Serbian
Armenian
Croatian
Dutch
English
French
German
Greek
Hebrew
Hungarian
Italian
Norwegian
Polish
Russian
Slovenian
Spanish
Na sastanku Lige naroda septembra 1933. godine fotograf „Life“ magazina, prilazi ministru nacističke Nemačke Jozefu Gebelsu, odabira najbolji kadar u tražilu fotoaparata i pritiska okidač. Ništa čudno ni za Gebelsa koji se smješkao pozirajući mu, do onog momenta kada je obavešten da je maločas pozirao Alfredu Ajzenštatu – jednom Jevrejinu.
Piše: Jovan Njegović Drndak, urednik fotografije Lista Zrenjanin
Nešto kasnije Alfred je htio da napravi još jednu fotografiju Jozefa Gebelsa – „Bilo je strašno. Pogledao me izrazom punim mržnje – i rekao da se gubim! Ali, nisam otišao. Kad imam kameru u ruci ja ne znam za strah!” Alfred je pritisnuo okidač fotaparata i tako je nastala poznata fotografija „Oči mržnje“.
Pogled pun mržnje uskoro će prekriti Evropu tražeći krive u nevinima i agresore u žrtvama. Jozef Gebels i sve ono što predstavlja ideologija hitlerovaca i nacizma gledaće takvim očima punim mržnje decu, žene, starce, mladiće i devojke, mržnja će postati pokretač i inspiracija novog poretka u kome nema mesta za Jevreje, u kome nema mesta Srbima ni Romima. Aušvic, Mathauzen , Dahau… Danica, Jasenovac i Jastrebarsko i Jadovno i Korićka i sve druge jame i ponori. Spisak nacističkih i ustaških logora kao telefonski imenik. A imena u logorima – brojevi, desetine, stotine , hiljade, desetine hiljada, milioni, ubijenih, mučenih poniženih i izbrisanih.
Prilikom oslobođenja Buhenvalda, General Dvajt Ajzenhauer (Dwight Eisenhower) izdaje naredbu da se snimi što više fotografija, i da se dovede nemački narod da lično vidi prizore užasa. Užasa za koji se nisu pokajali, bar na osnovu svedočanstva samog Ajzenhauera. Gledajući poput proroka rekao je – „Skupiti što više dokaza, filmova, izjava, zato što će doći dan kada će neki kurvin sin reći da se ovo nikad nije dogodilo!“
Ajzenhauer je nažalost bio u pravu, i on sam nije mogao da predpostavi da će takvih sinova biti više ili upravo toliko da predstavljaju vlast određenih država ili da budu deo vladajuće oligarhije. Predvideo je da će strahovite žrtve Holokausta biti minimalizovane, a broj žrtva permanentno smanjivan. Kako u Aušvicu tako i u Jasenovcu, i u Jadovnu i u logoru smrti za decu kakav je bio u Jastrebarskom.
Izjednačavanje žrtava i njihovih egzikutora je u toku, istina skrivana zarad bratstva i ne znam kakvog to jedinstva, valjda radi pomirenja, opet pokazuje strahotu prikrivanja činjenica i nekažnjavanja zločinaca, a takvih je bilo mnogo, i nisu se pokajali, niti im je žao – naprotiv.
„Fotografija devojčice obeležene jevrejskim znakom dovoljno je potresna i bez netačne interpretacije. Nošenje jevrejskog (židovskog) znaka uvodi se u nekim mestima Hrvatske već od aprila 1941. godine. Kako su ih propisivali lokalni ustaški organi vlasti, nisu bili istovetni u svim mestima. U Zagrebu je tako, odredbom Ustaškog redarstvenog povjerenstva – Židovski odsjek – Bogovićeva ulica 7 od 22. svibnja 1941. godine bilo propisano da svi Židovi, bez obzira na dob (dakle i dojenčad) moraju nositi židovski znak koji se sastojao od dva komada žute tkanine sa ucrtanom davidovom zvezdom. No, već 4. lipnja 1941. godine ta je odredba prestala da vredi i umesto žute trake uvedena je okrugla žuta pločica s otisnutim slovom Ž, koju su morali nositi svi Jevreji stariji od 14 godina.
Stoga je opis koji donosi Miletić (Antun): ‘Židovska djeca žigosana u logoru Jasenovac’ – neistinit (Nataša Mataušić, str. 80). Interpretacija po kojoj je opis u knjizi Antuna Miletića o samoj fotografiji neistinit daće „argumentaciju“ za neistinitost fotografije iako je fotografija sama po sebi svedočanstvo jezivih odredbi i zakona.
U kontekstu samog teksta da se zaključiti i da je sve ostalo neistina po sistemu domina kako to čine neki novi istoričari odnosno povjesničari po kojima je Jasenovac tek senka od surove stvarnosti, a za neke čak ni to. Da li je dete sa fotografije zbog toga što je Jevrejka obeleženo na osnovu rasnog zakona Nezavisne države hrvatske ? Jeste.
Da li je kao i stotine i hiljade drugih Jevreja u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj samom činjenicom da mora nositi propisanu oznaku bila obeležena kao nepoželjni deo društva u kojem se svojim rođenjem našla u pogrešno vreme na pogrešnom mestu pa je treba na najmonstruozniji način ukloniti u jednom od logora Nezavisne Države Hrvatske kakav je bio, recimo logor Danica kod Koprivnice ili je svoj mladi život završila u ustaškom kompleksu logora smrti Gospić-Jadovno-Pag!?
Svako od ovih pitanja ne umanjuje odgovornost onih čija je povjesna težnja bilo stvaranje upravo te i takve monstruozne Nezavisne Države Hrvatske.
Iako je moguća neistinitost u pogledu tačnog lociranja mesta gdje je fotografija snimljena, svakako je snimljena na teritoriji pod kontrolom Nezavisne Države Hrvatske pa je odgovornost za zločine prema deci ubijenoj u logorima smrti NDH jednako velika i optužujuća i nadasve istinita. Istina jest da Nezavisna Država Hrvatska i njeni pomagači snose odgovornost za plansko uništenje naroda koji su bili nepoželjni u novoj Pavelićevoj hrvatskoj državi, u prvom redu Srba, Jevreja i Roma, a i Hrvata koji su ostali odani ideji Jugoslavije.
Devojčica na fotografiji nosi oznake koje su nosili Jevreji na području pod ustaškom kontrolom iste te države. Oznake – Davidova zvezda u kombinaciji sa slovom Ž- jedinstvene su u svetu i nema ni jedne druge države koja je propisala nošenje takvog obeležja kakvo su nosili Jevreji u Pavelićevoj Hrvatskoj državi.
Kako bi se spomenuta fotografija na neki način izmestila iz Jasenovca kaže se vrlo tendenciozno da potpis nije istinit, što će poslužiti kontekstu negiranja užasne genocidne politike NDH. Istina je ponekad užasavajuća baš tamo gdje je najviše prikrivaju, pa tako za ovu fotografiju nailazimo na odrednicu koja ukazuje na Logor Lobor ili Loborgrad koji je osnovan početkom septembra 1941. dakle opet poslije odredbe od 4. juna 1941. godine kada je odredba prestala važiti i umesto žute trake uvedena okrugla žuta pločica s otisnutim slovom Ž, koju su morali nositi svi Jevreji stariji od 14 godina.
Logor Lobor ili Loborgrad osnovan je početkom septembra 1941 . od strane vlasti NDH iskoristivši za to istoimeni dvorac blizu Zlatara u Hrvatskom Zagorju. U njemu su smešteni uglavnom žene i deca srpske i jevrejske nacionalnosti. To su bila najčešće deca poubijanih roditelja.
„Elizabeta Hacker i njena kći Ružica iz sela Poljanec su otpremljene u logor Lobor-grad, u Hrvatskom zagorju. Dvorac u kojem je smešten logor se nalazio desetak kilometara udaljen od železničke stanice Zlatar-Bistrica te su nakon dolaska voza, sve zatočenice morale tu udaljenost sa svim stvarima propešačiti do dvorca. U logoru su bile smeštene većinom ženske zatočenice, Jevrejke i Srpkinje. Bilo je mnogo poznanica iz Varaždina, Koprivnice, Križevaca. Iako je mesta bilo jedva za tristotinjak osoba, u logoru je boravilo oko 1.500 zatočenica.
Aušvic više od deset godina nema Jugoslovensku postavku koja svedoči o stradanju Jevreja Srba i Roma. Problem je političke prirode, a postavka je uklonjena na zahtev Hrvatske .
O tome kakva je situacija bila u tom logoru govore sledeći navodi: “Iako je Židovska općina Zagreb slala hranu i lijekove za zatočene Židovke i Srpkinje, ona nije stizala do njih: zapovjednik logora je hranu i odjeću iz pošiljki prodavao u Zagrebu, a novac se dijelio među članovima uprave logora. Hranu namijenjenu Židovima, morale su same zatočenice pripremati za stražarsko osoblje. Zapovjednik i straža vršili su seksualne orgije gdje su mlade zatočenice silili na odnos sa njima (uključujući i djevojčice od 14-16 godina). Kako u logoru nije bilo dovoljno sanitarnih prostorija, zatočenice su nuždu vršile gde su mogle te su usled neljudskih uslova života bile izložene epidemijama trbušnog tifusa, dizenterije, proljeva, avitaminoze … U okolini logora su rasle mlade voćke, no izgladneli zatočenici nisu ih smeli ni taknuti, čak ni otpalo voće – koga bi se zateklo da uzima voće sa zemlje, stražar bi mu stao na ruku u kojoj je držao voće te ga tako zdrobio, a `kradljivac` bi bio kažnjen još i šibanjem.”
i “ Žene su morale nositi cepanice drva s jednog kraja logora na drugi, a kada bi završile, morale bi ih vratiti na isto mesto.”
U jesen 1942. likvidiran je logor, a preživele zatočenice iz Lobor-grada i njegove filijale u Gornjoj Rijeci su transportovane preko Zagreba za Aušvic, odakle se nijedna nije vratila. Što se pouzdano dogodilo sa Elizabetom i Ružicom Haker, ne zna se. U nekim izjavama navodi se da su umrle u loborgradskom logoru. (El mundo sefarad).
Istraga o patnji Jevrejskog, Srpskog i drugih naroda traje, jer krv nevinih, baš kao i krv Aveljova i svjedoči i vapi za nedosegnutom pravdom, a istina je jedini put do pravde do kajanja i do pomirenja ako je ikad bilo moguće pomirenje između krvnika i žrtve.
I Logor Lobor na osnovu svedočenja osnovan je nakon navedenog datuma o nošenju novih oznaka, te se i on isključuje iz mogućih logora u kojem je fotografija nastala, a svakako je najjednostavnije odgovornost za sopstveni zločin i sramotu prebaciti na nekog drugog. Nacistički logor smrti u okupiranoj Poljskoj činio se kao idealno rešenje, neko je namerno ili ne, sa činjenicama ili bez njih dislocirao fotografiju iz NDH u Aušvic.
Boraveći u Ašvicu dobili smo potvrdu da sporna fotografija nije nikako mogla biti snimljena na tom prostoru iako se ta fotografija pripisuje „nekim čudom“ upravo logoru Ašvic i kao takva nalazi na jednom od najvecih portala i muzeja o žrtvama Holokausta sa sjedištem u Sjedinjenim Američkim Državama, no to je već problem koji oni moraju rešiti ili izneti dokaze u prilog takvim tvrdnjama.
Jer da ponovimo u Aušvicu ne znaju za oznake kakve je nosilo dete sa fotografije, iz prostog razloga, takve oznake bile su jedinstvene za područje Ustaške Hrvatske NDH.
Aušvic više od deset godina nema Jugoslovensku postavku koja svedoči o stradanju Jevreja Srba i Roma. Problem je političke prirode, a postavka je uklonjena na zahtev Hrvatske .
U samom gradu Zagrebu svojevremeno radila je poznata Antonija Kulčar Tonka poznata i kao dvorska fotografkinja kraljevskog doma Karađorđevića, Tonka je imala fotografsku radnju u samom središtu Zagreba u Ilici. Ispred fotografske radnje nastala je fotografija na kojoj se vide Jevreji sa oznakama koje su morali nositi .
Sakrivanje istine o Jasenovcu dovodi do otkrivanja monstruoznih logora, koji su „radili i odradili posao“ kako to reče naš sagovornik koga smo kontaktirali u Aušvicu, treba li reći da Jasenovac nastaje iz potrebe da se kapaciteti ostalih logora smrti prošire !? Za žrtve i njihove potomke Jasenovac je bio i biće mesto i simbol, smrti i stradanja. Istraga o patnji Jevrejskog, Srpskog i drugih naroda traje, jer krv nevinih, baš kao i krv Aveljova i svjedoči i vapi za nedosegnutom pravdom, a istina je jedini put do pravde do kajanja i do pomirenja ako je ikad bilo moguće pomirenje između krvnika i žrtve. U kontekstu koji je vezan uz nastanak i poreklo fotografije nije gdje je, nego zašto i tko je ubijen, Biblijski rečeno, pitanje koje je Bog postavio Kajinu nije bilo gdje si to učinio, nego šta si to učinio, dakle čak i da se nikad ne sazna gdje se desio zločin to ne umanjuje krivicu zločinaca.
Pitanja koja očekuju odgovore i posle sedamdeset godina sve je više, ali je istinu moguće otkriti ako se to želi, ako se ima snage pogledati u ogledalo istorijskih činjenica. Sigurno da jedan od razloga jeste ideološka istorija koja se mogla održati jedino prikrivanjem činjenice o strahovitom stradanju Srpskog naroda, koji je sa Jevrejima i Romima u prvom redu na teritoriji okupirane Jugoslavije, ostao žrtva kojoj se ne priznaje ni to da jeste i da je bio žrtva rasističke i ubilačke politike kakva je uspostavljena u NDH.
Treba li podsećati da je cena ćutanja o stradanju Srpskih vojnika i oficira kojih je bilo oko 200.000 i od kojih se mnogi nisu vratili iz nacističkih logora i danas obavijena velom tajne, a da spisak imena ratnih vojnih zarobljenika sa teritorije Srbije ne postoji .
Treba li podsetiti da je Titova Jugoslavija posedovala dokumente o zločinačkoj prošlosti Kurta Valdhajma koji je kao Hitlerovac i pripadnik Vermahta počino zločine protiv srpskih civila na Kozari, te je jedan je od 25 nemačkih oficira koje je poglavnik Nezavisne Države Hrvatske Ante Pavelić odlikovao za sudelovanje u genocidu na Kozari 1942. i koji je kao takav na osnovu Državne komisije za ratne zločine bio i osuđen, a da je upravo Jugoslavija ćutala prilikom njegovog imenovanja, protiv koga su bili Kina i Izrael. Scenariji užasa koji se čitaju u prikrivanju činjenica zarad političke trgovine i „velikog ugleda u svetu“ stečenog kao i uvek na Srpskim ali i Jevrejskom žrtvama.
Treba li odustati od podizanja spomen obilježja na svim mjestima gdje su stradali Srbi Jevreji i Romi na njihovom jeziku, na mestima Logora smrti poput onog monstruoznog Lobor logora u Hrvatskom Zagorju?
Kada će se podići obeležje za Srbe koji su kao četnici odvedeni u neki od ustaških logora? Jer ne zaboravimo po ustaškim dokumentima mnogi Srbi se odvode u logore upravo zbog navodnog „četnikovanja“, a u jednoj takvoj naredbi nalazimo imena četnika, komunista i Jevreja, svi zajedno završili su u sistemu ustaških logora Gospić. Pri tom ovim ne govorimo o četničkim pripadnicima odreda Pavla Đurišića koji su pobijeni u Jasenovcu, i o tome kako su filmovi o Jasenovcu počinjali tekstom u kome se i tada kao i sada pokušavao staviti znak jednakosti između ustaša i četnika, te se činilo da će četničko-ustaški koljači sasvim odgovarati kao kovanica dovoljno jaka da učvrsti utopijsko bratstvo i jedinstvo. Fotografija u kome ustaša drži odsječenu glavu jednog četnika najbolje govori o tome kakva je ta zajednička saradnja bila i ko je bio krvnik, a tko žrtva.
Sagledavanje stvarnosti jeste i biće moguće prihvatanjem i otkrivanjem činjenica kakve god one bile, jer kako je pisano u Evanđelju poznanje istine je put do slobode – upoznaćete istinu i istina će vas izbaviti.
Vezane vijesti:
