Savo Štrbac: “Poturica gori od turčina”

Vijest dana u regionu za 15. mart ove godine bila je objava prvostepene presude Županijskog suda u Rijeci hrvatskom vojniku, srpskog porjekla, Rajku Kričkoviću (62), kojom je proglašen krivim zbog ubistva tročlane srpske porodice u selu Kijani kod Gračaca i osuđen na kaznu zatvora od 10 godina.

Prema optužnici riječkog Županijskog državnog odvjetništva (tužilaštva), čije inkriminacije je sud prihvatio, optuženik je nakon akcije “Oluja”, u periodu od 15-28. avgusta 1995, brata i sestru, Radomira (43) i Miru (45) Sovilj, usmrtio hitcima iz automatske puške, dok je njihovu majku, Maru Sovilj (72), zapalio zajedno sa kućom i stokom zaključanu u prizemnom dijelu kuće.

Ko je ubica?

Djed mu Stanko i otac Janko su rođeni u Kijanima, isključivo srpskom selu. Otac mu je bio policajac u Zagrebu, ali je u rodnom selu na očevini napravio i kuću, gđe je do rata često navraćao sa sinom Rajkom, rođenim u Zagrebu, u kojem su obojica ostali i za vrijeme rata devedesetih. Rajko je pred “Oluju” mobilisan u hrvatsku vojsku u jedinicu koja je ratovala u blizini njegova sela. Ubica je poznavao i svoje žrtve, jer su Sovilji njegovom đedu i ocu bile prve komšije, dok su mu Radomir i Mira i po godinama bili bliski.

U Kijanima je u avgustu 1995. od strane pripadnika HV-a ukupno ubijeno 14 civila, prosiječne starosti 66,5 godina, među kojima je bilo 9 žena. Pored pomenutih članova prodice Sovilj još su ubijeni: Blanuša Sava (ž) (75), Bolta Dane (95), Jelača Branko (66), Jelača Marija (82), Jelača Milica (72), Jelača Smiljana (80), Kesić Dušan (56), Kolundžija Mileva (70), Sovilj Vlade (64), Sovilj Danica (63) i Surla Ana (50).

Pošto su u Kijanima ubijeni svi koji su zatečeni u selu, a selo porušeno i popaljeno do temelja, tragediju ovog sela sam, u sporu pred Međunarodnim sudom pravde, po uzajamnim tužbama Hrvatske i Srbije o genocidu, u mom stručnom svjedočkom iskazu uzimao kao najeklatantniji primjer genocida.

Imena ubica koji su odgovorni za masakr u Kijanima, protjerani Ličani saznali su neposredno poslije “Oluje”. Javili im Hrvati, komšije, poznanici, ne želeći da biljeg krivice padne na nedužne. Osim Kričkovića, Srbina po rođenju, u ubijanju su učestvovali i njegovi saborci – Hrvati. Ličani smatraju da su oni koji su ubili porodicu Sovilj, likvidirali i ostale mještane. Bilo je i onih koji isprva nisu mogli povjerovati da je Srbin ubijao svoje komšije Srbe. Jedan od njih je bio i Mile Sovilj, čiji otac Vlade je takođe ubijen, sve dok mu 2004. pred Haškim tribunalom, kao svjedoku optužbe u slučaju “Gotovina i dr.”, advokati hrvatskih generala na zatvorenoj sjednici nisu predočili krivičnu prijavu koja je već tada bila podnesena protiv Kričkovića za ubistvo porodice Sovilj.

Mnogi izbjegli Kijančani, među kojima i Nikola Sovilj, Marin sin i Radomirov i Mirin brat, od avgusta 95. žive u Novom Sadu, u koji je poslije rata često navraćao i Rajko Kričković. Tu je neko vrijeme živio u vanbračnoj zajednici sa ženom čijeg su muža, sa još 21 vojnikom Srpske vojske Krajine, njegovi saborci likvidirali u monstruoznom zločinu koji je izvršen 22. januara 1993. na velebitskom prevoju Mali Alan, u neposrednoj blizini punkta Unprofora. Krajišnicima se hvalio i kolika mu je “penzija” za 135 dana rata u “domobranima”.

Kijančani su obaviještavali i nas u Veritasu da je ubica među njima i da slobodno šeta po Novom Sadu. Savjetovali smo im da ga prijave policiji i tužilaštvu, a oni su nam odgovarali da su i to radili ali da su dobijali odgovor da njihova priča nije dovoljna za njegovo pritvaranje ili procesuiranje. No, srpsko tužilaštvo za ratne zločine ipak je provelo predistražni postupak i prikupljene dokaze, prema sporazumu sa hrvatskim tužilaštvom, uputili kolegama u Hrvatsku, što je, vjerovatno, i bila “inicijalna kapisla” da hrvatska policija uhapsi i procesuira Kričkovića. Postupak protiv Kričkovića je, nakon što je već bila podignuta optužnica, u jednom trenutku bio obustavljen i on automatski pušten iz pritvora, ali je, poslije arbitraže Vrhovnog suda, optužnica ipak potvrđena.

Osuđujuća presuda protiv Kričkovića za ubistvo porodice Sovilj temelji se na svjedočenju njegova saborca i nekad dobrog prijatelja, pred kojim se hvalio da je lično pobio troje Sovilja, što je “prijatelj”, kada je prijateljstvo “puklo”, ispričao hrvatskim organima gonjenja. Pošto optuženi ne priznaje učin đela za koje je proglašen krivim, izvjesno je da će uložiti žalbu na prvostepenu presudu. Bez obzira kakvu će odluku po žalbi donijeti Vrhovni sud RH, žive Kijančane, koliko i sama tragedija njihova sela, boli i saznanje da je u toj tragediji glavni negativac čovjek njihove krvi. Zločin u Kijanima još jednom potvrđuje i onu staru narodu izreku: “poturica gori od turčina”.

19. mart 2019.

Savo Štrbac

Autor: SAVO ŠTRBAC

Izvor: DIC Veritas

Vezane vijesti:

Veritas: Za zločine u „Oluji“ osuđen Srbin