Piše dr Slavenko Terzić Knjiga intervjua sa Vasilijom Krestićem donosi celu lepezu njegovih stanovišta ne samo o važnim istoriografskim pitanjima, nego i o mnogim problemima savremenog društvenog života, kulture, nacije u celini, moralnim i ideološkim iskušenjima vremena Ima stvaraoca, među njima i istoričara, koji za sobom ostavljaju ili su ostavili plodno delo, ali su ostali potpuno po strani  javnog života, živeći tiho i gotovo nečujno u svojoj radnoj sobi. Nasuprot njima, stoje oni koji žive u nekoj vrsti stalnog dijaloga sa svojim vremenom, njegovim idejama i njihovim nosiocima. Akademik Vasilije Đ. Krestić je obimnim naučnim delom decenijama prisutan u intelektualnom i javnom životu zemlje, u otvorenom dijalogu sa epohom. Knjiga

Pet dana nakon napada HV-a, otišao sam do puta kojim je prolazila kolona. Tražio sam cigarete. Zatekao sam zastrašujuće prizore, vidio sam samo mrtve, živih više nije bilo. Bili su ubijeni iz puščanog oružja i svi pošpricani nekom crnom tekućinom, tako da im nisam mogao razaznati lica. Prebrojao sam 13 mrtvih tijela, sjeća se Stevan Ostojić iz Brubnja Prvostupanjska haška presuda generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču za ratne zločine u bivšem UN-ovu sektoru Jug otvara gotovo zaboravljeno pitanje što se za i nakon „Oluje“ dešavalo na području sektora Sjever. Da su augustovski dani i ondje bili natopljeni krvlju, govore podaci: Hrvatski helsinški odbor bilježi 267 žrtava, no ta brojka

Autor: mr Vladimir Dimitrijević Miloslav Samardžić: „Krvavi Vaskrs 1944“ (Saveznička bombardovanja srpskih gradova,UNA Pres, Beograd 2011.) To da je srpski narod „jauk i groblje“ znao je, u „Lirici Itake“, Miloš Crnjanski, a u „Drugoj knjizi Seoba“ zapisao je da su i drugi narodi stradali, a ne samo Srbi, ali da je drugim narodima bilo dato da predahnu, a da Srbima nije bilo dato čak ni to. Zablude i zaborav Najstrašnije od svega je to što sve, svagda, stalno zaboravljali. I dopuštali sebi da verujemo u iluzije, što se naročito dešavalo našim intelektualcima, zaslepljenim raznim vrstama kosmpopolitskih (a kasnije i komunističkih) zabluda. Jedan od najtragičnijih primera je svakako onaj koji opisuje

ZAGREB- Hrvati koji žive u inostranstvu, a nemaju hrvatsko državljanstvo, ubuduće bi trebali puno brže i jednostavnije trebali doći do hrvatskog pasoša. Onima kojima matične države brane sticanje dvojnog državljanstva, Zagreb će dati „status Hrvata bez hrvatskog državljanstva“, koji će im u Hrvatskoj omogućiti razne povlastice. Odlučila je to danas Vlada Hrvatske, usvojivši posebnu Strategiju o odnosima s Hrvatima izvan Hrvatske. Nakon nje, ustvrdio je Gordan Jandroković, ministar vanjskih poslova, donijeće se i poseban zakon o Hrvatima u svijetu, te će se osnovati centralno tijelo za saradnju s njima i poseban Savjet Vlade. Radi jačanja odnosa s dijasporom, utemeljiće se i obilježavati i Dan Hrvata van Hrvatske, mada još nije

KULTURA U IZBJEGLIŠTVU Sa progonom Srba iz Srpske Krajine i Hrvatske tokom rata 1991 – 1995, a posebno u vojnim operacijama „Bljesak“ i „Oluja“ u maju i avgustu 1995. godine, došlo je i do sistematskog uništavanja spomenika kulture kako bi se uklonili tragovi milenijskog prisustva Srba na tim prostorima.[1] Nažalost u Srbiji nije postojalo raspoloženje da se pokrene domaća i svjetska javnost kako bi se zaštitila napuštena spomenička baština. Glasovi rijetkih pojedinaca bili su nedovoljni da se to postigne. U proteklom periodu duhovna baština nije popisana niti zakonski zaštićena. Ako se ovome doda nedovoljna briga institucija kulture u Hrvatskoj koje se bave ovom problematikom može se zaključiti u kakvom se

Srbija danas, međutim, nije jaka SFRJ, niti su njene službe MOSAD koji je svojevremeno oteo Adolfa Ajhmana na ulici i prebacio ga u Izrael. Ali, kada su nas neke druge ustanove, poput Ministarstava spoljnih poslova ili pravde, izvestile o napretku u slučajevima „Kepiro“, „Ašner“ ili „Egner“? Počinili su jezive zločine i, ipak, umakli ljudskoj pravdi… A mnogi su mogli, i morali, da okončaju život u zatvoru – samo da su se političke i sudske vlasti potrudile“, piše poznati lovac na naciste i direktor Centra „Simon Vizental“ Efraim Zurof u svojoj kod nas upravo objavljenoj knjizi „Lovac na naciste“. Zurof je tokom višedecenijske potrage otkrio 2.884 ljudi osumnjičenih da su bili