Prvo mjesto službovanja bio mi je ustaški Gospić. To je više pogodilo moju jadnu majku jer su joj tamo pobijeni sin, suprug, brat, bratov sin, dva sina od sestre i djever. Meni to nije teško palo. Morao sam prihvatiti raspored i to je sve. Za trideset mjeseci službovanja u Gospiću, nažalost, samo jedanput sam posjetio Jadovno. Oko bezdana Šaranove jame i prilaza bilo je sve zaraslo mladicama drveća i travom. Kao da se tu nikada ništa nije dogodilo.
Samostalno sam obavljao odgovoran posao u garnizonskoj ambulanti. Po nekoliko mjeseci bi tu bio liječnik-kadrovac na odsluženju vojnog roka, a onda bih opet ostao sam. Prošlo ih je četiri-pet, a onda mi se nametnula misao i želja da studiram medicinu. Moto je bila moja konstatacija da ti ljudi nisu ništa pametniji od mene. Neki su bili i debelo benastiji. Pade odluka: „Ma neću ja valjda cijeli radni vijek slušati ovakve i njima slične“. Položim u Gospiću veliku maturu jer se bez nje nije mogao upisati na fakultet. Iste jeseni dobio sam premještaj za Zagreb, zahvaljujući načelniku saniteta korpusa, majoru doktoru Vladimiru Poliću. On je želio da vidi toga potporučnika koji nije htio da mijenja svoje izvještaje diviziji, pa su kasnili u Korpus. Načelnik saniteta divizije, kapetan prve klase dr Matija Drganc, stavio mu je do znanja da su izvještaji točni, ali da daju lošu sliku o komandi. Tako su moj pošteni rad i tvrdoglavost slučajno urodili plodom. Dr Polić bio je ljudina, visok bliže 190 centimetara i težak preko 120 kilograma. Ulazim u njegovu kancelariju, vidim da je i sjedeći viši od mene. Capnem petama i kažem: „Druže majore, potporučnik Milan Bastašić. Javljam se na novu dužnost“. On ustade, ja mu gledam gore u lice, a on mi pruži ruku. Kaže: „Znači, ti si taj momak“. Šutim i stojim kao kip. „Ajde, sjedi“, ponudi mi stolicu za njegovim stolom. Na kraju mi pokaza moju radnu sobu u kojoj su stol, dvije stolice i ormar. „Vrata nema, prema tome, ne možeš kasniti na posao, a među nama ne smije biti službenih tajni. Sve što govorimo, možemo čuti. Zato sam te ovamo i premjestio“, reče. „Hvala druže majore“, brže se zahvalim. „Kako si se smjestio“, upita. „Tu sam kod mojih dobrih prijatelja. Imaju veliki stan u Šubićevoj“, odgovorim. „Znači da smo i komšije“, reče on, a ja šutim. „Moja je sljedeća, paralelna ulica. Stančićeva“, kaže mi. „Drago mi je“, rekoh i dalje šutim. „Sad idi u stan pa si sredi poslove, a ujutro u sedam se vidimo“, kaže. „Razumijem, druže majore“, spremno odgovorim. Prije izlaska opet capnem i tako poče moj tridesetosmogodišnji život u Zagrebu.
Bio sam zadovoljan poslom i odnosima. Nadam se da je i major bio zadovoljan. Na moje taktično inzistiranje i uz njegovu naklonost, nakon moja tri putovanja u Beograd u personalnu upravu Saveznog sekretarijata za narodnu odbranu i njegovih preporuka, dobio sam odobrenje za upis na medicinski fakultet. Upisao sam zimski, prvi semestar oktobra 1954. godine po programu od dvanaest semestara. Promoviran sam za doktora medicine 1961. godine.
Specijalistički ispit iz Epidemiologije položio sam 1967. godine. U čin pukovnika unaprijeđen sam 1975. godine, a 1980. godine postavljen sam za upravnika Zavoda za preventivno-medicinsku zaštitu zagrebačke armijske oblasti. Doktorsku disertaciju obranio sam 1982. godine.
Poslije završetka studija, često sam vikendom odlazio u Grubišno. Tu mi je živjela majka, a sestra je, poslije Pančeva, Mostara i Titograda, već nekoliko godina živjela u Splitu. Udata je za oficira, borca od 1941. godine, rodom sa otoka Krapnja. Vikend se provodio u krugu rodbine i u komunikaciji sa komšijama. Tih početnih sedamdesetih godina dosta srpskih familija selilo je u Srbiju.
Navodno, dolaze ljudi iz Bosne, sa neke Manjače, gdje se gradi vojni poligon, i kupuju kuće, imaju gotov novac. Međutim, odlaze i neke porodice iz Grubišnog.
< Pravde i nepravde, poslijeratna raskusuravanja Sadržaj Osjeća se dolazak Hrvatskog proljeća >