Svašta se danas dešava vezano za negiranje i prekrajanje istorije prikazujući istinu na lažan način. To se i ranije dešavalo na području Hrvatske, a kako takva praksa vuče korene još iz prošlosti treba se podsetiti nekih činjenica iz ranijih vremena.
![](https://jadovno.com/wp-content/uploads/2023/01/Stojan-Jankovic.jpg)
Na primer, Jovan Dučić je pisao da Hrvati nikada nisu imali svojih narodnih epskih pesama, jer dok su Srbi uz gusle pevali o svojim junacima, Hrvati su uz tambure pevali poskočice. I sama Rimokatolička crkva je još u srednjem veku zabranjivala pevanje narodnih pesama insistirajući samo na crkvenim kako bi držala narod i njihovu svest pod svojom kontrolom.
Hrvati su uvek bili privrženi i potčinjeni okupatoru ne mareći mnogo za svoj identitet. Zato nisu nikada imali svojih epskih pesama u kojima bi pevali o događajima i svojim junacima kao što su to radili Srbi, stavljajući ih u istoriju nezaborava.
Tako su se Hrvati još 1102. godine obavezali da će pružati vojnu pomoć ugarskom kralju Kolomanu I priznavši ga za svog krunisanog kralja. Potčinjeni su bili i za vreme Bele I Slepog i Bele V, i ostalih ugarskih kraljeva pokoravajući se njihovoj vlasti proglašavajući ih za svoje kraljeve.
Ni u kasnijem periodu ništa manje nisu bili verni ugarskim kraljevima Ladislavu III, Stefanu V i Andriji III Mlečaninu priznavši ih ujedno za svoje vladare.
Podanička politika i obaveza pružanja vojne pomoći stranim vladarima uslovili su da Hrvati nisu imali mogućnosti da kroz pesmu ostave traga o junačkoj borbi za očuvanjem svog identiteta i borbi za slobodu. Ovakvo stanje je bilo i za vreme vladavine deset habzburgovaca kao kraljeva Hrvata, nastavljajući tu tradiciju sve do Franca Jozefa I. Junački događaji kao što su odbrambeni ratovi, borba za slobodu i megdani nisu bili deo hrvatske svakodnevnice pa zato nisu našli mesto ni u epskim pesmama.
A onda, pri javljanju ideje o ujedinjenju Južnih Slovena sa sedištem u Zagrebu, kako bi opravdali svoju nazovi vodeću ulogu i zaslugu, Hrvati su se lažno predstavljali na mnogim poljima, obmanjujući evropsku javnost.
Pri pojavi hrvatskog biskupa, istoričara i kulturnog radnika Josipa Juraja Štrosmajera i njegovih ideja o jugoslovenstvu pod kojom se ustvari krilo hrvatstvo, čak i velikohrvatstvo, njegove pristalice u Bosni, a i drugi sakupljači, su prikupili određen broj srpskih epskih pesama i prosledili ih Matici hrvatskoj koja ih je štampala u 12 knjiga kao Hrvatske narodne pjesme. Zbirke pesama su štampane u periodu od 1890. do 1942. godine. Bile su to pesme koje se bave istorijskim događajima i ličnostima između 14. i 19. veka. Neki od urednika bili su dr Ivan Božić, dr Stjepan Bosanac i dr Luka Marjanović. To je bio veliki plagijat, nezapamćen u evropskoj književnosti. Ideja im je bila da evropskoj javnosti prikažu svoje istorijsko postojanje kako bi i na ovaj način izgradili svoj identitet. Uradile su to vođe i pristalice ideje o formalnom ujedinjenju sa Srbima kao što je bio i sam Štrosmajer koji je 1883. godine govorio da su Srbi glavni neprijatelj Hrvata uz opasku da je bolje umesto najavljenog jugoslovenizma ujediniti Hrvatsku sa Austrijom.
Bežeći od svojih istorijskih istina i činjenica epske pesme srpskih uskoka o serdar Stojanu Jankoviću i vojvodi Iliji Smiljaniću koji su svoju hrabrost iskazali boreći se na čelu dalmatinskih Srba protiv Turaka prikupila je i štampala Matica hrvatska na početku 1941. godine kao svoje hrvatske pesme. Tako su pored stalog srpske epske pesme Janko od Kotora i Mujin Alil, Ženida Stojana Jankovića i Ropstvo Janković Stojana prikazane kao hrvatske epske pesme.
Sve ovo je bilo smišljeno urađeno pošto se zna da je srpska narodna poezija dala veliki doprinos razvoju srpske nacionalne svesti, a kako bi se u zasenak bacili moćni srpski kraljevi, carevi i junaci na osnovu čega bi se pomutila saznanja hrvatskom narodu dovodeći ih na tvrdnju da su Srbi samo narod drugog reda.
Ovo su dokazi kakva je bila psihologija i logika Hrvata, a i ostala kako se vidi po onome što se danas dešava na polju prekrajanja istorije i istine.
Pripremio: Milivoje Mišo Rupić
Izvor: SLOBODNA HERCEGOVINA