanal 4. Krenuli smo na opisano mjesto gdje bi mogla da bude grobnica. Na osnovu kompaktnosti zemljišta, kompozicije ulegnuća i njegovog zemljišnog okruženja ustanovljeno je da nema nikakvih inscenacija. Radnici su pripremili sondu i počeli bušenje. Sonda je lako uranjala u rahlo gradinsko tlo. Već na dubini od 60 centimetara sonda je zastrugala i poskočila. To je bio znak da je već prva bušotina pozitivan nalaz i da smo došli do kostiju. No, zbunjivao nas je zvuk koji smo registrovali prije samog dotika kostiju. Bilo je to šuštanje i pucketanje nekakve elastične materije, nepoznate u dotadašnjim istraživanjima. Izvukli smo sondu i u njenoj zdjelici našli izmiješane zemlju i dijelove kostiju ljudskog porijekla. Počelo je otvaranje grobnice preko njene čitave širine i u dužini od 1,5 metara. Na opisanoj dubini pred nama se ukazala najlonska folija koja ja prekrivala čitavu širinu grobnice i očito cijelu njenu dužinu.

Bilo je to veliko iznenađenje, pa i šok, mada smo navikli na specifičnost skoro svake jasenovačke grobnice. Kamera je prestala da registruje ovaj dio istraživanja, a zbunjenost je bila očita i u TV ekipe. Postavljalo se pitanje početka proizvodnje najlona, podvala i uopšte objašnjenja ove grobnice. Kada smo podigli najlonsku foliju sa otvorenog dijela grobnice, opet iznenađenje: na desnoj strani čeonog dijela grobnice snop dugih kostiju udova, a na lijevoj nekoliko zavezanih najlonskih vrećica. Pri otvaranju vrećica ustanovili smo da se u svakoj nalazi po jedna razmrskana ljudska lobanja. Očito, umorstvo ovih osoba je izvršeno udarcem tupotvrdog predmeta po glavi, što je bio jedan od glavnih ustaških metoda likvidacije jasenovačkih žrtava.

Tajnu Najlonske grobnice objasnili su nam gradinski seljaci koji su učestovali u njenoj identifikaciji i otvaranju. Naime, 1964, 1965 i 1966. godine u Donjoj Gradini su izvršena obimnija istraživanja. U tim istraživanjima učestvovali su i potomci jasenovačkih žrtava kao pomoćna radna snaga. Na čelu stručnih ekipa u pravilu nalazili su se ljudi katoličke i islamske provinijencije, vođeni tajnom rukom Vatikana i Kaptola i njihovih interesa. Tako je 1966. pronađena grobnica u jednoj gradinskoj šikari. Pri eskumaciji ustanovljeno je da se radi o 30 osoba, starosti od 18 do 20 godina, od čega je 29 osoba bilo muškog pola i 1 ženskog.

Posmrtni ostaci i ostaci odjeće i obuće jasno su govorili da se radi o mladosti potkozarskih sela, čija je nacionalna struktura jasna- srpska. Mjesto grobnice je bilo “besprizorno“ i predloženo je da se posmrtni ostaci prenesu na “Livadak“. Neko iz ekipe istraživača je već pripremi 30 najlonskih vrećica. Za svaku lobanju po jednu. Iskopana je plitka raka, kosti žrtava ustaškog zločina genocida u snopovima i lobanje u najlonskim vrećicama položene su cijelom površinom rake, prekrivene najlonskom folijom i zatrpane. Tako je otkrivena “Najlonska grobnica“, tajna njenog nastanka i namjera njenog autora.

Tako je otkrivena “Najlonska grobnica“, tajna njenog nastanka i namjera njenog autora.

Izvor: ISTORIJABL