Prvi put s dedom na Jadovnu

Na tom proplanku jadovničkom, nevelikom, ali visokom, prvi put smo se sreli moj deda i ja.

Piše: Zorica Đoković

Negdje na Velebitu, usred guste šume, ima jedan proplanak, nevelik, ali visok, visok do neba.

Na rubu proplanka, ili na rubu šume, svejedno, zatravljene humke, visoke do neba.

A u sredini Časni Krst, visok do neba.

Sve je visoko na tom proplanku – trava koja pokriva sve, stabla koja ga okružuju i jauk, visok do neba, koji još uvijek odzvanja u onima koji imaju uši da čuju.

U nama.

Vlati boje Duha Svetoga, šume gušće nego drugdje, nebo plavlje, Krst opominjući, već pocrnio od čemera, a ipak, sve je okupano u zlatu za one koji imaju oči da vide.

Za nas.

Ko smo to – mi? Tek probuđeni, još bunovni i od laži mamurni potomci onih koji su sa tog proplanka, nevelikog, ali visokog do neba, na to isto nebo zakoračili. Nedostojni potomci mučenika što još leže pod tim humkama koje čuvaju samo vlati trave. Nečasni, zaboravni nasljednici svega onog zbog čega mučenički, na dnu jama i mora, još uvijek neopojani i nesahranjeni, leže nevini naši.

Oni leže, a mi se budimo iz opšte anestezije.

Čudna je ta velebitska ponjava satkana od ljepote i čemera. Mirisne šume kriju strašne priče i sudbine. Zlo još uvijek promiče među pravim, visokim stablima.

Osjeti se. Tu je.

Ostavilo je traga, ali nema više snagu. Dušmani broje posljednje trzaje. Ne može se protiv svetih, a svetih je mnogo, baš tu, na Velebitu. Prepuna je sveta zemlja i njeni bezdani nevinih i neosuđenih, dok mnogi krivi, a neokrivljeni još hode po njoj. Postradalog dedu, jednog od četrdeset hiljada tih nevinih i neokrivljenih, nisam upoznala, ali njih znam. Prepoznajem ih.

Ima i ime: Legion. Neki su stari, ali ima i novih.

Zloslutni, bijesni crni psi, jedva zauzdani, još skrnave ljudski Bogom dani lik u koji su se obukli.

Dedu, dakle, nisam poznavala. Tražila sam ga, bezuspješno, godinama.

Niko ništa nije znao, niko ništa pominjao, a bio je sve vrijeme na Jadovnu. Našla sam ga, pokrivenog visokom travom neobične zelenkaste boje.

Pod krošnjom. Pod humkom.

Čekao je mene ili koga drugog svog, da se sjeti, da dođe, da nađe dio sebe. Tako smo se, na tom proplanku jadovničkom, nevelikom, ali visokom, prvi put sreli moj deda i ja.

Vezane vijesti:

Zašto ću poći na Jadovno – Jadovno 1941.

Video: Dani sjećanja na Jadovno 1941-2014.

Politika: Ako zaboravimo Jadovno…