fbpx
Pretraga
Close this search box.
Ж | Ž

Podijelite vijest:

OVDE POČIVA NIKOLA JOVIĆ – ALI ŽIVI KROZ MENE 

Hajde da, nadam se, makar danas, jednom za svagda, dam odgovor na brojna, sama po sebi besmislena, tendenciozna pitanja tipa: „A što ti voliš Rusiju?
FOTO: Fejsbuk stranica – Nikola Jović

A šta ti imaš sa Rusima? Kakve veze imaju Srbija i Rusija?“ I to sve na primeru jedne lične, porodične priče i ove slike što je pred vama. Dakle samo ovo što ćete pročitati je dovoljno da zauvek budem neodvojivo vezan za Rusiju i Ruse. 

Kao što vidite, na ovom nadgrobnom spomeniku, kamenom krstu, piše da tu počiva Nikola Jović – Udovičić (drugo prezime kao dodatak i znak raspoznavanja među rođacima i granama istog prezimena).  Taj čovek je bio moj čukundeda i imenjak. Mi smo se još kao deca, posećujući seosko groblje, često pitali ko su ti ljudi koji tu počivaju, koji su živeli pre nas i zbog kojih smo mi živi. Naročito ja koji sam gledajući ovaj kameni krst znao još kao mali da sa ovim čovekom delim više od imena i krvi.

Moj stariji brat Strahinja je pre nekoliko godina preko „Saveza udruženja potomaka ratnika 1912. – 1920. godine“ iz Beograda uspeo da sazna nešto o Nikoli, to smo povezali sa porodičnim predanjima i nekoliko istorijskih izvora, te priča ide ovako: 

Nikola je rođen u tadašnjoj Osmanskoj imperiji, kojom je od Berlinskog kongresa upravljala Austrougarska carevina. Bio je siromašni kmet i teško živeo radeći na imanju lokalnih aga i begova, a politički podanik Beča, u jednom malom selu Bosanske Krajine, nedaleko od mesta rođenja njegovog skoro pa vršnjaka Gavrila Principa. Nikola je mobilisan u redove austrougarske vojske početkom Prvog svetskog rata i upućen na Istočni front, da uz ostale Slovene (koji su činili skoro pa polovinu etničkog sastava vojske dvojne monarhije) puca na braću Ruse. 

Nikola je sa saborcima prebegao Rusima i priključio se svim Srbima koji su na sličan način završili na istoj strani sa ruskom vojskom. Zajedno sa svojom jedinicom, u sklopu Prve srpske dobrovoljačke divizije, rame uz rame sa ruskom carskom vojskom, borio se u Dobrudži. Evo šta o toj jedinici piše u publikaciji pod nazivom „Prva srpska dobrovoljačka divizija u Dobrudži 1916. godine“ , koju je objavio Andrićev institut 2016. godine: 

„… Po naređenju bivšeg glavnokomandujućeg ruske vojske, velikog kneza Nikolaja Nikolajeviča, a kasnije i imperatora Nikolaja ІІ dozvoljeno je da zarobljeni Srbi, Hrvati i Slovenci, austrougarski državljani, koji žele da stupe u redove srpske vojske mogu otići za Srbiju. Kako je zbog okupacije Srbije od strane Centralnih sila to postalo nemoguće, kao nukleus srpskih dobrovoljačkih jedinica formiran je prvo manji dobrovoljački odred koji će vremenom prerasti u čitavu diviziju. 

Pre završetka formiranja 1. srpske dobrovoljačke divizije, krajem maja 1916. godine, ruska Vrhovna komanda (Stavka) razmišljala je o njenom angažovanju na frontu u Galiciji. Srpska vlada protivila se tome i izašla sa  idejom da se divizija transportuje za Solun, radi ojačanja srpske vojske. 

Kako se približavalo stupanje Rumunije, u rat na strani sila Antante ruska Vrhovna komanda odlučila je da se divizija angažuje zajedno sa ruskim trupama u predstojećim operacijama u Dobrudži, sa čime se složila i Srpska vlada. Prva srpska dobrovoljačka divizija ušla je tako 14. avgusta 1916. u sastav ruskog 47. korpusa, zajedno sa 61. ruskom pešadijskom i 3. ruskom konjičkom divizijom. Na čelu korpusa nalazio se ruski general Zajančkov.“

I tako se moj daleki predak, moj čukundeda Nikola, borio sa Rusima u Dobrudži te 1916. godine i tu i poginuo i ostao zauvek na večnoj straži srpsko-ruskog ratnog bratstva po krvi. Jedan vek, tačno sto godina kasnije, njegov potomak, imenjak i naslednik, moja malenkost, našao se u Donbasu sa braćom Rusima na novom-starom, maltene istom kao i ondašnjem, ratištu za slobodu Srbije i Rusije. Sudbina je htela da mi podari malo drugačiji život od čukundedinog pa me je ostavila u životu kao glasnika prošlosti o kojoj pišem, svedoka istine koja se pred našim očima ubija i vesnika buduće pobede. 

Dakle Nikola je poginuo u Dobrudži 1916. godine boreći se protiv germanskih osvajača rame uz rame sa braćom Rusima. Njegov sin Jovan je preneo porodični dom iz sela Tičevo (današnja opština Bosansko Grahovo) u selo Dragnić Podovi (današnja opština Šipovo) i tu 1929. godine podigao ovaj kameni spomenik svome ocu. Jovan je imao sreće da umre prirodnom smrću u periodu između dva svetska rata. 

Nikolinog unuka, mog pradedu Krstana, streljali su Nemci 1941. godine. Moj deda Svetko je sa svega nekoliko godina života, sa majkom i mlađom braćom i sestrama, bežao i skrivao se nekoliko godina od nacista i ustaša sve dok nije završen Drugi svetski rat i dok nije došao privid slobode.

Plodove te „pobede“ moje selo u Bosni, gde su mi rođeni deda i otac, nije osetilo. Otac, koji je prva u ko zna koliko prethodnih generacija naše porodice koji je zapamtio i rastao uz svog oca, proveo je detinjstvo i mladost u selu u koje je struja stigla tek sredinom sedamdesetih godina prošlog veka, asfalt 2018. godine a vode još uvek, sem one bunarske, nema. Nema ni ljudi više, nažalost, ni blizu kao nekad.

Moj deda je pod stare dane nažalost morao ponovo da beži i da se sklanja, pošto je naše selo stradalo i bilo okupirano od hrvatske vojske u jesen 1995. godine, tokom po zlu čuvenog pada 14. krajiških opština u Bosanskoj Krajini, kada se vršila finalna preraspodela teritorija pred Dejton. Srećom, deda se vratio već u zimu 1996. i na svom ognjištu dočekao završetak ovozemaljskog života. 

Meni, kao ponovo ko zna kom „izuzetku“ u našoj porodici, koji sam upamtio i dedu i rastao uz oca, nedavno je zabranjen ulazak u tu zemlju koju ponovo u lancima drže suštinski isti okupatori i njihovi lokalni vazali koji su prinudno mobilisali Nikolu, streljali Krstana, proterivali Svetka i u prinudnom siromaštvu držali Zorana. Sve zbog toga što se već sedam godina borim na svaki mogući način sa braćom Rusima u ovom zajedničkom ratu za slobodu i opstanak. Kroz istoriju svoje porodice mogu tumačiti opštu istoriju Srba u proteklih sto i više godina, naročito Srba u Bosni, što je verujem sa svima nama slučaj. 

Stoga, svima onima koji bi želeli da nas više nema, ni tamo ni ovde, ovom prilikom obećavam, tako mi Nikole, Jovana, Krstana, Svetka, Zorana i svih prethodnih i svih drugih predaka, da ću kao i do sad i ubuduće, čitav svoj život posvetiti borbi za oslobođenje porobljenog Srpstva, naročito u mojoj Bosni, koja je naša, srpska, više nego bilo čija druga, jer smo mi za nju umirali na turskom kocu i austrijskom konopcu. 

I dočekaćemo novu 1912. i 1918. godinu ali nećemo praviti iste greške dva puta već živeti svi zajedno u jednoj državi, koju su sanjali i za koju su živeli i umirali svi naši preci- Srbiji. 

Hvala čukundedi na pobedi.

Živiš.

Izvor: Fejsbuk stranica – Nikola Jović

Podijelite vijest:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani bez upozorenja.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Pratite nas na društvenim mrežama: