Sećanje na ustaški pokolj nad Srbima u selima kod Prijedora 1942. godine

Osvrt na knjigu Ustaški pokolj nad Srbima u selima Veliko i Malo Palančište i Gornji Jelovac kod Prijedora 1942. godine.

Dugo smo čekali i najzad i dočekali knjigu koja je ovih dana izašla iz štampe u Republici Srpskoj, a koja progovara o jednom od najtežih zločina učinjenih na ovim prostorima ikada, a to je pokolj nad Srbima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj u dva sela Palančište (Veliko i Malo) i Jelovac kod Prijedora. Knjiga, koju sada imamo priliku čitati, djelo je najpozvanije osobe za bavljenje tako mučnim, ali prijeko potrebnim temama, istoričarke Marine Ljubičić Bogunović, kustosa Memorijalnog muzeja Nacionalnog parka Kozara.

Skoro osamdeset godina čekala je ova tema svoga autora da od mraka potpunog zaborava otrgne svjedočanstvo užasa, uspomene na jedan događaj koji je crnim slovima ispisao ionaku burnu istoriju krajiških prostora. U skoro nevjerovatnom ćutanju, u vrlo stidljivom istoriografskom dokumentovanju ovog stravičnog zločina, u nepoznavanju svjedočanstava ljudi koji su preživjeli ovaj masakr, a neki su živjeli do naših dana, možemo samo da vidimo zlokobni naum, koji bi velom zaborava prekrio crnilo užasa, i time, kako reče unuka jednog preživjelog mještanina naveo nas da počinimo dvostruki zločin nad tim ljudima. A ovaj drugi je veći – zločin zaborava.

Treba se svjesno suzdržati od tirade da li narod koji sebi dopusti da zaboravi jedan ovakav i ovoliki zločin uopšte i zaslužuje da opstane. Jer ovo nije samo jedna crtica iz mračne istorije Drugog svjetskog rata, fusnota u ogromnoj storiji o svjetskom zlu o kojem smo čitali u udžbenicima istorije kao o dalekom, sa nama, današnjim generacijama, nevezanom procesu, zapisanom u knjige kao mrtvo slovo na papiru.

Ne, ovo to nije, bar za nas potomke preživjelih koji danas živimo na prostorima Bosanske Krajine. Ovo je teška opomena, priča o provali užasa, najrazrađenijeg iživljavanja nad nemoćnim, mirnim i pitomim, gotovo poslušnim ljudima Potkozarja koji su bili apsolutno nespremni na ono što im se,  u tim danima, događalo. Ne očekujući od dojučerašnjih komšija scenarije smrti, provalu sadizma i krvoločnosti, Srbi potkozarskih sela su se dali naivno prevariti najbanalnijim stvarima kao što su, naprimjer, pozivi da im se izdaju propusnice za kretanje u novostvorenoj državi, ne znajući da na zakazanim mjestima ne čekaju papiri i činovnici, nego noževi i kame. Jer stotine ljudi u Palančištu i Jelovcu nisu ubijene puškom i metcima.

Ne, bio je to sasvim drugi žanr, sasvim druga ravan postojanja zločina. Bio je to kako reče pisac  Dejan Ognjanović „eksces patologije, taj višak sadizma, ničim opravdanog, nikakvom cilju ne služećeg, sem za sopstvenu nasladu“, koji je ustaške zločine činio neuporedivim ni sa čim do tada zapisanim u istoriji čovječanstva.

U tom iskačućem atavističkom Zlu, u iracionalnoj potrebi da se zatre do temelja, do najmlađe, tek rođene bebe, u krvavim Ilindanskim noćima, kada se u klaustrofobičnom ugođaju sa lica zemlje brisalo jedno od palančiških prezimena –  Banović, u gotovo ritualnom, satanističkom obredu, još nepojmljivije jezivo su djelovala dovikivanja izvršilaca ovog paklenog djela duboko urezane u svijest i pamćenje preživjelog stanovnika sela: „Zengo…Keko…koliko ćemo danas? Kolji dok ti ruka ne utrne!“  Te noći, 1942. godine, ubijen je stotinu dvadeset i jedan Banović, bez ijednog ispaljenog metka.

Baveći se ovom mučnom temom, autor ove izvanredne monografije pruža nam dragocjeni materijal uredno prikupljen u literaturi i arhivskoj građi koji nam može poslužiti za dalje proučavanje stravičnog genocida počinjenog na ovim prostorima nad potpuno nedužnim srpskim stanovništvom.

Ova nevelika knjiga, stoga, zaista predstavlja svjetlo u tami, sa zapisanim i evidentiranim svjedočenjima, sa listom imena stradalih ljudi, sa osvješćivanjem i informisanjem potomaka koji i danas žive u selima na obroncima pitome Kozare, ali i po cijelom svijetu. Jer ovaj zločin bio je u kasnijem ideološkom nivelisanju ovdašnje istorije frapantno potisnut i skrajnut. Danas gotovo i nepoznat. Stoga se nadam da će kultura sjećanja, kakvu jedan narod mora ozbiljno njegovati, biti produbljenija i bogatija sa ovom knjigom, ali i sa knjigom Marininog radnog kolege, Borisa Radakovića, pod naslovom „Ustaška uporišta pod Kozarom“.

Obe monografije su aktuelne i savremene, naročito danas u revizionističkim pokušajima čitanja istorije ovih prostora. Vjerujem se da će mladi autori, uz pomoć institucija Republike Srpske i Muzeja žrtava genocida u Beogradu, nastaviti svoj naučni rad u tome smjeru.

Prijedor, maj 2021.
Vjeroučitelj  Dejan Kragulj, dipl.teolog                                                    

Izvor: SPC

Vezane vijesti:

Pokolj u selima Palančište i Jelovac kroz dokumenta i …

Gornji Jelovac kod Prijedora, mjesto stravičnog pokolja …

Veliko Palančište | Jadovno 1941.

Palančište: 20. oktobar – da se ne zaboravi ! | Jadovno 1941.

Ustaški pokolj u Velikom Palančištu oktobra 1942.god …

71 godina od ustaškog pokolja u Velikom Palančištu | Jadovno …