Potomci su glas žrtava jer one glasa nemaju

Vaskrs Prebilovaca FOTO: UG Jadovno 1941.

Piše: Dušan J. Bastašić

U samo predvečerje svesrpskog sabranja u Prebilovcima, jaka kiša spustila se na taj grad i kraj, umivajući ga za sutrašnji veliki praznik, i noseći svježinu koja je ispunila i rashladila vazduh.

Te večeri je u prostoru nekadašnje prebilovačke Osnovne škole „Kralj Milutin“ otvorena izložba o Prebilovcima.

Tom događaju trebalo je prisustvovati, jer je to prva izložba postavljena čak 74 godine nakon pogroma nad Prebilovčanima. Pogroma koji zauzima centralno mjesto u izložbi.

Došao sam na izložbu da čujem kako zbori Jahura, baš tu u učionici za koju sam učio da je bila posljednje zajedničko konačište prebilovačke nejači u rodnom selu.

Učilište, konačište, mučilište.

Osjećanja su bila pomiješana. Od radosti što je izložba postavljena upravo ovdje, do stezanja u grlu pri  pomisli na posljednje trenutke  mučenika.

U učioni je vladao muk. Iza tridesetak ljudi, uglavnom potomaka žrtava, ležale su u sedam kovčega mošti Svetih prebilovačkih Novomučenika. Bile su tu posljednju noć prije sahrane u kriptu Hrama.

Milenko je govorio iz duše, sa snažnim emotivnim nabojem. Na momente se to činilo nepovezano, ali se sve nekako slagalo kao mozaik kome se na kraju nije imalo šta dodati ni oduzeti.

Te večeri je opet, po ko zna koji put, on bio njihov glas. Jer oni glasa nemaju.

Pomislio sam kako je tužno da sa nama te večeri nije bio nijedan sveštenik. Nijedan od dvadesetak arhijereja koji su pristigli na osveštanje Hrama koje je trebalo da bude obavljeno sutradan.

Rekoše nam da se u isto vrijeme održava teološko predavanje, pa da svi odoše tamo.

Dobro. Gospod vidi, Gospod zna.

Te večeri, nakon otvaranja izložbe, ječale su gusle u Buluta mahali.

Noć uoči svesrpskog sabranja u Prebilovcima, gotovo da nisam ni spavao.

Slutilo se svitanje dana za pamćenje. Jednog od onih dana koje nazivamo istorijskim i pišemo velikim početnim slovom.

Poranivši, moj prijatelj Dane i ja smo sa ikonom Svetog Vukašina gotovo preletjeli put od Hrama do stare škole.

Mada sam znao da će u litiji, koja je trebalo da krene prema Hramu, kovčege sa svetim moštima nositi potomci žrtava, bio sam tu sa njima, obučen u bijelo, kako je Vladika zapovijedio.

Kada smo nas četvorica podigli četvrti kovčeg, čvrsto sam stegao metalnu ručku.

Na čelu litije je Jahura nosio Časni krst, donesen sa Hristova groba iz Jerusalima. Isti onaj krst koji je bio na čelu beogradske Spasovdanske litije. Isti onaj koji smo krajem juna pronijeli Velebitom, zakrstili njime krvavi paški kamenjar i cjelivajući donijeli do zgrade u Metajni, gdje je bio prvi logor za žene i djecu u Drugom svjetskom ratu.

Litija se kretala polako. Povremeno bi zastajali, taman toliko da dođemo do daha i pogledom potražimo blistavi Hram Hristova Vaskrsenja koji je bivao sve bliži.

U litiji je Dane nosio ikonu Svetog Vukašina jasenovačkog i klepačkog.

Smjenjivali su se nosači svetih moštiju. Svako je želio da barem dio puta učestvuje u tom nesvakidašnjem trenutku.

Kovčeg sa moštima mojih djedova i strica, vjerovatno, nikada neću nositi i sahraniti. One leže u nekoj od mnogih velebitskih i paških jama.

Ako iz barem jedne od tih jama izvadimo kosti, osunčamo ih, umijemo i sahranimo u kriptu naše crkve, onako kako su to uradili časni Hercegovci, vjerovaću duboko da su tu i kosti mojih djedova i strica.

Litiju je pred Hramom dočekalo mnoštvo ljudi. Prolazili smo dugačak špalir.

Nikoga nisam vidio, gledao sam u zemlju.

U Hramu je čekala otvorena kripta. Iz kovčega smo iznijeli bijele vreće i dodavali ih igumanu Savi Tvrdoškom i Jovici Bulutu, koji su ih unosili u kriptu i mošti raspoređivali po njenom dnu.

Služena je Sveta liturgija. Besjedio je Njegova svetost patrijarh srpski Irinej.

Držani su govori.

Moglo se čuti da je Hram sagrađen za petnaest mjeseci, što ne odgovara istini.

Građen je mnogo duže, sredstvima koje je uglavnom prikupljalo Srpsko nacionalno društvo „Prebilovci“ uz samoprijegor Milenka Jahure.

U govorima nisu pomenuti, nema ih među zaslužnima čija su imena ispisana na zidovima Hrama.

Nije im stigao čak ni poziv na „svečani“ ručak.

Koliko znam, toga dana, nakon sahrane i Svete liturgije, niko od visokih zvanica i crkvenih velikodostojnika nije otišao do samog sela, tamo gdje žive Prebilovčani, gdje se čuje dječja graja, gdje se uistinu može osjetiti i doživjeti Vaskrs Prebilovaca.

Rekao bi Sveti Vukašin: „Samo vi djeco radite svoj posao“.

Sveti mučenici prebilovački, molite Boga za nas!

Vezane vijesti:

Bastašić: Proputovaće izložba svijetom i suočiti neuke sa prebilovačkim bolnim naukom

SH U PREBILOVCIMA: Pobeda života Svete Hercegovačke zemlje (FOTO)

SION SVETIH MOŠTIJU SVIH GRAĐANA PREBILOVACA

OTVORENA IZLOŽBA O STRADANjU U DRUGOM SVJETSKOM RATU

USVOJITI DEKLARACIJU O GENOCIDU

Tropar i kondak Svetim novomučenicima prebilovačkim

Prebilovci – Jadovno 1941.