Prilog iz 1999. godine: Jasenovačka zbirka na putu ka zaboravu – ostavljena da nestane

Da bi je sačuvao od uništenja, Brdar je zbirku premještao pet puta, da bi na kraju završila u njegovom stanu

„Čim smo saznali da se građa iz Spomen-područja Jasenovac nalazi na više mjesta u Kozarskoj Dubici i da je neadekvatno zaštićena, preduzeli smo mjere…“ , pričaju u Ministarstvu nauke i kulture.

A od trenutka kada je ovaj vrijedni istorijski materijal ostao bez zvanične brige do navedenog saznanja trebalo je da prođe cijelih osam godina. Za sve to vrijeme jasenovačka muzejska zbirka bila je u apsolutnoj brizi samo jednog čovjeka – kustosa i tadašnjeg pomoćnika direktora Spomen-područja Jasenovac Sime Brdara.

Vidjevši kako stvari teku i u želji da spasi zbirku, Brdar je u aprilu ’91. prenio dio muzejske građe u Kozarsku Dubicu i postavio izložbu „Jasenovac 1941-1945.“ Narednih mjeseci on i dvojica njegovih kolega kriomice iznose dio po dio dokumenata i deponuju ih u Dubicu. „U oktobru iste godine jedinice JNA su potisnule hrvatske snage iz Jasenovca . Uz pomoć starješina JNA ušli smo u Muzej Spomen-područja Jasenovac i pokupili sve što je preostalo iza hrvatske vojske, koja je tu boravila od juna 1991. Napominjem da je prije ratnih operacija bilo dovoljno vremena da se zbirka dislocira ako treba i na Mjesec, no očito je da je ona ostavljena kao podvala i sa namjerom da nestane. S obzirom na istorijski značaj zbirke, drugačije objašnjenje nemam“, kaže Simo Brdar.

Da bi je sačuvao od uništenja, Brdar je tokom narednih osam godina zbirku premještao pet puta, a na kraju je završila u njegovom stanu. Od spašenog dijela zbirke postavio je i izložbu, za čije organizovanje je pomoć dobio samo od opštinskih organa Kozarske Dubice. Dopisi koje je u međuvremenu slao zvaničnim institucijama većinom su ostajali bez ikakvog odgovora.

Počelo je:

Sredinom prošle godine na apele za zbrinjavanje zbirke konačno je reagovano. Formirana je Komisija koju su činili predstavnici Resornog ministarstva, Arhiva RS i sam Brdar.

„Građa je najprije locirana, a potom je odlučeno da se izuzme iz punktova u Dubici i smjesti u Arhiv RS“, kaže ministar za nauku i kulturu Živojin Erić. Trebalo je opet čekati više od godinu dana da se odluka realizuje; u septembru ove godine sav materijal je iz Dubice prebačen u Arhiv. Po riječima direktora Arhiva Dušana Vržine, „građa je sada obezbijeđena i već se krenulo sa čišćenjem i razvrstavanjem“.

Zahvaljujući stručnoj Brdarevoj brizi dosta je očuvana. „Ima manjih oštećenja, ali se mogu tolerisati; pomoću određenih postupaka osiguraćemo materijal od daljeg propadanja“, kaže Vržina.

Iako još ostaje dilema da li je Arhiv ili Muzej adekvatnije mjesto za čuvanje ove dragocjene građe, svi ističu kako je za početak najbitnije da je ona konačno negdje smještena. „Fizički je osigurana, obezbijeđen je prostor i ispunjeni uslovi u pogledu potrebne temperature, svjetlosti… „, objašnjava direktor Arhiva. Doduše, još nisu obezbijeđeni aparati za isušivanje vlage, „ali se prostorije svakodnevno prirodno vjetre“.

Po mišljenju Sime Brdara, jedino adekvatno mjesto za čuvanje jasenovačke građe jeste Donja Gradina (dio jasenovačkog stratišta koji se nalazi u RS) ili jedinstveno Spomen-područje Jasenovac.“Svaki drugi odnos je rasipanje moštiju jasenovačkih i gradinskih velikomučenika; ako su grobovi na jednom mjestu, krstovi na drugom, dokumenti i predmeti na trećem, sve to vodi ka neminovnom putu u zaborav“, kaže Brdar.

V.D. ničega:
Osposobljavanje Spomen-područja Donja Gradina priča je za sebe. Formalno, na tome se počelo „raditi“ sredinom ’96, kada je Skupština RS donijela Zakon o Spomen-području Donja Gradina. „Područje je formirano, bilo je nekoliko ljudi koji su zaduženi za to, ali ne znam iz kojih razloga nije puno učinjeno; vjerovatno zbog finansijskih i nekih drugih slabosti“, objašnjava ministar Erić.

Jedan od razloga za ovoliko odugovlačenje jeste i nemogućnost izbora upravnog odbora. Problemi su izgled stranačke prirode, jer svako pokušava da „progura“ svog čovjeka; učešće u upravnom odboru asocira na pojmove uticaj i novac, mada je diskutabilno koliko bi se u ovom slučaju bilo ko mogao okoristiti.

Zbog toga što još nije izabran upravni odbor, ne može se raspisati ni konkurs, izabrati direktor, zaposliti radnici i krenuti u uređenje prostora. Cijeli prostor je zapušten i devastiran, a posao oko održavanja ponovo je pao na teret Sime Brdara i dvojice ranijih radnika Spomen-područja Jasenovac Milana Vukića i Mirka Živkovića.

Odlukom iz 1996. Simo Brdar je postavljen za v.d. direktora Spomen-područja Donja Gradina. „Još uvijek obavljam tu dužnost, ma šta to v.d. značilo“, kaže Brdar, dodajući kako ova institucija, koju čine njih trojica, još nije zvanično registrovana. Takođe, ne raspolaže ni kancelarijskim i muzejskim prostorom, kao ni opremom za održavanje. „Radim kao kustos, nabavljač, vodič… Koristim svoj stan kao kancelarijski prostor, svoj privatni telefon, privatni automobil. Živković i Vukić svojim traktorima brane masovne grobnice u Donjoj Gradini od korova“, priča Brdar.

Po tvrđenju ministra Erića, obezbijeđena su sredstva za rekonstrukciju pomoćnog objekta u Spomen-području Donja Gradina i za uređenje pješačkih prilaza i instaliranje osvjetljenja. Sljedeća faza – uređenje samog Spomen-područja – zahtijevaće, po ministrovim riječima, znatno veća sredstva; još ih nema, ali ih očekuju.

Očekuje se, takođe, da se ovoga puta na realizaciju neće čekati osam godina. Bilo bi „malo previše“.

Hrvatska računica

Nedavno je ispred Veleposlanstva Hrvatske u BiH stigao dopis zvaničnim organima RS, sa zahtjevom da se jasenovačka građa ustupi Hrvatskoj; navodno s namjerom da se ponovo stavi u funkciju i prezentira kao dokument. Kako bi ta prezentacija izgledala, nije teško zamisliti , pogotovo nakon njihovih posljednjih „istraživanja“.

Jedna od komisija hrvatskog Sabora izašla je nedavno sa podatkom da je u jasenovačkom logoru umoreno negdje između 2.200 i 2.300 ljudi, i to većinom Hrvata.

„U njihovom izvještaju pominje se broj od „samo“ 203 umorena Jevreja, mada se pouzdano zna da svaka od ukupno 105 istraženih masovnih grobnica sadrži veći broj umorenih od navedenog“, kaže Brdar.

* * * * * *

Muzej žrtava genocida

Dio jasenovačke zbirke koji je ustupljen Muzeju žrtava genocida u Beogradu aprila ’98. još uvijek nije vraćen. „Istina je da sam na osnovu snažnih, pa i političkih pritisaka, a na svoje veliko protivljenje, ustupio na revers izložbu „Jasenovac 1941-1945.“ Muzeju u Beogradu. Dogovor je bio da se ona vrati do jula iste godine, ali to ni do danas nije ispoštovano“, kaže Simo Brdar.

Po sopstvenom priznanju, na njega su kao pristalicu teze da zbirka mora ostati na autentičnom mjestu, tj. Donjoj Gradini, neprestano vršeni pritisci, kako u vidu dobronamjernih upozorenja, tako i u vidu prijetnji. „Nebrojano puta je od mene traženo da se spašeni dio jasenovačke zbirke izmjesti u Beograd, kao navodno sigurnije mjesto. Koliko je sigurno, pokazali su posljednji događaji“, priča Brdar. Uskoro bi , po njegovim riječima, trebalo da uslijedi sastanak sa par ljudi, gdje bi se trebalo ponuditi razjašnjenje ove situacije.

Izvor: Mitropolija Crnogorsko-primorska decembar 1999.

Autor: SLAVA GOVEDARICA

Prilog je objavljen u magazinu Reporter, Banja Luka, br. 85, decembar 1999.

Arhiva Jasenovca bespravno ustupljena Vašingtonu!?
3. decembar 1999.

Kako Radio-Svetigora saznaje od gospodina Sime Brdara, kustosa Jasenovačkog muzeja, bivši premijer Republike Srpske Milorad Dodik je pred kraj svoje vlasti, 27. oktobra 2000., potpisao sporazum sa Muzejem holokausta u Vašingtonu kojim je bez ikakve odluke Vlade Srpske i bez znanja Skupštine Muzeju ustupio kompletnu Arhivu Jasenovačkog muzeja.

Arhiva je teškom mukom spašena od pogroma i uništavanja tokom operacije Bljesak na Pobusani ponedjeljak 1. maja 1995. (kada su hrvatske jedinice bombardovale čak i grobove na bosanskoj strani jasenovačkog logora) i nalazila se na čuvanju kod kustosa Jasenovačkog muzeja Sime Brdara do 1999. kada je odlukom Dodikove Vlade izmeštena u Arhiv Republike Srpske, navodno radi obrade, odakle je trebalo da bude vraćena u Gradinu (jasenovačko stratište koje se nalazi u Republici Srpskoj). Međutim, građa uopšte nije dirana ni obrađivana sve do Dodikove samovoljne odluke, koja je uslijedila tačno godinu dana nakon što su se za zbirku zainteresovali predstavnici Muzeja holokausta iz Vašingtona i obišli je.

Baš u trenutku kada je proglašenjem jasenovačkog spomen-hrama za manastir cijeli problem počeo da se blagodatno preobražava i rješava, ovaj postupak Milorada Dodika je težak udarac ne samo svom narodu već i bilo kakvoj mogućnosti da se dođe do istine, koja je potrebna i spasonosna i Srbima i Hrvatima.

Izvor: Mitropolija Crnogorsko-primorska