Radivoje Kerović: Samobitnost i dostojanstvo

Datum objave: petak, 18 septembra, 2020
Objavljeno u Knjige i feljtoni
Veličina slova: A- A+

Pojmovi samobitnosti i dostojanstva treba da nas podsjete na osnovnu prirodnu ustrojenost ljudskog bića kao ličnosti.

Radivoje Kerović (Foto: Pečat)

Dr Radivoje Kerović je profesor istorije filozofije i filozofske antropologije Filozofskog fakulteta u Banjaluci.

Pored mnogobrojnih knjiga napisali ste i knjigu Samobitnost i dostojanstvo (Bernar, 2015). Šta podrazumevate pod tim pojmovima?

Nije lako na krajnje sažet način objasniti značenje nosećih filosofskih pojmova. Pojmovi samobitnosti i dostojanstva ovdje zaista jesu noseći pojmovi i njima je posvećena cijela knjiga. Zašto? Baš zato što mi je izgledalo da njihova značenjska polja mogu da obujme i izraze moje shvatanje ljudske prirode, načina našeg prebivanja u svijetu, smisla i svrhâ ljudskog života, do kojeg sam došao sopstvenim misaonim zrenjem i dugogodišnjim bavljenjem filosofijom čovjeka.

Tim prije što savremeni svijet i tehnološka civilizacija svojim planetarnim i sveprožimajućim medijskim uticajem rastvaraju prirodne potencijale, samosvjesni ponos i čovjekovo dostojanstvo. Stoga smo danas tako stiješnjeni i ugroženi kao umna i slobodna bića, kao ljudi i ličnosti, da gubimo samopoštovanje i postajemo obeshrabreni obavezom da pravilno odgajamo i vaspitavamo svoju djecu. Ometani i zbunjivani podmuklim i razornim mehanizmima globalne civilizacije, izgubili smo i osnovne pojmove o sebi kao umnim i slobodnim bićima, a time i pozitivnu i usavršiteljnu životnu orijentaciju. Pojmovi samobitnosti i dostojanstva treba da nas podsjete na osnovnu prirodnu ustrojenost ljudskog bića kao ličnosti, kao jedinstvenog osjećajnog, misaonog i duhovnog činioca, samosvjesnog i slobodnog subjekta koji stoji u dosluhu sa Bogom, pa je zato i prizvan na usavršavanje i besmrtnost. Zahvaljujući neprocjenjivoj vrijednosti čovjeka, pojam dostojanstva nas podsjeća na unutrašnju mjeru, normu i usavršeni obrazac ljudskosti koji on ima da ozbilji kao samobitno biće u svome životu i njime.

Kako razlikovati samodopadanje i gordost od samobitnosti i dostojanstva?

Samobitnost označava bitijne kvalitete, činioce i sposobnosti čovjeka kao integralnog ljudskog bića zahvaljujući kojima on živi u svijetu aktivno, samosvjesno i stvaralački, svjestan svoje uloge i žive veze sa Bogom. Dostojanstvo opet imenuje uzvišeni priziv i usvrhovljenost jednog takvog osobenog bića koje zaslužuje nepodijeljeno priznanje i poštovanje. Kao umno i samosvjesno biće besmrtne duše, kao slobodna ličnost sa neotuđivim integritetom, čovjek je dostojan najvišeg uvaženja od strane drugih ljudi. Samodopadanje i gordost su lične osobine i karakterne crte pojedinih ljudi opterećenih sobom i nerealnim osjećanjem sopstvene vrijednosti. Blisko srodne sa narcisoidnošću, egoizmom i samoživošću, ljubomorom i zavišću, netrpeljivošću i omalovažavanjem drugih, ove osobine ne grade i ne sazdaju, već onemogućuju i razaraju ljudsku zajednicu. Samobitnost i dostojanstvo, međutim, iziskuju od čovjeka pozitivnu i konstruktivnu ličnu nastrojenost, usavršeni i očovječeni način života i odnosa prema drugim ljudima podstican plemenitošću i ljubavlju. Nema sumnje da mnogi ljudi tek treba da prođu kroz tegobni i izazovni proces hominizacije i oljuđenja o kojem je tako znalački pisao profesor Bojanin u svojim knjigama. To je zapravo suštinski proces vaspitanja i obrazovanja obavezan za sve ljude svih naroda, vjera i rasa. Naučimo li se da mislimo i živimo dostojno čovjeka, naći ćemo zadovoljenje i u dobru i zdravom samosvjesnom ponosu zbog svoga ljudstva.

Foto: Narodna i univerzitetska biblioteka Republike Srpske

Koliko smo danas jedni drugima zaista bitni, kao bitijâ, i zašto smo došli do toga da se čini da svačije dostojanstvo ima cenu koja se može izraziti novčano?

Vidite, mi pravoslavni hrišćani, vjerujemo da Bog voli svoja stvorenja i da je iz ljubavi prema čovjeku pokrenuo proces njegovog spasenja kroz ličnost Bogočovjeka Gospoda Isusa Hrista i Crkvu. Da čovjeka kao bogoliko biće obnovi, usavrši, obesmrti i privede u duhovnu zajednicu svetih sa sobom. Zašto? Iz čiste ljubavi Savršenog prema svome nesavršenom stvorenju, ali pozvanom i sposobnom za usavršavanje, za svetost i besmrtnost. Takođe i zbog čovjekove nepropadljive duše i jedinstvene vrijednosti svakog ljudskog bića. U našem ljudskom iskustvu i redu stvari, svi ćemo se složiti, naši bližnji, otac i majka, brat i sestra, djeda i baba, naša djeca, tetke, ujaci, srodnici uopšte, pa onda misleno i cio naš narod imaju za nas i naše življenje neprolazni značaj. Svaki jedinstven, nezamjenjiv i neponovljiv pred licem Božjim i za nas je nezamjenjiv, neprocjenjiv i dragocjen kao organski član naše ljudske zajednice kao najbliži srodnik, dragi prijatelj, bliski saradnik i sabrat. Rekao bih da smo toliko vezani jedni za druge i subjektivno ispunjeni jedni drugima da smrću i odlaskom dragog bića iz okruženja i lične životne zajednice starimo i umiremo korak po korak i mi sami. Stoga smo kao ljudska bića i danas jedni za druge od suštinske važnosti. Nažalost, tegobnu odliku našeg doba i industrijsko-tehnološkog svijeta predstavlja to što čovjek ne čovjekuje na čovječan način, nego kao zlotvor i bjesomučnik, duhovno propao bijesni planetom, smišlja zamke i obmane, iskorištava i zloupotrebljava čovjeka i narode, vodi rat protiv pameti i ljudske časti, vođen slijepim porivom za moći i pohlepom za bogatstvom. Zbog toga izgleda da „svačije dostojanstvo ima cijenu koja se može izraziti novčano“. I Vi i ja znamo da to nije tako i da naš svijet treba da izgleda bolje i ljudskije. A ako bi takvo nešto u budućnosti bilo moguće, onda bi bilo neosnovano govoriti o nekom posebnom ljudskom dostojanstvu i uzvišenom pozvanju.

Na početku poglavlja „Sloboda kao bezuslovni postulat čovječnosti“ kažete: „Bez slobode zaista nema istinskog čovjeka. Tamo gdje je ona ometana, osporavana ili sasvim onemogućena, nema ni čovječnog čovjeka“. Prilikom pandemije virusa videli smo da se čovekova „fizička“ sloboda lako može srušiti, bilo strahom od bolesti ili merama države da zaštiti građane. Može li čovek biti slobodan kad mu je „fizički“ sloboda uskraćena?

Pitanje je da li je zaštita građana prvenstveni interes vlada. Vanredne situacije pružaju im izgovor i priliku da krše ustav, kontrolišu ljude i ugrožavaju osnovna ljudska prava i slobode, postižući vanrednim mjerama i neke svoje i tuđe štetne i nečasne ciljeve. Prije će biti da vlade djeluju po političkom uputstvu i dirigovanom medijskom pritisku globalističkih organizacija poput SZO, MMF, SB, UN i sličnih, koje nisu tu, kako naivni vjeruju, da donesu mir, dobrobit i blagostanje čovjeku, već služe ostvarenju profitnih i vladavinskih interesa bezdušnih i ozlobljenih elita moći. Krajnje je zabrinjavajuće što te naloge bezrezervno, bespogovorno i podanički izvršavaju čak i vlade moćnih država, pa i naše, uprkos tome što se radi o dobro zamišljenom mračnom scenarijumu ovladavanja svijetom i čovjekom, upropaštavanja privrede i zatiranja ljudske slobode i zdravoumlja. Tim prije što se, svedoči nam to i glas razumnih znalaca, u cijeloj panici oko tzv. pandemije korona virusa, jednog virusa među brojnim drugim, zapravo radi o skoro providnoj obmani i manipulaciji na štetu čovjeka, njegovog materijalnog blagostanja, slobode i dostojanstva. Podjednako oportuno i pokorno kao vlade, lišavaju se slobode i građani. Bez otpora, bunta, sumnje i kritičkih primisli, poslušno pristaju na teror neumjesnih vladinih mjera i organizovano omalovažavanje čovjeka ograničavanjem slobode kretanja, razmišljanja i samostalnog donošenja odluka. Posebno snaženo medijski indukovanim strahom od bolesti, strahom masovnim i zaraznim, iako objektivno neosnovanim i bezrazložnim, naše mirenje sa neslobodom znamen je naše svijesti o slobodi i značenju slobode. Savremeni poredak života, svjedoci smo toga u sadašnjoj nevoljnoj situaciji, ne ruši samo fizičku slobodu čovjeka. Takav kakav jeste on predstavlja sveobuhvatni udar na ljudsku pamet i ljudski mozak, čast i poštenje, osjećaj ponosa i samovrijednosti, koji vodi gašenju svijesti o slobodi i subjektivne potrebe za slobodom. Sloboda inače iziskuje od čovjeka odvažnost, spremnost na žrtvu i odricanje, stavlja ga pred tegobne izazove odgovornog ličnog življenja. Ozbiljivanje slobode i istinsko samopotvrđivanje čovjeka moguće je samo u društvenom ambijentu koji štiti slobodu i u kojem je ona potrebna.

Na jednom mestu u knjizi ističete koliko je ohrabrujuće kada se među ljudima koji nisu filosofi prepoznaju misleći ljudi. Može li filosofija da nam pomogne u „smislenosti“ ili nas svojim dugim razvojem, teorijama i raznoraznim mišljenjima ometa da jasno promišljamo svet i sebe u svetu?

Da, tačno je da je filosofija svojim brojnim teorijama i „raznoraznim mišljenjima“ znala, između ostalog, da nas omete i skrene sa puta jasnog razumijevanja svijeta, sebe u svijetu i bitnih pitanja života. Posebno u našem dobu, kao ni u jednom ranijem, izgleda mi da se i ona tek nalazi pred izazovom da pronikne u vladajuće sile ljudske prirode i pozadinsku prirodu globalnog i kontrolisanog svijeta kakav se sistematski i organizovano uobličuje i na naše oči najmanje posljednjih stotinjak godina. Misleći ljudi i istraživači izvan filosofske branše dragocjeni su takođe i zbog toga što nam svima skreću pažnju na osobene pojave savremenog svijeta, duboko ih sagledavaju i ukazuju kuda taj svijet srlja. Ne treba smetnuti s uma da postoje različite filosofije, da je ogromno misaono nasljeđe i iskustvo plodonosnih filosofija neophodno i današnjem čovjeku, da ga ono oplemenjuje svojom pozitivnom supstancom i saznanjima, a teorijskim zanosom, istrajnošću i disciplinom mišljenja razvija umješnost zdravog i jasnog rasuđivanja i promišljanja stvari do kojih nam je stalo. Sjedinjavanje misaone energije i ljudskog potencijala mislećih ljudi izvan filosofske profesije sa dostignutim stepenom i kvalitetom filosofskog iskustva i znanja snažilo bi pozitivne činioce našeg svijeta u mučnoj borbi za svjetlost i čovječno postojanje. Rekao bih da ne moramo biti filosofi po obrazovanju i pozivu da bismo bili pametni, dobri i čestiti ljudi, samosvjesna i bogolika bića različitih uloga u našim životima, samo da ipak iz prirodne ljudske misaonosti izrastaju i filosofija i mislenost izvan filosofije u bitijnoj potrazi za punim i osmišljenim životom.

Razgovor vodio: Ivica Kuzmanović

Oprema: Stanje stvari

(Blagodarje br. 11, maj/jun 2020)


Vezane vijesti:

KNjIGA: “Preumljenje i srpsko stanovište” Radivoja Kerovića …

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top