Zorica Đoković: Pismo dedi

Tebe su mi uzeli, te zvijeri u crnim uniformama, i ova sjećanja koja sada izmišljam, sjećanja koja nemam. I Gospoda su tako, deda, ubili. I Njega.

Piše: Zorica Đoković

Dragi deda,

Žalila sam od najranijeg djetinjstva što te nisam poznavala. Oteli su te od mene i od života lažima i prevarom, i nisi dočekao da vidiš odraslu ni svu svoju djecu, a kamoli mene, najmlađu od tvoje unučadi.

Bolno je bilo odrastati bez tebe koga jednostavno ­ nema. Stanje stvari ­tebe nema, nemam dedu. O tebi se ne govori, jer tebe su pozvali i ti si otišao, nevin i naivan, u stradanje i smrt. Smrt su donijeli fašisti.

Ustaše. Izvorno zlo u ljudskom obliku, saznala sam kasnije.

I život se nastavio, bez tebe. I mnogi su još stradali, poslije tebe. Ni o njima se nije govorilo.

Bili smo zemlja nijemih.

Dolazila bih ponekad u kuću koju si ti napravio i sjedila u tvojoj avliji. Pokazivali su mi sobu u kojoj je rođen moj otac, ali mi nisu pokazali ništa što je bilo tvoje, neku sitnicu, tvoj sat, tvoj alat, stari šešir, bilo šta. Ti si naprosto bio samo neko ko je porodici dao ime i sve što je stekao i imao, i potom ­ nestao. I tvojih slika je bilo malo, možda ni desetak. A ja sam maštala tu, pred kućom, kako bi izgledalo da si tada, u tim trenucima, u svojoj avliji sa mnom.

Druga su djeca imala dedu. Neka i dedu i babu. Gledala sam kako ih izvode u šetnju, ili im mašu ispraćajući ih na neki put, ili kako pažljivo prelazeći ulicu, ponosno odvode do škole svoje male prvake.

Ja sam zamišljala da sjedim u tvom krilu i posmatram tvoje brkove kako se mrdaju dok mi pričaš priče, tvoje zube dok odbijaju zvonke samoglasnike, obrve koje poskakuju od uzbuđenja i da osluškujem kako treperi tvoj glas.

Pričao bi mi priče, deda, zar ne? Neke neobične, pustolovne priče? I gdje si upoznao baku, i o zavjetu pod kruškom, i kako si jednim velikim dukatom kupio sva vrata i prozore za svoju novu kuću, pred kojom sada sjedimo. I ja bih gledala kako sedefno dugme tvoje košulje bljeska na suncu…

Ti bi mi svakako pravio drvene igračke u svojoj radionici, i trotinet, jel’ da, deda? I dozvolio bi mi da diram tvoj alat ponekad, jer ja sam najmlađa i najmanja od sve tvoje unčadi i svašta me zanima, zar ne?

Pokazivao bi mi košnice za svoje pčele koje si ti pravio, one posebne, neobične i lijepe, od drveta koje si sam obradio… Uvijek sam drvo smatrala za najplemenitiji materijal, zahvalan za obradu.

Deda, Gospod je bio stolar, znaš li to?

Učio bi me sve što znaš o pčelama, o tome kako lete sa cvijeta na cvijet i skupljaju nektar. Pravio bi mi voštane rođendanske svjećice i davao med pravo iz saća, jer ja sam tvoja najmlađa i najmanja unuka…

Nemajući te, deda, tješila sam se da ti to sve svakako ne bi mogao, jer si rođen davne 1889 i bio bi odveć star i nemoćan.

Tebe su mi uzeli, te zvijeri u crnim uniformama, i ova sjećanja koja sada izmišljam, sjećanja koja nemam.

I Gospoda su tako, deda, ubili. I Njega.

Neki takvi, slični.

I Gospod je vaskrsao, deda, znaš li to?

Grlim te i ljubim u vječnosti, ja, tvoja najmlađa i najmanja unuka.

Više od istog autora:

Zašto ću poći na Jadovno

Istina mijenja pogled na život i smrt

Sozercanije

Sozercanje (2)

Prvi put s dedom na Jadovnu – Jadovno 1941.

Metajnska litija 2015.

Očekujem da se stav Vlade Republike Srbije prema žrtvama genocida nad Srbima i udruženjima potomaka i poštovalaca tih žrtava u najkraćem mogućem roku poboljša

Povodom Vašeg dopisa koji ste uputili ministru Aleksandru …

Šta očekivati od filma o Jasenovcu u produkciji i režiji stranaca?

Vezani članci:

Dani sjećanja na Jadovno 1941-2014.

Hodočašće Jadovinsko