Od 24. Juna 1941, Dana sjećanja na Jadovno, prošlo je:

JADOVNIČANI PORUČUJU:

Teče 80-ta godina od početka Pokolja, genocida počinjenog nad srpskim narodom od strane NDH. Osamdeset godina od tragedije na Velebitu, ličkom polju, ostrvu Pagu. Ako Bog da, sabraćemo se 19. juna 2021. kod Šaranove jame.

 

Osjeća se dolazak Hrvatskog proljeća

Datum objave: petak, 4 juna, 2010
Veličina slova: A- A+

Mene je mama kroz suze izgrdila što poslije specijalizacije nisam otišao u Beograd. Ispričao sam joj kako su mi to ponudili profesori pred kojima sam polagao ispit – general Marijan Morelj i pukovnici Ljubomir Vukšić i Bogoljub Arsić. Junačio sam se i govorio kako za neku bojazan nema razloga, a ako do toga dođe, onda najprije moramo da sredimo neke račune! Eto ti mišljenja iz polovine sedamdesetih! Tada mi to iseljavanje uopće nije bilo predmet niti zapažanja, a kamoli razmišljanja. Međutim, priče o iseljavanju srpskih porodica, nabrajanje njihovih prezimena postaju stalno prisutna tema. Negdje 1968. godine počinjem graditi vikendicu na Hrebinačkom bregu iznad Stančića, između Dugog Sela i Vrbovca. Upoznajem dobre ljude – Stjepana Cazina i njegovu suprugu Ružu, zatim Dragutina i Zoricu Carina, pa Pavela Seleca i njegovog prezimenjaka vincilira Franca Seleca i neke druge. Stjepana Šimunca iz Božjakovine i dr Jožu Jurakovića upoznao sam još u Gospiću. Tamo su bili u rezervi. Uvijek smo ostali prijatelji. Mama me kroz suze odgovara od namjere da gradim vikendicu i opet me podsjeća da sam trebao prijeći u Beograd. Pozivaju me u lov, u društva oko Zagreba. Na jednom ručku poslije lova u Otoku kraj Zagreba, gdje sam bio gost Slaveka Novačića, bila je nekakva galama. Netko je glasno na kraju prigovorio. Tek što se galama utiša, netko glasno reče: „Pa, kaj, valjda ovde nema Srba“! Slavek se podiže i uzvrati: „A možda i ima, pa kaj onda“! Sve je poslije ostalo na prihvatljivom žagoru. Slaveku nisam ništa rekao. On je nešto za sebe psovao, očito ljut. Približavanjem sedamdesete i sedamdeset prve, priče o iseljavanju postaju sve glasnije i učestalije iako iseljavanje nema tome odgovarajući trend. Značajan broj je već odselio. Proces se ipak nastavlja. Spominju se nova prezimena. Primjećuju se i novi elementi – sve više Srba kupuje placeve u Srbiji sa namjerom da tamo grade kuće. To su uglavnom mlađi ljudi, bračni parovi koji su zaposleni, neki imaju društvene stanove, neki su u porodičnim kućama. MASPOK lansira svoje parole i stavove, koji Srbe uznemiruju, oni to ne mogu da probave. Matica hrvatska sa svojim čelnim ljudima i uz orkestriranu podršku hrvatskog življa u svim sredinama, upućuje otrovne strijele na ustavni poredak Jugoslavije, na pitanje jezika i naglašava tisućljetnu državnost Hrvatske. Srbija, navodno, pljačka Hrvatsku, traži se „hrvatska puška na hrvatsko rame“, „hrvatska lisnica u hrvatski džep“. Planira se otpuštanje Srba iz djelatnosti i resora, gdje ih, po njihovoj procjeni, ima previše. Savka Dabčević-Kučar upozorava da su na čelu dva važna vida ili roda vojske – artiljeriji i tenkovcima – u Petoj armiji Dragan Pajić i Branko Kresojević, generali sa uskog geografskog područja. Bobetko na skupu oficira u Domu JNA u Zagrebu ističe značaj dvadeset pete brigade u Puli, jer ona čuva Josipa Broza. Puca on na Srbina Stevu Crevara, komandanta te brigade. Ne krije ambicije da bi komandant Pete armije trebao da bude Hrvat, i to upravo on-Hrvat, a ne neki drugi. Koja drskost toga neurotika, koji je poletio na krilima brata, u odnosu na legendu prošlog rata Đoku Jovanića, komandanta Pete armije. Snažno se oglašava ustaška emigracija. Blajburg postaje sveto mjesto navodne tragedije hrvatske vojske, a cijeli svijet zna da je tamo zasluženu kaznu dobio šljam hrvatskog naroda. To je bila ocjena i najviših institucija vlasti u Hrvatskoj. Tu je bila koncentracija koljača, uglavnom, srpskog naroda sa područja cijele NDH. Svi su oni bili pod oružjem i pošto su oni najbolje znali što su zaslužili, borili su se do posljednjih mogućnosti. Nisu se uklapali ni u kriterijume po kojima su se mnogi spasili bježeći na zapad. Gotovo sve one koji su i prešli austrijsku granicu, Englezi su vratili da dobiju zasluženu kaznu. Po Zagrebu se pjevaju razne pjesme koje su dio rasta hrvatskog nacizma i revanšizma – „Što će meni titovka na glavi, kad ja nosim crven, bijel’ i plavi“. Održavaju se tribine pod raznim nazivima, ali sve je na istom fonu. Jedna od takvih je i ona o hrvatskoj dijaspori. Bila je puna žala za NDH i ekstremnom emigracijom. Načelnik štaba Pete armije Bobetko naredio je da se svi pištolji starješina dostave na provjeru ispravnosti. Na sastanku nekoliko stotina oficira u Domu JNA postavljam pitanje kada će se pištolji vratiti starješinama, jer je već prošlo više od četrnaest dana kako smo razoružani. Dodajem: „Ako se oglasi uzbuna, ne znam da li da dolazim u uniformi ili da nosim uniformu u rancu kako ne bih dobio batina ili izgubio glavu“. „Dobit ćete ih ovih dana“, reče on. Ovo napominjem samo kao potvrdu stanja i psihoze koji su vladali 1971. godine i tako dozvoljavali ovakva teška pitanja. Recimo, radi razmišljanja, da je ova pitanja postavio sanitetski potpukovnik i nitko drugi! Eto tako, a tako je bivalo i dalje pa se 1986. godine ostvarila ona narodna – prvi jutarnji pijevci, prvi završe u loncu! Nisu mi zaboravili to što sam rekao, a i 1991. godine bio sam nazočan u njihovoj brizi iliti „nazoćnosti“.

Jednog vikenda zaustavim kola pred kućom Ilije i Jove Daljuga. Vidim da nekoliko ljudi sjedi kraj bunara. Nazdravim: „Dobar dan, dobri ljudi i dobra rakijo“. Kod te kuće se uvijek pila dobra šljivovica pa je, uz ostalo, i to bio motiv moga češćeg svraćanja. Telila se krava. Neki su priskočili da pomognu, a neki da to proslave. Ima tu i Pemaca iz komšiluka i svi raspravljaju o tome kako Savka i Miko zavađaju narod. Psuju im politiku, a povremeno i mater, onako, najiskrenije i usput. Dakako, jednostavno me pitaju što armija o tome misli, zašto to ne sredi? Odgovaram partijski korektno: „Vojska ne vodi politiku i ne miješa se u politiku. Za to imamo vlast izabranu od naroda i Partiju“. Odobravaju oni meni, ali dodaju: „Al’ jebeš ti to, vidiš ti šta ovi na radiju i televiziji govore protiv zajedničke države, ali sve više i protiv Srba. Baš kao 1940. i s početka l941.“ Pitaju i kako to da preko radija kažu da se Srbi bez razloga boje revanšizma. Kakvog revanšizma, pitaju se, jesu li u prošlom ratu poubijani, poklani i protjerani Srbi ili netko drugi? Šta smo mi to napravili pa da se bojimo revanšizma? To im potvrđujem. Popio sam po koju rakiju, teletu poželio sretnu budućnost, a kravi brz oporavak, pa krenem. „Zajebavaš k’o uvijek“, dodade Jovo i isprati me do mosta. Nešto poslije toga, Tito je bio u posjeti Hrvatskoj. Na večeri u hotelu Esplanade, poslije govorancije Savke Dabčević-Kučar, Tito je u svojoj besjedi rekao da on tu u Hrvatskoj ne vidi nacionalizma. Narod je raspoložen, a to nije nacionalizam. Morat će on, kako reče, vidjeti šta mu to tamo u Beogradu govore. Ugasio sam televizor, legao na kauč i poluglasno rekao sam sebi: „Druže Tito, nema više partijske religije“. Negdje u jesen pričam o istim problemima sa mamom. Ispričala mi je, po običaju, sve što je o tome čula i kako to doživljava. Bilo je i pitanja na koje je tražila odgovore. Umjesto odgovora, ja joj kažem: „Ajde, stara, da ja tebe nešto pitam“. „Ma, dobro, samo pitaj“, odgovori ona spremno. „Da li se ti sjećaš kad je u aprilu 1941. godine preko bašče doš’o k nama Milutin, onaj tatin drug sa Solunskog fronta? On je tamo na Ovčari ili u Brezovici imao uz nas dobrovoljačku zemlju“. „Ma, kako ne bih znala. O, Bože, pa je l’ se ti toga sjećaš“, iznenadi se. „Sjećam se da je imao raskopčanu bluzu, a na nogama neke grube debele čizme, a sjećam se i kako je stavio nogu na onu klupu kraj stola, oslonio lakat o koljeno i podbočio bradu. Tata sjedi na svome mjestu, dohvati rakiju iza firange i, točeći čaše, upita ga: ’Šta je ovo, Milutine brate’? A Milutin mu uzvrati: ’E, moj Luka, jebem ti ja i kralja i kraljicu. Vidiš ti dokle oni nas dovedoše’. Plakali su obojica. Eto, stara moja, tako i ja mislim o ovome našem – dokle nas je doveo“, kažem. „Pa ti, Milane, ti tako o Titi?! Joj, dijete, čuvaj glavu i niđe više to ne govori. Vidim i ja sve to, i samo mi je krivo i nesretna sam što nisi otišao za Beograd. Dosta si toga propatio i sa školama se namučio, a oni su spremni na sve“, zabrinuto reče. Odmah je pristavila kavu i stavila nekakve vafle na stol, a razgovor je sada postao nekako komotniji i jednostavniji. Očito je nastupilo nekakvo olakšanje. Poslije dugo vremena, sad smo, eto, iznijeli nekakav stav, zajedničko mišljenje koje je samo naše, koje mijenja naš pogled na sve ono u što smo dugo, bez razmišljanja vjerovali.

 

< Period između dva rata                                                 Sadržaj                                           Zapažanja su zabrinjavajuća >

 




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top