Pirova pobeda ili potpuni poraz?

Imajući u vidu sve elemente vezane za ovaj slučaj, osim činjeničnog stanja, najverovatniji ishod spora je upravo da nijedna strana neće biti oglašena krivom za genocid, što je rezultat  koji će, bez sumnje, predstavljati poraz za srpsku stranu, pa i ne ostavlja mesta za radost i hvalisanje.

U našoj javnosti se gotovo slavodobitno govori i piše da, u sporu Srbije i Hrvatske, nijedna strana pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu neće biti proglašena krivom za genocid. Imajući u vidu sve elemente vezane za ovaj slučaj, osim činjeničnog stanja, najverovatniji ishod je upravo da nijedna strana neće biti oglašena krivom za genocid. Međutim, postavlja se pitanje da li takav ishod ostavlja mesto za radost i hvalisanje? Smatramo da činjenice u ovom slučaju sasvim pouzdano govore suprotno: navedeni, najverovatniji ishod spora predstavljaće, bez sumnje, poraz za srpsku stranu.

Pozivanje na formalnopravni aspekt kao ključni – da je Konvencija o genocidu doneta 1948, da je stupila na snagu 1951. godine i da, pošto nije retroaktivna, naša strana ne može ništa da učini u vezi sa genocidom koji je učinjen nad Srbima od strane hrvatskih državnih organa za vreme Drugog svetskog rata – jednostavno ne stoji. Isti propisi važe i za genocid koji su nemački državni organi u istom periodu učinili nad Jevrejima, pa nikome na svetu (osim grupama neonacista pravilno raspoređenih u državama i narodima, koji su bili deo nacifašističkog političkog kruga) ne pada na pamet da osporava ni ovu činjenicu, ni pravnu kvalifikaciju te činjenice.

Kada je, naime, u pitanju krivično delo genocida – bitan, ako ne i najbitniji, element bića ovog dela je genocidna namera. Uprošćeno, nema genocida na mah ili iz osvete. Ako vojnik shvati da je zarobljena neprijateljska jedinica ubila njegovu decu, ženu, roditelje, rodbinu, komišije i pobije masu zarobljenika, to jeste zločin učinjen iz tzv. bezobzirne osvete, ali to nije genocid. Genocid mora biti kvalifikovan genocidnom namerom da se etnički „očisti“ (fizičkim uništenjem, proterivanjem kroz različite vrste tortura…) jedan narod, etnička ili religijska grupa. Genocidna namera se razvija preko određene, konstantne politike i zato mora imati relativno dugu vremensku dimenziju. Upravo zato i nema genocida na mah, iz osvete i sl. Genocidna namera protiv Jevreja se u Evropi, to se, nažalost, mora priznati, razvijala dugo: pljačke, proterivanje, likvidacije – od Engleske Jovana Bez Zemlje, preko srednjovekovne Španije i Francuske, pa do nacističke Nemačke i njenih saveznika. Među saveznicima Trećeg rajha ND Hrvatska zauzima istaknuto mesto, s tim što su Srbi u toj genocidnoj državi bili prioritet u ostvarivanju genocidne namere a način izvršenja tog zločina je prevazišao nemački i bilo koji drugi monstruozni uzor. Genocid nije kao ostali zločini, on je uz zločin protiv mira, zločin nad zločinima, otuda ne podleže nikakvoj vrsti zastarelosti a zaprećene kazne su uvek maksimalne. Zbog svrhe ovog rada i ograničenosti prostora neću ulaziti u sve aspekte dela genocida, već „samo“ u genezu genocidne namere koja je u hrvatskoj politici prisutna više od jednog i po veka. Ta pak namera je i te kako pravno relevantna u postupku pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu i njeno isticanje, analiza i objašnjenje jesu ne samo pravo naših predstavnika već i njihova dužnost.

Odnosi Srba i Hrvata imaju svoje duboke korene i razvijali su se uz uspone i padove a padovi su poprimali i vid sunovrata. Suština problema je bliskost Srba i Hrvata u svakom smislu (porekla, običaja, jezika i dr.) osim u verskom. U stvari, bliskost postoji i u tom smislu, ali je verska netolerancija hrvatskih katolika prema pravoslavnim hrišćanima iskorišćena na štetu ovih drugih a radi političkih interesa trećih (nekad Pešte, Beča, Vatikana, zatim Berlina i Londona, te NATO-a). Uređenje političkih odnosa, u osnovi istog naroda sa dve varijante iste religije, na istom prostoru, moglo je da ide u dva pravca: saradnja ili sukob.

Saradnja

Posle Austrougarske nagodbe, dakle sporazuma Beča i Pešte o formiranju Dvojne monarhije, hrvatska inteligencija (uglavnom sveštenstvo i plemstvo) koja je u to vreme bila brojno veoma slaba, suprotstavila se ovakvoj politici Beča. Kako nije imala uporište u neobrazovanom i podeljenom narodu (pre svega u vezi sa verskim pitanjem) elita je pokušala da ga pridobije tako što će ga obuhvatiti na zajedničkoj slovenskoj osnovi i to preko tzv. ilirskog pokreta (paralela između ove ideje hrvatske inteligencije i njene neoriginalne primene u sličnom cilju od strane albanskih secesionista zasluživala bi poseban rad). To je, dakle, bio način da se širi slojevi kako Hrvata, tako i Srba uvuku u zajednički otpor prema politici Beča i Pešte.

U revolucionarnoj 1848. godini politička saradnja Srba i Hrvata doživela je svoj vrhunac. Upravo se ban Jelačić, koji je rado slavljen i među hrvatskim šovinistima, oslanjao na kartu sloge i saradnje Hrvata i Srba a istorijska je činjenica da je Jelačić položio svoju saborsku zakletvu pred srpskim patrijarhom Rajačićem.

„Hrvatska i srpska omladina poneta najvećim oduševljenjem kada je patrijarh instalirao Bana Jelačića ponela je obojicu ispod slavoluka okićenog hrvatskom i srpskom zastavom kao simbolom hrvatske i srpske sloge. – U svojoj skupštini u Karlovcima od 13-V-1848 izabraše Srbi Stevana Šupljikca za svog vojvodu i zaključiše, da će sa hrvatskim narodom kao brat sa bratom boriti se zajednički za svoja narodna prava, a protiv nasilja mađarske vlade. „Vaše nevolje, jesu naše nevolje“, odgovarahu Hrvati na jauk jednokrvne svoje srpske braće u Vojvodini.“ Ribar, I., Hrvatsko-srpski odnosi u prošlosti, Beograd 1939, str. 12.

Hrvatski Sabor je 1861. doneo odluku sa ciljem zbacivanja mađarske vlasti, odn. kojom se konstatuje da je 1848. godine prekinuta državno-politička veza sa Mađarskom i da treba da se pristupi pregovorima koji bi imali za platformu nezavisnost Hrvatske i pravo na samoopredeljenje svih naroda koji žive pod vlašću Austro-Ugarske. Ovde valja posebno istaći odluku Sabora kojom je 1867. godine donesen zakon kojim se Srbi priznaju potpuno ravnopravnim sa Hrvatima.

U vreme, dakle, kada je bila zaoštrena borba za hrvatsko osamostaljenje od mađarske vlasti (1861-1867) i za proširenje na teritorije izvan Hrvatske (pripajanje Dalmacije) hrvatska elita se zalagala za najtešnju saradnju sa Srbima, jer bez njihove pomoći ti ciljevi ne bi mogli biti ostvareni. Sa svoje strane Srbi su, u ovom za Hrvate izuzetno značajnom šestogodišnjem periodu, učinili sve što je bilo moguće za poboljšanje političkog položaja Hrvatske koja je bila tek u formiranju. Upravo takva snažna podrška Srba omogućila je da se u Hrvatsko-mađarskoj nagodbi iz 1868. (uz izmene i dopune iz 1873.) mogu prepoznati elementi hrvatske državnosti, jer su hrvatskom Saboru bila prepuštena pitanja političke uprave, sudstva, školstva, vera, poljoprivrede, zanatstva, zdravstva i socijalnog staranja. Ipak, pitanje finansija Mađari su zadržali u svojoj nadležnosti. To je, naravno, bila osnova za ekonomsku kontrolu i iskorišćavanje ljudskih i prirodnih resursa, kao realnih osnova za političku dominaciju, jer je (raz)mera finansijskog kapitala ujedno i mera političke moći u svakoj tržišnoj privredi. Drugim rečima, ko kontroliše finansije, kontroliše i politiku i to su ubrzo shvatili i Hrvati i Srbi, jer je, usled ekonomskog izrabljivanja (posebno od strane nemačkog i mađarskog kapitala) došlo do naglog osiromašenja najširih slojeva naroda, tako da su ravnopravno i Srbi i Hrvati napuštali svoja ognjišta (vreme intenzivnog iseljavanja u SAD i Južnu Ameriku) davali zemlju u bescenje inostranim zemljoposednicima, pošto im njihova zemlja više nije pružala uslove za osnovnu egzistenciju. I pored sporazuma, Mađari su na različite načine izbegavali da primene odredbe koje im nisu odgovarale, npr. o jeziku, na čemu je, inače, naročito insistirala hrvatska strana. Mađari su nametnuli i takav izborni sistem koji je davao faktičku prednost partiji koju su oni kontrolisali, odn. koju je vodio ban Kuen Hedervari, što je zbog zloupotreba, korupcije, represije prema intelektualcima i ignorisanja čak i pozitivnog prava, postao ozloglašen u Hrvatskoj.

Štrosmajerova Narodna stranka uspostavila je, naročito 1865–1867, tesnu saradnju sa Srbijom a ono što treba posebno podvući jeste i činjenica da je Načertanije Ilije Garašanina iz 1844, uz saglasnost tadašnjeg srpskog vladara, kneza Aleksandra Karađorđevića, bilo inspirisano tom saradnjom i otuda imalo za cilj oslobođenje svih Južnih Slovena od tuđinske vlasti. Kada je 1867. sklopljena Austrougarska nagodba, kojom se sva vlast deli po principu dualizma između Nemaca i Mađara, Narodna stranka se obraćala Garašaninu za savete, imajući u vidu da je on vodio spoljnu politiku Srbije upravo u duhu jedne slovenske federacije. Garašaninov savet bi trebalo dobro zapamtiti: Hrvati treba samo da se drže svojih prava, pa neka i samu silu dočekaju držeći se tih prava! Međutim, posle promene na prestolu Srbije, kada je knez Mihailo Obrenović otpočeo sa austrofilskom politikom, Štrosmajer je ovu saradnju prekinuo.

Saradnje između Hrvata i Srba u samoj Hrvatskoj bilo je i posle 1897. Naime, posle Starčevićeve smrti i podele njegove stranke (čemu je kumovao zloglasni Hedervari) jedan deo članstva na čelu sa Jozefom Frankom (tzv. „frankovci“, zvanično Čista stranka prava) okrenuo se ekstremnoj antisrpskoj politici, dok je Stranka prava (tzv. „pravaši“) zauzela sasvim drugačiji stav i okrenula se saradnji sa Srbima. Na izborima te godine „pravaši“ su u koaliciji sa „obzorašima“ (Štrosmajerova Narodna stranka) osvojili 28 od 31 opozicionog mandata, čime se još jednom potvrdila svest Hrvata da su potrebni i korisni upravo saradnja i sporazum sa Srbima.

Još jedna prilika za saradnju Srba i Hrvata u Hrvatskoj javila se posle nereda u Zagrebu iz 1902. godine, koje su organizovali „frankovci“, verovatno po nagovoru Hedervarija, kada je uništavana srpska imovina a mnogi Srbi su doživeli i fizičku torturu. Tada je lider Samostalnih naprednih Srba u Hrvatskoj, Svetozar Pribićević u tom trenutku, trenutku izliva gotovo iracionalne mržnje prema Srbima, pozvao na saradnju Hrvata i Srba u obostranom interesu. Istakao je tom prilikom da su nesloga i mržnja između Hrvata i Srba protivprirodne i da predstavljaju instrument u rukama tuđinske politike.

Posle izbora iz 1901, stanje, kako ekonomsko, tako i političko, u Hrvatskoj se konstantno pogoršavalo. Već sledeće godine su izbili studentski protesti u Zagrebu, kada je usvojena i rezolucija kojom se najoštrije protestuje protiv Hedervarijevih zloupotreba i uopšte lošeg stanja u Hrvatskoj i objavljuje borba protiv njegovog režima sve do rušenja, što je izazvalo žestoku reakciju režima i policijski i sudski progon velikog broja građana. U ovoj borbi su se naročito istakli Stjepan Radić, Milan Marjanović, s tim da su vrlo značajnu ulogu imali i dalmatinski predstavnici Supilo, Trumbić, Čingrija, Smodlaka i drugi, koji su istakli potrebu izmena u hrvatskoj politici i saradnju sa Srbima. Dalmatinski predstavnici na čelu sa Supilom zaključili su da nova hrvatska politika mora da ima u vidu dve bitne činjenice: 1) da „najopasniji protivnik hrvatskog naroda jeste nemački imperijalizam izražen u paroli „Drang nach Osten“ kao i sistem koji stoji u službi ovog imperijalizma, 2) Hrvati i Srbi su jedan narod sa dva imena, pa stoga između njih treba da postoje sloga i sporazum.“ Logički nastavak ovakvog zaključka bio je da u sukobu interesa Beča i Pešte treba stati na stranu Mađara, što je i bila suština Riječke rezolucije, koja je doneta oktobra 1905. na predlog Supila i to od strane hrvatskih predstavnika okupljenih najviše oko novoformirane Hrvatske napredne stranke. Srbi su, sa svoje strane, podržali Riječku rezoluciju, zaslugom S. Pribićevića, putem svoje Zadarske rezolucije (koja predviđa ne samo negiranje svake diskriminacije već i potpunu ravnopravnost Hrvata i Srba) što je otvorilo mogućnost ujedinjavanja opozicije radi rušenja već omraženog režima. Međutim, prepreka toj saradnji bili su pregovori oko ponovnog ujedinjenja Hrvatske stranke prava sa „frankovcima“, zbog otvorene mržnje ovih drugih prema Srbima. Upravo imajući u vidu nužnost saradnje sa srpskim strankama, Hrvatska stranka prava je prekinula pregovore sa „frankovcima“ i okrenula se ne samo saradnji već i pregovorima oko zajedničke koalicije radi smene režima. Ovi politički procesi kulminirali su 12. decembra 1905. godine, kada je objavljen zajednički proglas hrvatskih i srpskih stranaka i to: Hrvatske stranke prava, Hrvatske napredne stranke, Srpske samostalne stranke, Srpske radikalne stranke i Socijaldemokratske stranke, u kojem pored ostalog stoji: „Rešenje nesretnog hrvatsko-srpskog spora jeste preduslov za pravilan razvoj našeg narodnog života. Načela jednakosti i ravnopravnosti čovječanskih, građanskih i političkih prava jesu osnovica narodne politike koja jedino može dovesti do pravilnog rešenja hrvatsko-srpskog spora. Udružile su se sve hrvatske i srpske stranke u jednu čvrstu vezu sa zadatkom da našu otadžbinu Hrvatsku sjedinjenim silama i uz potporu svega hrvatskog i srpskog društva izvedu iz dosadanjeg nesnosnog stanja.“

Prilikom raspisivanja izbora, maja 1905. godine, objavljena je hrvatsko-srpska koalicija i ponovo konstatovana ravnopravnost Hrvata i Srba i to tako što je istaknuto da je izvor svekolike narodne snage i svih narodnih prava i sloboda sam hrvatski i srpski narod, pa se zato i postavlja zahtev opšteg, tajnog, jednakog i neposrednog prava glasa.

Mogućnost saradnje Hrvata i Srba u Hrvatskoj nagoveštena je januara 1905. godine donošenjem programa Hrvatske seljačke stranke Stjepana Radića. Taj program ne samo da je predviđao saradnju sa Srbima već i sa celokupnim slovenskim narodnim korpusom (u programu, pored ostalog, stoji: „Hrvati i Srbi su jedan narod i zato se moraju sporazumeti  i u političkom radu.“)

Na izborima iz 1905. odnosi pobedu hrvatsko-srpska opozicija okupljena oko Riječke i Zadarske rezolucije. I pored svih teškoća, podmetanja, represije, hapšenja njenih aktivista, ova je koalicija pobeđivala na svim sledećim izborima, od 1907. do 1913, pa je čak opstala i u vreme Prvog svetskog rata. Posle poraza Austro-Ugarske, hrvatski Sabor je 29. oktobra 1918. godine poništio svaku držano-pravnu vezu sa Dvojnom monarijom, proglasio Hrvatsku nezavisnom, kao i pristupanje zajedničkoj suverenoj državi Hrvata, Srba i Slovenaca, ističući punu ravnopravnost ovih naroda i punu zaštitu od svakog majorizovanja. Odluka hrvatskog Sabora je oduševljeno primljena u svim jugoslovenskim krajevima, a u Zagrebu je „masa oduševljenog sveta, pozdravljala slobodu i Jugoslaviju“.

Može se zaključiti da u svim slučajevima kada Srbi u Hrvatskoj nisu bili diskriminisani, odn. kad nije bilo pretnje diskriminacijom, Srbi su bili spremni za političku i svaku drugu saradnju sa Hrvatima. S druge strane, spremnost Hrvata za saradnju sa Srbima u Hrvatskoj, pa ponekad i van nje (npr. saradnja sa državnim organima Srbije) po pravilu se odigrava u situacijama teških političkih kriza koje prete negativnim posledicama po hrvatske interese.

Sukobi

Na prvi pogled izgleda gotovo paradoksalno da su sukobi između Hrvata i Srba u Habzburškoj monarhiji otpočeli padom apsolutizma i uvođenjem parlamentarizma. Tenzije polako rastu od šezdesetih godina XIX veka i dostižu vrhunac 1894. kada dve najjače opozicione hrvatske partije, Stranka prava i Neovisna narodna stranka, usvajaju zajednički program. Suština njihove politike zasnivala se na „hrvatskom državnom i istorijskom pravu“ da stvore veliku i etnički čistu hrvatsku državu. To je, naravno, podrazumevalo negaciju, odn. eliminaciju srpskog nacionalnog korpusa. Ergo, u osnovi svih tenzija i sukoba Hrvata i Srba leži ovo političko opredeljenje, u stvari svih hrvatskih političkih partija, koje je samo bilo izraženo neposredno ili posredno, otvoreno ili delimično skriveno.

Predstavnici Srba u hrvatskom Saboru, kao što je rečeno, sarađivali su sa hrvatskim predstavnicima, ali su verovali da glavna opasnost dolazi od germanizacije, posebno imajući u vidu snagu ujedinjene Nemačke i njen otvoreni plan „prodora na istok“. Zbog toga su smatrali da nije vreme za kidanje veza sa Mađarima. Naprotiv, mislili su da se slovenski korpus može pre sačuvati pod Mađarima, nego pod Nemcima. To je bio i politički credo Svetozara Miletića. Kako je, međutim, režim bana Kuena Hedervarija vršio sve veću represiju, gazeći neretko i neka stečena ili čak osnovna prava Hrvata i Srba, pri čemu su i veleposednici, kao i vlasnici finansijskog kapitala, dakle nemačko-mađarski bogataši, bezočno izrabljivali osiromašene Hrvate i Srbe, nezadovoljstvo širokih slojeva bivalo je sve veće. U takvoj situaciji izbija u prvi plan Stranka prava dr Ante Starčevića („pravaši“) koja je povela političku borbu za kidanje veza ne samo sa Bečom već i sa Peštom, odn. za potpuno osamostaljivanje Hrvatske. Kako ova stranka,  s obzirom da je njen vođa bio po opštoj oceni „ekstremni hrvatski nacionalist“, nije imala bliže kontakte sa srpskim strankama, to je izazvalo podozrenje kod Srba, koji su se okrenuli saradnji sa mađarskim političkim predstavnicima. Od tada se hrvatska politika polarizuje: s jedne strane, Štrosmajerova koja traži federalizovanje monarhije i savez na osnovama slovenstva i s druge strane, Starčevićeva koja se zasniva na hrvatskom ekstremnom nacionalizmu (Starčević je zahtevao „ujedinjenje svih hrvatskih zemalja“, uključujući Slovence kao „planinske Hrvate“ i Srbe kao „pravoslavne Hrvate“). Starčevićevi „pravaši“ su poricali samo srpsko nacionalno biće, izloživši Srbe potpunoj diskriminaciji, što je izazvalo žestoku reakciju onih koji su se sada otvoreno opredelili protiv hrvatske nezavisnosti. Takva je situacija u potpunosti odgovarala Hedervariju koji je izigravao zaštitnika Srba, činio im ustupke i davao privilegije, naročito u vezi sa crkvenom i prosvetnom autonomijom, a srpski predstavnici su, zauzvrat, u Saboru pomagali Hedervariju.

Hedervari je uspeo da podeli „pravaše“ tako što je omogućio dr Jozefu Franku (Josip Frank (1844-1911) u stvari Jošua (Džošua) Frank – Jevrejin koji je prešao u katolike a njemu i njegovoj stranci pripada „zasluga“ da su već na samom početku XX veka otvoreno istakli genocidnu parolu: „Smrt svim izdajicama Srbima i posrbicama“ – pod ovim drugim su se smatrali Hrvati opredeljeni za jugoslovensku ideju) da od dela Starčevićeve stranke napravi novu stranku – Čistu stranku prava, tzv. „frankovce“, koji su još žešće napadali Srbe, a iza kulisa služili Hedervariju. Diskriminatorska mržnja prema Srbima koju su širili „frankovci“ učinila je da se periodi saradnje Hrvata i Srba gotovo zaborave i da se međusobno gledaju kao najveći neprijatelji. Posle izbora za Sabor iz 1901. Hedervari je potukao hrvatsku opoziciju do nogu (tada je u Sabor ušao gotovo duplo veći broj srpskih u odnosu na hrvatske poslanike) da bi već sledeće godine dao mig „frankovcima“ koji su izazvali pogrom Srba u Zagrebu. Potom je Hedervari nametnuo Hrvatima poseban porez radi naknade štete Srbima! Primena drevnog političkog pravila „Podeli pa vladaj“ dostigla je, na zadovoljstvo Beča i Pešte, svoj vrhunac.

O tom pogromu nad Srbima u Zagrebu očevici pišu: „Zagreb pruža užasnu sliku“… „puna četir dana se besomučno i divljački lupalo, rušilo, pustošilo, palilo i pljačkalo sve što je srpsko. I sve se to činilo i na danu i u noći. I posred dana rušeni su, paljeni i robljeni srpski dućani. I posred bela dana izvukla je zaslepljena rulja iz kuće na ulicu starca Vitasa, i tu ga mrcvarila i polumrtva pljačkala. I sve se to činilo pred očima policije i vojske.“ … „I što još više zaprepašćuje svakog, u kolu tih podivljalih kolovođa i aranžera, beše velik broj ne samo zagrebačkih, već i hrvatskih sveštenika, i iz sviju bližih i daljih sela. Mesto da propovedaju hrišćansku ljubav prema bližnjemu, došli su da propovedaju pustoš i uništenje svega onog, što je svojina bratskog naroda, što je srpsko.“… „Hajka protiv Srba nije nova u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji. Godinama već ona traje, i iz godine u godinu sve je oštrija, sve je otvorenija bivala. U školama hrvatskim se poučavalo o ‚velikoj jedinstvenoj Hrvatskoj‘. U narodu hrvatskom propovedao je jezuitizam to isto. I uvek se iznosilo kako je ‚vlaški nakot‘, ‚grčko istočnjački odrod‘, najveći neprijatelj tome. Taj ‚vlaški nakot‘, taj ‚grčko istočnjački odrod‘, ti Srbi, ocepili su se od Hrvata ne samo verom već i srcem. I oni su izrodi, koji smetaju ostvarenju sviju želja hrvatskih, oni su hrvatski najveći neprijatelji.“ Lepljeni su plakati po gradu u kojima se poziva na bojkot srpskih trgovaca, Srbi se nazivaju „vizantincima“ i gde stoji „Graeca fides nula fides“ (Grčka vera, nikakva vera).

Politika sukoba prema Srbima dosledno je gajena od mnogih hrvatskih političara a dobijala je u vreme međunarodnih kriza ekstremne oblike. Tako su i pre Prvog svetskog rata, u vreme tzv. Aneksione krize 1908, hrvatski ban Pavao Rauh i političar Josip Frank (Čista stranka prava) sklopili sporazum, uz odobrenje vojnog  vrha u Beču, da se u slučaju rata sa Srbijom „izvrši pokolj i iseljavanje svih Srba iz Hrvatske“ (tada se radilo o broju od 800.000 Srba).

Period Prvog svetskog rata i zločini, posebno u Mačvi, ali ne samo tamo, činjeni naročito od strane Hrvata u austrougarskim uniformama, imaju genocidni karakter, o čemu je, kao što je opštepoznato, naučno dokumentovano pisao švajcarski profesor dr Arčibald Rajs. Hrvatski emigranti već od1915. shvataju da će njihov narod podeliti sudbinu ratnih gubitnika i traže, sve do okončanja Prvog svetskog rata, pripajanje Srbiji, odn. traže ujedinjenje svih Južnih Slovena i stvaranje zajedničke države.

Posle veličanstvene pobede srpske vojske na Kolubari nad carskim austro-ugarskim armijama 1915. g. Frano Supilo („pravaš“, u javnom životu ekstremni Hrvat) piše: „Jedno čudo i jedan takav historijski događaj, da sve ono što smo u povjesti učili – od Termopila unapred – nije nego igrarija (…) Ovo je nešto veliko, kakvo povjest ne bilježi. Možemo mirne duše reći: sad kakogod bude – Srbija je svoju učinila! I makar bi sutra kojom nesrećom i podlegla jačoj sili, kojom joj prijete, to je ona ipak ovom pobjedom sebi osigurala ne samo sva prava na reintegraciju, nego i na revandikaciju svih jugoslavenskih zemalja njena jezika. E vala joj!“

To je bio glavni razlog zbog kojega su se Hrvati, koji su dobijali pohvale od nemačko-austrijske komande za svoje ratne zasluge na italijanskom frontu, pojavili na Mirovnoj konferenciji u Parizu na strani pobednika (sic!) „pa su čak saslušani po pitanju mirnodopskih uslova“. Hrvatsko pitanje je sa stanovišta međunarodnog prava tada bilo nepostojeće (bili su podanici Austro-Ugarske i borili se kao takvi pod zastavom Austro-Ugarske). To su ubrzo shvatili i emigranti u Italiji i (privremeno) odustavši od separatističke politike, preimenovali Hrvatski odbor u Jugoslovenski odbor. Jugoslovenski odbor je bio sastavljen uglavnom od Hrvata(!) i on je predstavio savezničkim silama, koje su ratovale protiv sila Nemačke i Austro-Ugarske, da su Srbi, Hrvati i Slovenci jedna nacija, sa istim političkim ciljevima, dok su u faktičkom ponašanju hrvatski političari, članovi Jugoslovenskog odbora, težili da Srbe iz Srbije uklone u potpunosti iz političkog vođstva jugoslovenske unije.

Jugoslovenski odbor je, aprila 1918, organizovao Kongres potlačenih naroda Austro-Ugarske u Rimu. Ante Trumbić je postavio kao uslov da tom kongresu ne prisustvuju ni kao članovi, ni kao učesnici, Srbi iz Srbije. Dakle, Jugoslovenski odbor, koji traži stvaranje zajedničke države Srba, Hrvata i Slovenaca, koji smatra da je to isti narod sa tri imena, ne dopušta prisustvo srpskih predstavnika iz Srbije (jer nisu potlačeni od Austro-Ugarske). Ovo licemerje i animozitet su išli tako daleko da je Trumbić uspeo da iz specijalnog vagona, koji je francuska vlada dala učesnicima Kongresa, izbaci srpske političare (npr. dr Kostu Kumanudija)!

To je bila samo jedna u nizu prevara koje će potom uslediti.

Pašić je već tada sumnjao da je u pitanju hrvatsko manipulisanje, ali treba imati u vidu da je Hrvatima tada išla naruku politika Londona da treba održati Austro-Ugarsku kao protivtežu Rusiji. Takva politika Londona (strah od Rusije, gledanje na Srbiju kao prirodnu saveznicu Rusije, stah od bilo kakvog ujedinjavanja, čak zbližavanja pravoslavnih zemalja na bilo kakvim osnovama) kontinuirano se sprovodi do danas a jasno se pokazuje u svakom kriznom periodu.

U nastavku: O ratnom i poratnom produženju hrvatske genocidne politike

Piše Dr Oliver Antić

Izvor: PEČAT