Prebilovci – hercegovački zavjet i oporuka

Svetosavska Hercegovina smještena između Jadranskog mora, obale Neretve i Trebišnjice, vrhova Zelengore i Maglića već vijekovima opstaje u zlim vremenima, a 2015.ljeta Gospodnjeg proslavila je i vaskrs svojih Prebilovaca, o čijem stradanju se ćutalo sedamdeset godina.

Ovo je priča o jednom selu srpskog stradanja i vaskrsa, mjestu susreta naroda i vjere, a i njihovog sukoba. Tragična drama srpskog naroda u Hercegovini počela je stvaranjem Nezavisne Države Hrvatske, koja je ovaj krševiti kraj pretvorila u arenu najbrutalnijeg genocida.

Masovni pokolji u donjoj Hercegovini počeli su na Vidovdan, poslije fizičkog i psihičkog maltretiranja žrtve su spaljivane na kućnim ognjištima, udarane maljevima, polugama i šipkama, pečene na ražnju, davljene žicom i konopcem, bacane u mračne ponore i brze hercegovačke rijeke. Ustaše su po Ilindanu opkolile Prebilovce, najhomogenije srpsko selo u kome je od 1008 žitelja 994 bili Srbi. Samo šestoga avgusta od jutra do podneva u 120 metara duboku jamu Golubinka, hrvatske ustaše su bacile više od 600 žena i djece- u jami je ekshumacijom pronađeno oko 300 dječijih lobanja. Prije samoga čina izvršenja zločina u dvorištu škole, javno pred svijetom i roditeljima, silovane su sve prebilovačke djevojke…

Tih toplih avgustovskih dana, ispucala zemlja natopljena je krvlju, a spržena trava od ljetnje žege gorela je u plamenu zajedno sa mnogim ognjištima, ugašenim kandilima, polomljenim ikonama. Ukupan procenat stradanja stanovništva u Prebilovcima za vrijeme Drugog svjetskog rada je 80%. Sličnu sudbinu Prebilovaca doživjela su i susjedna hercegovačka sela: Klepci, Loznica, Tasovići, Lokve, Opličići…

Kažu da se poslije ovoga pokolja i stradanja u Prebilovcima nije čuo ni cvrkut ptice, kao da je ta tišina najavljivala novo stradanje za već stradale hercegovačke mučenike, i zaista je bilo tako… Jame u koje su bačeni prethodno mučeni, pa ubijani ili ostavljani u životu žitelji sela, zabetonirane su 1961.godine sa željom da se zaboravi i sasiječe sjećanje. Zločinci su počeli skrivati svoje zločine, međutim jama Golubinka je otvorena 1991.godine. Hercegovačke žrtve istim putem kojim su otišli u smrt vratili su se u Vaskrs. Otvorene su i druge jame širom Hercegovine: Kukauša gornja i donja, Bivolje brdo, jame u Hutovu, Vidanja, Poplat…

Sve kosti hiljade žrtava NDH sabrane su u Prebilovcima, u Hramu u kome je s gradnjom počela spomen-kosturnica. Tadašnje temelje osvetio je patrijarh srpski Pavle, a iste godine rat je počeo u Jugoslaviji, a već naredne i u Hercegovini. Na udaru su opet bili Srbi iz doline Neretve, odakle su ih protjerali. Puste prebilovačke kuće ponovo su spaljivane, dok je započeti hram raznesen eksplozivom, a kosti mučenika najvišim dijelom uništene, ustaše su pucale i na spomenike, u nekim grobovima su palili i kosti…

Golgota koja je zadesila Hercegovinu nije pojmljiva ljudskom mozgu bilo koje vjeroispovijesti. Minirani Hram pretvoren je u deponiju, a prah svetih moštiju rasuo se na sve strane, pa je hod po Hercegovini hod po Svetoj zemlji, koja je ponovo iz smrti vaskrsla i svoje mučenike proslavila. Danas u Hercegovini svi putevi vode do Prebilovaca, jer je zavjet o njima zaživio kao Kosovska legenda. Nemoguće je bez strahopoštovanja, drhtavice u glasu, jeze u stomaku pristupiti ovom svetom mjestu; jer samo onaj koji se sjedini s žrtvom nikada neće biti progonitelj bilo koga. Prebilovci su simbol stradanja, a i simbol obnove i pomirenja. Cijela Hercegovina zauvijek je obilježena. Svaka njena jama i krvava rijeka postala je međa. Ovdje se i djeca igraju samo u kućnom dvorištu, ne izlaze iz njega jer šumski putevi i staze mogu ih odvesti do još neotkopanih jama, provesti ih preko grobova bez biljega…

Ova zemlja puna je iskušenja, ali je i mjesto gdje se možete napojiti gotovo monaškoga mira. Jednostavno Hercegovinu i njena stratišta, sveta mjesta treba doživljeti, jer nema riječi kojima se sve to može opisati. Svako mjesto, te njegovi žitelji priča su za sebe, i zato o Hercegovini i njenim žrtvama treba da se piše i da se iščitava ono što poručuju zvona tišine mučenika, jer nije se slučajno u Međugorju, katoličkom centru na pomen četerdesetogodišnjice ukazala Gospa…

Prebilovci nisu samo zavjet svakoga Hercegovca, Prebilovci su zavjet svakoga Srbina koji želi biti koristan izdanak svoga roda. Za Hercegovce su Prebilovci pitanje vjere, časti i poštenja, oni su njihov zavjet i oporuka da se takav zločin više nikada ne ponovi ni u Hercegovini ni bilo gdje u svijetu. Naše žrtve su naša opomena, a i obaveza da sačuvamo hercegovačko dostojanstvo, čast, poštenj, gostoprinstvo i hrabrost kroz vijekove koji dolaze, gdje prave vrijednosti sve više gube svoje značenje. Prebilovci su naše obilježje, žig o kome ne smijemo ćutati, žig po kome ćemo se prepoznati i vaskrsenje koje ćemo uvijek proslavljati. Vaskrsli su Prebilvci, vaskrsla je Hercegovina, u slavu živoga Boga na radost pokoljenjima i očuvanju ljepše Srpske, koja se na moštima hercegovačkih i svih srpskih stradalnika uzdigla.

Autor: Tijana Trklja
Izvor: Slobodna Hercegovina

Vezane vijesti:

Milenko Jahura: Prebilovci mogu da opstanu samo pod zaštitom Uneska!

Izložba “Prebilovci” u Hramu Svetog Save u Londonu

Pomozimo izgradnju gostoprijemnice Hrama Hristovog Vaskresenja