fbpx
Pretraga
Close this search box.
Ж | Ž

Podijelite vijest:

RADIVOJ CVETIĆANIN: Srbi će u Hrvatskoj nestati

Radivoj Cvetićanin

Radivoj Cvetićanin

Autor: Darko Hudelist

Josipović je prvi napadom na Pupovca počeo segregaciju i otvorio vrata ekstremistima. I SDP vodi politiku asimiliranja Srba. Srbi u Hrvatskoj doživjet će sudbinu Maja i Asteka. Iza njih će ostati nešto ruševina, kulturnih spomenika, i ništa više.

Proteklih dana, za svog boravka u Beogradu, susreo sam se s nekadašnjim ambasadorom Republike Srbije u Zagrebu, a danas direktorom beogradskoga dnevnog lista Danas, Radivojem Cvetićaninom.

Cvetićaninov veleposlanički mandat u Hrvatskoj trajao je od 2005. do 2009., a tri godine nakon svog odlaska iz RH, u listopadu 2012., on je objavio opsežnu dnevničku knjigu “Zagreb Indoors” u kojoj je, među ostalim, portretirao sve hrvatske političare koje je upoznao i s kojima se susretao tijekom svog ambasadorskog boravka u Zagrebu. Knjiga je u Hrvatskoj postala popriličan hit (iako se nije mogla normalno kupiti u knjižarama), možda najviše zbog Cvetićaninove zabilješke o svom ručku s tadašnjim saborskim zastupnikom (i budućim hrvatskim predsjednikom) Ivom Josipovićem, 2007. u restoranu “Vinodol”, kojom mu je prigodom Josipović poklonio neku knjigu o suđenjima u vezi s Haškim tribunalom. Kasnije se ispostavilo da je riječ o knjizi “Odgovornost za ratne zločine pred sudovima u Hrvatskoj”. Iz toga je, protokom vremena, nastala vrlo intrigantna konstrukcija da je Josipović Cvetićaninu odavao neke državne tajne, što su njih dvojica, međutim, kategorički opovrgla.

Dnevni list Danas kojemu je Radivoj Cvetićanin danas direktor slijedi liberalno-demokratsku liniju, i po tome je u Srbiji umnogome izuzetak. Sam Cvetićanin ovih dana radi na biografiji jednoga od najvažnijih pisaca suvremene srpske književnosti, Radomira Konstantinovića, autora čuvene “Filozofije palanke”.

Naš razgovor započeli smo prisjećanjem na 2007. i Cvetićaninov ručak s Ivom Josipovićem u zagrebačkom “Vinodolu”, kojom se prigodom dogodilo – ili se nije dogodilo – “ono”. To jest, navodna Josipovićeva “izdaja”…

– Bili smo u sali restorana, u polumraku – prisjeća se Cvetićanin – nikakav specijalni značaj nisam pridavao svemu tome. Prilično je bila gruba konstrukcija koja je iz svega toga izišla. A u biti, bio je to običan, rutinski ručak. Josipović je tada bio zastupnik u Hrvatskom saboru, a bio je i direktor zagrebačkoga Biennala. U to je vrijeme radio, zajedno sa svojim suradnicima, na nekim projektima u vezi s Haškim tribunalom, odnosno sa suđenjima u Haagu – i to kako hrvatskim tako i srpskim optuženicima. Bila su to neka stručna ispitivanja, ili nešto slično tome. Josipović bi mi za naših susreta i razgovora u Zagrebu uvijek nešto prigodno poklonio – jednom zgodom je to bio nekakav CD – a sada mi je, na tom ručku, poklonio tu svoju knjigu, o sudskim procesima u Haagu.

Sjećate li se kako je ta knjiga izgledala?

– Bila je većeg formata, a fizički je više sličila na fascikl nego na knjigu. U biti, bila je to neka hrestomatija, dakle zbirka više istraživačkih tekstova o Haškom tribunalu. To nije moja materija, tako da tu knjigu praktički nisam ni otvorio. Josipović i ja smo se slagali oko značaja Haškog tribunala, i on i ja smo smatrali da je ta institucija vrlo važna, no tom se problematikom u užem smislu riječi ja nisam bavio, tako da u tu njegovu knjigu ili zbirku praktički nisam ni zavirio. To jednostavno nije sfera mog zanimanja, to su čisto pravne stvari.

Josipović je tada, koliko se sjećam, bio završio neki obimniji posao pa mi je poklanjanjem te knjige htio, zasigurno, iskazati nekakav svoj ponos nad onime što je napravio. Barem sam to ja tako shvatio. Nekom drugom zgodom, poklonio mi je CD neke mlade operne pjevačice iz Hrvatske.

Što ste učinili s tom Josipovićevom knjigom-hrestomatijom, nakon što vam ju je poklonio?

– Moguće je da je to ostalo u mojoj bivšoj rezidenciji, u Zagrebu. Sasvim sigurno nije kod mene, u mojoj osobnoj biblioteci u Beogradu. Kažem vam, nisam to praktički ni pogledao, dao sam je svojim kolegama. Imamo mi stručnjake koji se bave time, nisam ja zadužen za Haški tribunal.

Sve što se nakon toga dogodilo bila je klasična dorada jedne u biti beznačajne priče, od komarca se napravio magarac. Zato sam HRT-u i dao izjavu, kad su me bili upitali, da je čitava ta “špijunska afera” koja se plela oko Josipovića zapravo jedna bijedna konstrukcija. Bitno je naglasiti da je tu svoju knjigu Ivo Josipović već bio promovirao u Hrvatskoj, prije nego što mi ju je dao.

No kako vas se, nevezano za taj slučaj, dojmio sam Josipović – čisto onako privatno, kao čovjek, kao osoba? Jeste li našli zajedničku “vibru”?

– Ne, nismo. On mi se učinio kao dosta hladan čovjek. On jest ugodan, onako površno i na prvu ruku, ali s vremenom se ispostavi da čovjek koji s njim komunicira, u ovome slučaju ja, do njega, tj. do njegove nutrine ili osobnosti, ne može doprijeti. On samo prividno dopušta da mu priđeš blizu, ali uvijek te ostavi na distanciji. O njemu sam, kad je bio izabran za predsjednika Republike Hrvatske, imao vrlo visoko mišljenje, no kasnije se to promijenilo. Moje je mišljenje o njemu postalo manje povoljno.

Što je bio razlog tome?

– Prije svega, Josipovićev odnos prema Srbima – i to u onome trenutku kad je odbacio Milorada Pupovca i htio “isfabricirati” svog čovjeka među Srbima u Hrvatskoj, Veljka Džakulu. No, iza toga je stajala jedna malo suštinskija stvar. Josipović je bio prisvojio neke teorije o ograničenim pravima manjina, u smislu da Srbi, tj. ona tri srpska zastupnika u Hrvatskom saboru, ne bi trebali imati pravo u donošenju ključnih odluka – u onim situacijama kad nedostaju ta tri glasa za nešto krucijalno. Ja sam takvo njegovo gledanje, da se ta prava srpske manjine u Hrvatskoj djelimično ograničavaju, nazvao segregacijom. Srećom, Josipović je, kao predsjednik RH, samo govorio o tome, ali to nije sproveo u djelo. To je, sjećate se, bilo u ono vrijeme kad je imao konflikt s Pupovcem.

Josipović je Pupovca tada nazvao “etnobiznismenom”?

– Da, o tome sam napisao komentar u Danasu, u kolovozu 2012., i dao mu naslov “Crni Milorad”. Stao sam na Pupovčevu stranu, zato što je zastupao, i zastupa, čiste stavove: slobodu tiska, poštivanje prava manjina, kategorički je protiv bilo kakvih ograničavanja bilo čijih prava… Imao je širi i bolji pogled od predsjednika Josipovića, Josipović je tu uvijek bio u stalnom zaostatku.

Ta je polemika, između Josipovića i Pupovca, imala određenih posljedica na odnos prema Srbima u Hrvatskoj. To nije ostalo samo među njima dvojicom.

Na što konkretno mislite?

– Pa vidite, to oslobađa ekstremiste da kažu: Sad možemo! Vjerojatno su mnogi ekstremisti u Hrvatskoj prošli kroz ta otvorena vrata.

Ali eto: tijekom protekle predsjedničke kampanje, i to uoči drugog izbornog kruga, kad mu je jako zagustilo, Josipović je došao Pupovcu čestitati srpsku Novu godinu, gotovo da mu se bio poklonio…

– To je bilo tako degutantno, račundžijski, proračunato…

Tko je na vas, kao srpskog ambasadora u Hrvatskoj, ostavio najjači, tj. najbolji dojam?

– Htio sam reći: Sanader, ali ne – reći ću ipak: Mesić. Što se više udaljavam od njega, on mi postaje sve veći političar. Nisam o njemu u svom dnevniku “Zagreb Indoors” pisao s komplimentima, no danas mi se on čini kao najveći politički talent na ex-jugoslavenskim prostorima, u posttitovskoj eri.

Ali i jedna mala ograda: s ovim mojim mišljenjem teško bi se složila većina Srba. A evo, i sam je srpski premijer Aleksandar Vučić, kad se nedavno vratio s inauguracije nove hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, posprdno govorio o svom kratkom susretu s Mesićem što ga je imao u Zagrebu. U smislu: ne znam što taj čovjek priča, gušio me neki starac…

Ali to da vi sada toliko hvalite Mesića neće se, bojim se, svidjeti ni mnogim Hrvatima.

– Moguće. Uostalom, u svom sam dnevniku napisao da je on prema nama, Srbima, uvijek vodio politiku “duplog dna”, a i sam mi je bivši srbijanski predsjednik Boris Tadić, negdje uoči mog odlaska iz Zagreba, skrenuo pažnju na to da Mesić nije pouzdan partner. Rekao mi je: “Jedno se s njim dogovoriš u Beogradu, a on otputuje u Prištinu i priča nešto drugo!” Ali kad hvalim njegov talent, ja mislim na neke sasvim druge stvari. Mesić je gotovo u svakoj prilici vidio i prepoznavao što je državni interes Hrvatske pokazujući pritom odvažnost kakvu imaju samo veliki državnici – npr. u suočavanju s grupama i pojavama čija snaga baš i nije tako mala u hrvatskom društvu.

Mislite na umirovljenje generala 2000.?

– I to, ali i na njegov jasan odnos prema Katoličkoj crkvi. On se sa svima njima hrvao. Uvijek je jasno stajao na antifašističkoj strani, ali je uvijek bio i dobar Hrvat.

Tu ocjenu ne dajem kao Srbin, nego kao Radivoj Cvetićanin.

S kim ste od hrvatskih političara i danas u kontaktu?

– S Pupovcem, i to ne samo politički. U svom ne mnogo prijateljskom prikazu mog dnevnika Danko Plevnik je u Slobodnoj Dalmaciji napisao da sam volio samo svoju ženu i Pupovca. To, naravno, nije točno, ali činjenica je da sam s Pupovcem imao nekoliko različitih faza i da je od svega toga na kraju ostalo uvažavanje njegovih iznimnih sposobnosti.

On je kao političar vrlo vješt, obrazovan, posvećen svom poslu, ima nevjerojatnu strast za posao koji radi, nije mu teško i danas voziti i po 1000 km dnevno da bi napravio poslove na jednoj ili drugoj strani…

U vrijeme mog ambasadorskog mandata, u Beogradu se – i to u najvišim političkim krugovima – razmišljalo da se u Zagrebu instalira neka zamjena za Pupovca, jer se mislilo da on suviše mnogo radi za hrvatsku državu, a malo za Srbe u Hrvatskoj. Međutim, ja sam jednome od savjetnika predsjednika Tadića na vrijeme poručio: “U odnosu na Srbe u Hrvatskoj jedini je validan plan: 3P. A to znači: ‘politika poštivanja Pupovca’!”

Danas se vidi da je on za još neko vrijeme najbolja moguća varijanta za Srbe u Hrvatskoj.

Meni Aleksandar Vučić, npr. u našem intervjuu za Globus u listopadu 2008., tj. u vrijeme osnivanja Srpske napredne stranke, nije govorio pozitivno o Pupovcu. Naprotiv, gotovo da ga je omalovažavao…

– Eto vidite, a danas njih dvojica, koliko znam, aktivno surađuju. Prije desetak dana Vlada Srbije donijela je odluku o dokapitalizaciji Tesla banke. A to je jedan od najvećih Pupovčevih projekata.

U jednome od svojih prethodnih odgovora spomenuli ste Ivu Sanadera, i to, koliko sam razabrao, u vrlo pohvalnom kontekstu. Kakvo je doista vaše mišljenje o njemu?

– Neću ulaziti u ono što se dogodilo kasnije, ali dok je bio predsjednik Vlade, Sanader je radio odličan posao. U cjelini, njegovo i Mesićevo vrijeme vidim kao zlatno doba Hrvatske. Hrvatska je tada ušla u NATO i pripremila se, u potpunosti, za ulazak u Europsku uniju. To su epohalna dostignuća za jednu naciju i državu. Treba biti kratkovidan pa ne vidjeti te Sanaderove i Mesićeve učinke.

Kako biste onda to, po vašem mišljenju, “zlatno doba” Hrvatske, u vrijeme vladavine Sanadera i Mesića, komparirali s ovim današnjim vremenom, kada su na vlasti Zoran Milanović i Kolinda Grabar-Kitarović, a prije nje Ivo Josipović?

– Moj je dojam da se Hrvatska, otkako je ušla u NATO i EU, kreće unatrag. I to i u političkom i u ekonomskom smislu. Opća društvena atmosfera u Hrvatskoj doživjela je stanovitu regresiju, a zamjetan je i trend jačanja ekstremne desnice.

Kako gledate na sadašnjeg predsjednika HDZ-a i najjačeg hrvatskog oporbenog političara Tomislava Karamarka?

– Moja su sjećanja na Karamarka apsolutno pozitivna. Njega je Sanader bio doveo za ministra unutarnjih poslova, i on je tada otvorio neke dotad neotvorene stranice suradnje sa srpskom policijom, tj. s Ivicom Dačićem. Potpisan je niz sporazuma koji su olakšavali i obogaćivali suradnju dviju policija, srpske i hrvatske. To su bili značajni koraci. Čak je na sastanku s Dačićem Karamarko upotrijebio izraz “prijateljski odnosi” – što me ugodno iznenadilo jer taj izraz nije bio u čestoj upotrebi između srpskih i hrvatskih političara.

I sam odnos između Karamarka i Dačića bio je prilično prijateljski. U jednome trenutku – u jednome od njihovih susreta i razgovora – Karamarko reče: “Ajmo, Caruso, zapjevaj neku!” A Dačić, lak na mikrofonu, krene s nekim narodnjakom, ili s nekom ruskom pjesmom…

Kakav dojam na vas ostavlja nova hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović? U svom dnevniku “Zagreb Indoors” nazvali ste je “Barbikom”?

– Nisam je ja nazvao Barbikom nego sam samo zabilježio da su neki drugi ambasadori nju tako nazivali. To je bilo još oko 2007.

Ja sam nju doživio kao vrlo racionalnu osobu. I još uvijek mislim – usprkos njezinu nedavnom promašenom posjetu Jasenovcu – da će ta njezina racionalnost dati neke rezultate.

Zašto predsjedničin posjet Jasenovcu smatrate promašenim?

– Mislim da je sadržaj teksta što ga je Kolinda Grabar-Kitarović upisala u Knjigu sjećanja vrlo upitan. Nigdje se ne spominju riječi “ustaša”, “NDH”, “Srbi”, “Židovi”… A kad toga nema, kad tih riječi nema u Jasenovcu, pitam se – što ima.

Što se može očekivati od hrvatsko-srpskih odnosa ako u Hrvatskoj Milanovićeva ljevica bude poražena na izborima? Na vlasti će u tom slučaju biti, uvjetno rečeno, “nacionalistički par” Karamarko – Kolinda Grabar-Kitarović, koji će na srpskoj strani imati kao partnere Vučića i Nikolića, također nacionaliste?

– Ne vjerujem da može doći do bitnih promjena u odnosu na sadašnje stanje. Prije svega, hrvatsko-srpski odnosi su već duže suštinski blokirani. Politički se ne mogu oporaviti otkako je Hrvatska priznala Kosovo, a ekonomski od onoga vremena kada Todorić i Mišković nisu uspjeli napraviti zajedničku srpsko-hrvatsku kompaniju. Ustvari, rekao bih da je ovo drugo i važnije.

Kako biste “recenzirali” dosadašnju, jednoipolgodišnju Vučićevu vladavinu u Srbiji?

– Ne volim ogovarati domaće političare u stranim medijima, pa ću se ograničiti na ono što sam već napisao u svojim komentarima u Danasu. Mislim da Vučić u Srbiji vlada nekim metodama kulturne revolucije. Pođimo od tabloida što ih je on sam instalirao i koje i danas on i njegove službe hrane materijalima sa svrhom kriminalizacije desetaka ljudi, bez ikakva zazora i odgovornosti. Takvo što se, kao što znamo, radilo u Kini u vrijeme Mao Ce-tunga, i to preko zidnih novina Da Ci Bao.

Također, imamo i jednu pravu tiraniju privida, koju stalnim i sve novim i novim obećanjima forsira Vučić i njegova Vlada. Ništa se ne događa i sve će se tek dogoditi. Imat ćemo to i to do kraja 2015. ili 2016., strpite se, u rujnu će se dogoditi ovo i ovo… Izvjesna koncilijantna retorika koja je zavodljiva, ili koja može biti zavodljiva za promatrača sa strane, ali koja se uvijek potire nekom negacijom. To je dvostruka igra. I da i ne, i jest i nije.

Međutim, ne vjerujem da će barem u međunarodnim poslovima Vučić imati beskonačan prostor za manevre. Uvijek dođe trenutak kad se mora kazati da ili ne. Pa tako i da li Rusija ili Zapad, da li NATO ili ne, da li nezavisno Kosovo ili ne, idem li u Srebrenicu ili ne idem…

Vi doista nikada nemate nijedne lijepe riječi za Vučića…

– Imat ću – ako prizna realnost na Kosovu i ako uvede Srbiju u NATO.

Inače, čujem iz njemu bliskih krugova da je impresioniran Đukanovićevom taktikom kojom ovaj Crnu Gori vodi prema NATO-u. Ali preporučujem mu da obrati pažnju na jednu osobu iz njegova najbližeg okruženja. To je potpredsjednica Vlade Srbije Zorana Mihajlović. Ona je prešla Rubikon. Znakovito je da je postala član onoga tzv. “ženskog kluba” kod Hillary Clinton, u kojemu je bila i Kolinda Grabar-Kitarović. Možda je Zorana naša Kolinda!

Na što konkretno aludirate?

– Pa evo, na nedavnoj sjednici Vlade Srbije jedina je glasala za britansku Rezoluciju o Srebrenici.

Ne smatrate li da je Vučić dosta aktivan u srpsko-hrvatskim odnosima? Bio je na predsjedničkoj inauguraciji Kolinde Grabar-Kitarović, i ona sama ga je zbog toga pohvalila…

– Ne poričem ja te činjenice. Pitanje je samo koliko ta njegova politika može izdržati na jednom istom kursu. Primjerice, kad sam ja bio u Zagrebu, kao ambasador Srbije, on je kao lider Srba naprasno bio odlučio da posjeti Srbe kod Knina. Obećao im je kule i gradove, kad on dođe na vlast. A danas i ne pita za njih. To je njegov problem. Istrajnost njegove politike. I dosljednost.

A tu je i problem principa: on, kao što vidite, najavljuje svoj odlazak u Srebrenicu, a istodobno šalje svog ministra Vulina u Jadovno. Hoće ići u Srebrenicu da se pokloni žrtvama, a šalje Vulina da manipulira žrtvama.

Strani ambasadori puni su pohvala na račun Vučića…

– Zato što je on dio njihova projekta. Hvaleći njega, oni hvale i sebe. Primjerice, iz američke ambasade se prema nama u novinama lansiraju informacije da je nedavni Vučićev posjet Washingtonu bio vrlo uspješan. A sam je Vučić, kad se vratio, emitirao sasvim drugačije valove.

Što mislite, je li za Srbe u Hrvatskoj bolje kad su na vlasti nacionalisti, tj. HDZ, ili socijaldemokrati, tj. SDP? Čini se, naoko paradoksalno, da su ovdašnji Srbi uvijek bili sigurniji pod okriljem HDZ-ove vlasti. I Tuđman i Sanader imali su “svoje” Srbe…

– Ovo o čemu vi govorite karakteristično je za Sanaderovo razdoblje. Položaj Srba doista je u njegovo vrijeme bio znatno unaprijeđen. Ali to je ipak bila, kako god uzmeš, jedna “prosvijećena vladavina”.

Ovaj HDZ i onaj HDZ, na čelu sa Sanaderom, nisu isti. Sanader je ondašnji HDZ očistio od “tuđmanovštine” i okrenuo ga ka jednom demokratskom centru. Danas mi se ne čini da je tako. Danas bi možda Sanader iz HDZ-a, da je i dalje njegov predsjednik, izbacio Karamarka, kao što je svojedobno izbacio Ivića Pašalića!

Vjerujem, međutim, da će Karamarko i Kolinda Grabar-Kitarović, ako budu vladali u tandemu, razumjeti da veliki koraci možda nisu mogući, ali da je suradnja neizbježna.

Ja o svemu ovome razmišljam u kategoriji “hladnog mira”, za koji mislim da je najbolji model odnosa za naše zemlje. Poštujte se – samo se nemojte mnogo grliti i voljeti, a onda se hvatati za noževe! Radite polako, ili pustite ljude da rade – samo nemojte kvariti!

Smatrate li da politika “pomirenja” što su je prethodnih godina vodili predsjednici Tadić i Josipović nije dala rezultate?

– Ona je, po meni, bila manekenska. Zato što je samo išla za tim da ostavi dojam, a ne da rješava suštinske stvari.

Rekao sam vam da sam odnos predsjednika Josipovića prema Srbima u Hrvatskoj jednim dijelom doživljavao kao segregaciju. Zapravo, to što je kanio Josipović, dio je jedne šire politike SDP-a, koja je – kad je riječ o srpskoj manjini – u Srbima prije svega gledala građane, a tek onda Srbe. To je za mene put asimilacije.

O tome tako misli i Zoran Milanović, o tome tako misli i Vesna Pusić.

Je li povratnik iz Haaga Vojislav Šešelj i danas važan politički faktor u Srbiji?

– Sam Vučić se njega plaši, nedavno je izvijestio javnost da Šešelj u ovome trenutku prelazi izborni prag u parlamentu. To znači da on ipak ima neku težinu. Je li to točno, ili je riječ o manipulaciji, ne znam, ali nikad se ne bih iznenadio. Uvijek i naše najgore prognoze bivaju nadmašene.

Kako vidite budućnost Srba u Hrvatskoj u daljoj perspektivi? Hoće li se i ovih preostalih tri-četiri posto asimilirati ili će se, naprotiv, izrazitije profilirati kao nacionalna manjina?

– Čini mi se da će se Srbi u Hrvatskoj jednom spominjati kao što mi danas spominjemo Maje i Azteke. Nešto ruševina, kulturnih spomenika, i to bi bilo to.

Kako gledate na novog mitropolita zagrebačko-ljubljanskog Porfirija?

– Krenuo je s velikim ambicijama i zadobio neke simpatije hrvatske javnosti, ali nekome to, izgleda, nije odgovaralo pa su odmah pustili film u kojem on navodno pjeva četničke pjesme. To me podsjeća na našu narodnu epsku pjesmu “Ženidba Vukašinova”, u kojoj je netko atu (konju – op. aut.) vojvode Momčila voskom zalijepio krila, kako više ne bi mogao letjeti.

Tako su sada i Porfiriju krila malo slijepljena voskom. Iako gledam pozitivno na početak njegova mandata, nekako bi mi više odgovaralo da u njegovu nastupu ima manje politike, a više onog pastoralnog.

Što mislite o proglašenju bl. Alojzija Stepinca svetim? Kako tumačite oklijevanje pape Franje u vezi s njegovom kanonizacijom?

– Ne bih htio povrijediti osjećanja hrvatskih katolika, ali uvijek sam u nastojanjima da se Stepinac proglasi svetim vidio nešto neprirodno. Jer, bilo je i ima puno kontroverzija oko uzoritoga kardinala.

Osobno bih rekao da on nije ni zločinac ni svetac.

A to što papa Franjo oklijeva oko njegove kanonizacije – to govori o tome da se suočio s činjenicama koje nisu jednoznačne.

Koje je, po vašem mišljenju, “manje zlo”: da Papa proglasi Stepinca svetim, pa da Srbi “polude”, ili da ga ne proglasi, pa da Hrvati još više zamrze Srbe, jer će to protumačiti kao njihovu uspješnu političku diverziju protiv katoličke Hrvatske?

– Vjerujem da se papa Franjo neće ravnati ni prema interesima Srba ni prema interesima Hrvata, nego prema zakonima Crkve i kršćanskim načelima. Grijeh je ako se netko nezasluženo proglasi za sveca. To je najveće zlo.

Izvor: Jutarnji list

 

Vezane vijesti:

Crni Milorad – Jadovno 1941.

Srbi u Hrvatskoj zabrinuti da će nestati – Jadovno 1941.

Sve je više napada na Srbe u Hrvatskoj – Jadovno 1941.

Podijelite vijest:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani bez upozorenja.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Pratite nas na društvenim mrežama: