Ćirilično pismo svjedočanstvo je i potvrda istorijskog kontinuiteta i postojanja našeg naroda, oblik ispoljavanja njegovog misaonog, duhovnog i samosvjesnog bića.
Ćirilica je matično i prvobitno, izvorno srpsko pismo, velike, iako još nedovoljno ispitane starosti, za koje su vezana najplemenitija osjećanja srpskog čovjeka i naroda duž cijele njegove povijesne egzistencije.
Utoliko ona predstavlja bitni i prepoznatljivi simbol srpskog nacionalnog identiteta i samosvijesti, nacionalnog ponosa, dostojanstva i ljudskog integriteta.
Ćirilica je blagosloveno i osvećeno pismo, kroz crkvenu upotrebu u liturgičkom životu i praksi Srpske pravoslavne crkve i njome su ispisane bogoslužbene knjige i najveći dio srpske književnosti.
Ćirilica je ugrađena u naš sistem iskustva, razmišljanja i doživljavanja svijeta i ljudskog bitisanja, te naš opšti odnos prema stvarnosti, pa stoga u sprezi sa duhovnim životom i osjećanjem naroda potvrđuje i utvrđuje njegovu samobitnost, kao i samobitnost srpskog jezika.
Kao pismo, ona je ne samo izvornija i prirodnija od latinice, već i savršenija, jer odiše dubokim smislom bića i predstavlja izraz i sliku toga smisla.
Ćirilica kao pismo otkriva sklad oblika i harmoniju duha, ucjelovljenost i usavršenost izgleda njenih slova otkriva i objavljuje produbljeni i prirodni odnos prema svijetu, te shvatanje svijeta i prirode.
Izvorniji izgled slova ćirilice ukazuje na izvorniji i prvobitniji duh koji iz njih zrači i postaje vidljiv, tako da se u vidljivim slovima ovog pisma ovaploćuje nevidljiva tajna čovjeka i svijeta.
Likovna i estetska usavršenost, dotjeranost i uobličenost ćiriličnih slova podsjeća na njihovo daleko porijeklo iz dubina vremena i vremena u kojima je stolovalo duhovno biće umnoga čovjeka u dosluhu sa Bogom.
Srbična ćirilična slova nisu izraz instrumentalnog odnosa prema svijetu i životu, udaljenog od svoga iskona, već su prije odsjaji i simboli slovljenja i jezičkog bića samih stvari. Ona stoje u prisnom odnosu i vezi sa glasovima, riječima i živim govorom čovjeka kao bazičnim poljem značenja, razmijevanja bića i sporazumijevanja između ljudi i sa Bogom. Tako su ova slova svojevrsni pečati i znakovi jezika uopšte, i jezika ljudi.
To što svako slovo u ovom pismu ima ime i značenje, svjedočanstvo je njihovog iskonskog porijekla i značenja, odnosno prvobitne značenjske strukture i zapisa božanske riječi i mudrosti.
Iz pozadine i oblika ćiriličnih slova ne izbija volja za moći i vještačkim ovladavanjem svime, kao što je to slučaj sa latiničnim pismom, koje zrači popredmećujućim, objektivišućim, i manipulativnim odnosom prema stvarnosti i tretmanom stvari. tako ćirilična slova nisu oružja i sredstva za ovladavanjem svijetom i znanjem, već više znakovi smislenog sazdanja svijeta i šifre božanske riječi.
Ćirilično pismo zrači doživljajem smislenog sazdanja svijeta i praiskustvenom povezanošću umnog čovjeka sa bićem i Bogom.
Svako ćirilično slovo predstavlja u likovnom smislu uobličeno individualno biće, a u značenjskom, jedinstvenog člana ucjelovljenog polja mogućih značenja.
Ćirilica je zavjetni dug i nasljeđe nas sadašnjih i otačastva prema potomstvu i budućnosti naroda, koji ne smiju našom neodgovornošću biti uskraćeni nadolazećim naraštajima.
Takva kakva jeste, ćirilica čuva jedan model kulture koji nije primarno upravljen samo na osvajanje zemaljskih prostranstava, resursa i vladavinu svijetom, kao što je to slučaj sa zapadnom racionalističkom rimokatoličko – protestantskom kulturom i civilizacijom, već i na duhovno nadograđivanje i više svrhe ljudskog života.
Ćirilica je znak pravilne životne i moralne orijentacije i nacionalne samosvijesti i samopoštovanja.
Ćirilica je simvol i priziv budućeg jednodušja i jedinstva srbskog naroda i države, projekcija boljeg i savršenijeg života.
Iz knjige „Preumljenje i srpsko stanovište“ (2019).
Radivoje Kerović
Filozofski fakultet
Univerzitet u Banjoj Luci
Od istog autora: