Oprosti im Bože, ne znaju šta rade

Kakve su sve nepravde trpili i na kakva su poniženja primoravani Srbi u prošlom komunističkom sistemu, najbolje potvrđuje činjenica da su tek ovih dana mnogi Banjalučani saznali da je prije pola vijeka na najbezumniji način i najveću ljudsku sramotu iz njihovog grada protjeran episkop banjalučki dr Vasilije (Kostić).

Tačno prije pedeset godina (napom.red.: Prilog je objavljen 12. oktobra 2003.) represivni komunistički aparat, po naredbi tadašnjeg člana Centralnog komiteta SK Momira Kapora protjerao je vladiku Vasilija iz Banjaluke pod optužbom da je tokom rata sarađivao sa četnicima. Bila je to monstruozna optužba i klasična zamjena teza, kojom su se nastojali amnestirati ustaški zlikovci od odgovornosti za počinjene zločine, a njihove žrtve pretvoriti u krivce. Jer, umjesto da se sudilo ustaškim zločincima i fratarima sa Paprikovca u Banjoj Luci, koji su im pomagali, a pojedini su i sami okrvavili ruke u nezapamćenom zločinu genocida kada je u banjalučkim selima Drakuliću, Šargovcu, Motikama i rudniku Rakovac za samo jednu noć na najsvirepiji način umoreno preko 2.300 Srba, komunističke vlasti su se okomile samo na vladiku Vasilija u namjeri da ga okrive, ponize i protjeraju iz Banjaluke.

Necivilizacijski progon od prije pala vijeka bio je povod za održavanje javne tribine koju je prošle nedjelje u banjalučkom Banskom dvoru, organizovala Svetosavska omladinska zajednica. Predavači, na vvoj veoma posjećenoj tribini bili su profesor beogradskog Bogoslovskog fakulteta proto Predrag Puzović i protonamjesnik iz Banjaluke Ratko Radujković, a prisustvovali su joj i četiri očevica ovog najružnijeg dogaĐaja u novijoj istoriji Banje Luke.

Vladika Vasilije Kostić (kršteno ime Tihomir), rođen je 1907. godine u Pirotu, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju, a potom se upisuje u Sremsko karlovačku bogosloviju. Poslije završetka bogoslovije, 1930. godine upisuje se na Bogoslovski fakultet u Beogradu i iste godine se zamonašuje i dobija monaško ime Vasilije. Doktorirao je u Atini.

STRADALNIK ZA PRAVOSLAVNU VJERU

– Ovaj ispovjednik i stradalnik za pravoslavnu vjeru, na čiji život i rad su imali značajnog uticaja veliki duhovnici i teolozi  Srpske pravoslavne crkve vladika Nikolaj (Velimirović) i otac Justin (Popović), postavljen je 1947. godine za vladiku banjalučkog – rekao je na tribini profesor Puzović.

Eparhija banjalučka najviše je stradala u Drugom svjetskom  ratu od ustaša. Ubijen je vladika Platon, a većina sveštenika je bila pobijena ili protjerana u Srbiju. Pored mnogih hramovi koji su uništeni i oskrnavljeni, tokom bombardovanja 1943. giodine srušena je crkva svete Trojice u centru Banje Luke.

Protojereje-stavrofor Ratkom Radujković, starješina Sabornog hrama svete Trojice u Banjaluci podsjeća da je episkop Vasilije stolovao u eparhiji u najteže vrijeme po srpski narod i Srpsku pravoslavnu crkvu poslije Drugog svjetoskog rata.

– Episkop Vasilije došao je na zgarište u ovu eparhiju, a dobro je poznato šta se sve ovdje dešavalo u toku i poslije Drugog svjetskog rata. Međutim, komunističke i ateističke vlasti učinile su sve da osujete njegov rad i obnovu eparhije. Prvo su ga proglasili državnim neprijateljem, iznoseći razne neistine i optužbe na njegov račun. Kada bi uvidjeli da neko dobro radi i da mu narod vjeruje komunisti su imali način kako da ga onemoguće. Za vladiku Vasilija rekli su da je održavao vezu sa četnicima. Nalijepe ti etiketu, a ne možeš da se braniš. U to vrijeme nije uopšte postojao zakon po kome bi se svešteno lice moglo braniti od takvih i sličnih optužbi. Tek donošenjem zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica, koji je donešen poslije velikih mnaltretiranja episkopa 1954. godine, naša prava su donekle bila zagarantovana – priča protojerej Ratko Radujković.

„MIŠLjENjE NARODA“

Otac Ratko tvrdi da se episkop Vasilije nije plašio optužbi ni prijetnji komunista, čak ni onda kada su došli koministički agenti da mu saopšte da mora da napusti Banjaluku.

– Nisu ga zaplašili ni njihovi mitinzi u Banjoj Luci koje su oržavani 18., 20. i 21. avgusta 1954. godine. Dolazili su pod prozore episkopije, prijetgili i galamili poput razuzdane rulje po gradu. Međutim, kako nam je sam priznao najteže mu je palo to što su došli da mu usmeno saopšte „mišljenje naroda“ preko izaslanika tadašnjeg komunističkog hibrida Socijalističkog saveza radnog naroda Banjaluke. Kad je vladika zatražio da mu pokažu tu odluku napismeno oni su odgovorili da narod nikome ne piše. Dakle, to je bila nezapamćena manipulacija sa narodom. Vladika im je rekao: „Prije deset godina i mom prethodniku mučeniku Platonu tako isto je došla ustaška patrola i predale mu naredbu da u roku od 48 časova napusti Banjaluku. Zar je to primjerno da me tako progonite“. Ako sam kriv za nešto izvolite me suditi pa da se na sudu mogu braniti“ – rekao im je vladika Vasilije.

Međutim, nije ništa pomagalo. Oni su 22. avgusta 1954. godine vladiku protjerali iz Banjaluke. Prethodno je Sveti sinod ztražio od našeg episkopa da se jedno vrijeme skloni iz Banjaluke jer je i tako bolje pošto se komunističkoj rulji nije moglo ništa dokazati – ističe otac Ratko.

Prema željezničkoj stanici, koja se u to vrijeme nalazila gdje se sada nalazi Galerija likovne umjetnosti Republike Srpske u Banjaluci, vladika je krenuo konjskim zapregama. Organizovane grupe počinju da ga gađaju jajima, paradajzom, kamenjem i da mu upućuju pogrdne psovke. Prema svjedočenjima starijih Banjalučana, očevidaca tog događaja, kada je vladika krenuo prema stanici masa je urlikala: „evo ćetnika“.

POVRATAK VLADIKE

Proto Radujković i sam očevidaca ovog varvarskog čina koji doživljava svoju kulminaciju na željezničkoj stanici, kada je vladika trebao da uđe u vagon za stoku ovako opisuje tu ružnu scenu:

– Izvlače ga sa kočije, tuku  ga po tijelu,  cijepaju mu mantiju i kaluđersku kapu, ubacuju u vagon, a kamenovanje ne prestaje. Tom prilikom vladika je imao više povrede glave i bio je sav obliven krvlju i izudaran. Sa vladikom te večeri napadnut i sveštenik, proto Đorđe Vranješević, otac narodnog heroja Rade Vranješević. Na vozu, kojim je vladika Vasilije trebao da otputuje za Beograd. Momir Kapor je držao vatreni govor. A, na njegovoj nedavnoj sahrani u Sarajevu došlo je svega pet-šest ljudi – podsjeća Radujković.

Međutim, poslije progona vladika Vasilije u decembru iste godine vraća se u Banjaluku, gdje ostaje do 1958. godine, kada je imenovan za žičkog episkopa. Umro je 1978. godine i sahranjen na manastirskom groblju u Žiči.

– Ja sam danas radosan što sam kao jedan od njegovih bogoslova dočekao da o tome govorim i da ispravim sve ono što je on želio. Uspjeli smo da obnovimo crkve, da vratimo naše zgrade i zemljište koje su nam bili oteli, uvodena je vjeronauka u škole i obnovljena su pjevačka društava. Ovdje u banjaluci vratili smo i naše groblje „Sveti Pantelija“, a izgradili smo u njemu i crkvicu i to na mjestu gdje su bile mošti vladika Platona i sad je tu oltar u Boriku. Prenijeli smo mošti mitropolita Popovića iz Rebrovca što su ustaše izbacile iz crkve na Petrićevcu sveti Đorđe i još mnogo toga.

Ubijeđen sam da su ona teška vremena daleko iza nas i da se više nikad neće  ponoviti – optimistički zaključuje protojej Ratko Radujković.

Autor: Radovan JOVIĆ

Prilog je objavljen 12. oktobra 2003. u listu GLAS SRPSKE pod naslovom „POLA VIJEKA OD PROGONA VLADIKE VASILIJA IZ BANjE LUKE“

Vezane vijesti:

Vasilije Kostić — Vikipedija, slobodna enciklopedija

Posthumno rehabilitovan Episkop žički Vasilije

Bez vladike i bez biskupa – Glas Srpske

U Beogradu održana promocija knjige ”Livanjski Srbi …
U Banja Luci održana promocija knjige Livanjski Srbi – Prosvjetno-kulturna baština