fbpx
Pretraga
Close this search box.
Ж | Ž

Podijelite vijest:

Odživljeni film: Zašto nisam plakala dok sam gledala „Oluju“

Odgledah „Oluju“. Čekala sam namerno da se malo slegne prašina, da prođe ona uobičajena euforija koja prati premijere ovakvih filmova. Čekala sam baš onako kako svake godine, na godišnjicu naše tragedije, čekam da prođu komemoracije, govori, parastosi, s jedne i slavlje i euforija s druge strane.
Đurđica Dragaš; FOTO: Lična arhiva

Otišla sam u bioskop sama jer uvek mi je tako najlakše da se suočim s mukom i iskušenjem. A baš to sam očekivala od filma koji se bavi temom koja mi je obeležila život.

Iako sam poslednjih dvadesetak dana pročitala i čula najrazličitije komentare (od osporavanja do divljenja) po glavi mi se „motala“ samo jedna rečenica Jove Maksića. Baš uoči premijere, Jovo, koji inače tumači glavnu ulogu, reče – nije ovo film za crvene tepihe i izbeže, dosledan sebi, nastupe i izjave za medije.

Da, baš je tako, razmišljala sam i ja i nisam mogla da se ne zapitam zašto, umesto samo za političare, u prvom redu na premijeri nije bilo mesta i za one koje je „Oluja“ obeležila na najstrašniji mogući način.

Trebalo je da tamo sede Aleksandra Stjelja i njeni brat i sestra, Rajići kojima je na Petrovačkoj cesti ubijeno dvoje dece i mnogi drugi koji su u „Oluji“ izgubili najmilije ili ostali invalidi.

Trebalo je, al’ razumem, kao novinar, zašto je važno što su se na premijeri pojavili ministri i premijerka.

Dok sam sedela u udobnoj fotelji i pomalo nemirno čekala da projekcija počne, pomislih – ma nije Jovo ovo ni film za ovakav bioskop. Bolje bi mu „legla“ neka zapuštena i hladna sala iz devedesetih, al’ dobro, sve je drugačije sada. Drugačiji smo i mi.

Uz smešak bacih pogled na svoju „kafu za poneti“ bezbedno smeštenu u udubljenje na fotelji i pade mi na pamet kako smo u onoj nesrećnoj koloni danima bezuspešno pokušavali da skuvamo kafu. Imali smo, ni sama ne znam odakle, pakovanje kafe, ali nismo imali ni džezvu, ni šolje, ni kašičicu.

Elem, ugasiše se svetla i iz mraka beogradskog fensi bioskopa izroni moja muka.

Smenjivali su se kadrovi. Zapadna Srbija je dostojno „glumila“ moju Liku, zelena, brdovita, prelepa, a svaka nova scena budila sećanja i otvarala poneku ranu. Nemir i neizvesnost u danima koji su prethodili hrvatskom napadu, strah, očaj i neverica u koloni izbezumljenog naroda, nemoćni bes zbog ubijenih na Petrovačkoj vesti, zbog staraca smaknutih na kućnim pragovima, zbog naroda koji se, ni kriv ni dužan, našao na tom putu bez povratka.

Ta mučna sećanja nadvladale su ipak na kraju scene ponovnog susreta i života koji pobeđuje svaku, pa i ovu nesreću. Setila sam se svojih suza i radosti, jednog mosta u Banja Luci na kojem sam, posle nekoliko dana užasne neizvesnosti, videla tatu. Nema ipak ni reči ni kadrova koji bi mogli opisati taj trenutak. Neće ih nikad ni biti.

Izašla sam iz biskopa razmišljajući baš o tome. Da li ono što nam se desilo pre 27 godina iko i išta može da opiše i oživi?

Pitala sam se da li je moguće da nisam ni suzu pustila. Jesam li previše ogrubela ili film nije uspeo da probudi moje emocije?

Pokušavala sam da, u moru uskomešanih osećanja i utisaka, napravim neki red. Laik sam kad je filmska umetnost u pitanju i ne mogu da sudim o kvalitetu ovog ili bilo kojeg drugog filma. Mogu samo da podelim s vama, koji ovo čitate, svoj osećaj, ono što su u meni probudila dva i po sata bioskopske „Oluje“.

Likovi koji su oslikali krajišku tragediju 

„Vraćena“ u jedno sasvim obično, vetrovito i užurbano beogradsko veče, shvatila sam da su me ustvari najviše dotakli ljudi, karakteri, ti gotovo arhetipski likovi kojima je Miloš Radunović (reditelj i scenarista) „oslikao“ krajišku tragediju. Te likove sjajno su, govorom, osećanjem, valjda i nekim genetskim kodom, oživeli glumci koji uglavnom potiču „s one strane Drine“.

Ilija (Jovo Maksić) pravo je oličenje Krajišnika. Naizgled grub, spreman da opsuje, da se pobije i napije, težak na emociji i suzi, a ustvari beskrajno odan porodici, nežan i spreman na žrtvu. Običan čovek, domaćin koji je silom prilika obukao uniformu, ali koji je ne skida bez borbe i časti.

Jela (Marija Pikić) – Ilijina žena u čijem liku prepoznajem sve krajiške žene koje su tih ratnih godina strahovale i brinule za decu, muževe, očeve, braću. Dočekivale su ih i ispraćale, često zatvarale oči pred njihovim grubostima, pijanstvima i mukama koje su donosili s fronta. Trpele su i opstajale i, kao i mnogo puta ranije u smutnim vremenima, čuvale porodicu i život.

Petar (Ivan Vujić) – Ilijin i Jelin sin, dečak koji je preko noći morao da postane čovek. Sećam se dobro te hrabre dece koja su danima vozila traktore i automobile spasavajući porodice i čekajući sigurni očev zagrljaj. Bilo ih je mnogo, previše.

Ilijin otac (Novak Bilbija), Ličanin koji i dalje veruje u bratstvo i jedinstvo i prvi put ulazi u crkvu kad shvati da izlaza nema. Ponosan i tvrdoglav, čovek koji ne odstupa ni kad je najteže, odan porodici, ognjištu i zavičaju.

Braco (Davor Janjić) – pomalo karikirani, ali takođe arhetipski lik. Švercer i profiter, čovek koji na život gleda praktično, bez emocija i iluzija. Rezervoari njihovih automobila bili su puni i onda kad je litar benzina koštao 10 maraka i kada smo mi, obični smrtnici, mogli samo da sanjamo o vožnji. Ništa im nije bilo sveto i strano, sve je bilo predmet trgovine, ali život je i njih, kao i Bracu, znao surovo podučiti pravim vrednostima.

Dane (Zlatan Vidović)- lik koji se izdvaja od ostalih. Bivši legionar, spreman i pametan, ali i dovoljno emotivan i privržen porodici da krene u osvetnički pohod kada saznaje za brutalno ubistvo brata blizanca i njegove žene. Malo je bilo takvih, a trebali su nam, poniženima i pobeđenima. Trebaju nam i danas.

Vratiše me ovi likovi u te godine s početka 90-ih, ispuniše nekom setom, tugom, ali i nežnošću. Prepoznala sam u njima sebe, moje roditelje, rođake, prijatelje, znane i neznane, preživele i stradale, Krajišnike koji i danas „žive“ Oluju.

Svaka naša priča mogla bi da bude scenario za film i svaka od tih priča nosi sa sobom emociju koju je gotovo nemoguće pretočiti u bilo kakvu formu i verno je prikazati. Zbog toga nisam plakala. Ne zato što film nije dobar nego zato što sam ga „odživela“ pre više od 27 godina.

Odživeli su ga i svi oni koji su tih dana bili u Koloni i zato ne bi trebalo da strahuju od odlaska u bioskop i brinu da li će moći da izdrže. Izdržali smo mi to već.

I još da „ispravim“ Jovu! Jeste ovo film za crvene tepihe (ako pod tim računamo publiku, festivale i sređene bioskope) i trebalo bi da ga, osim nas, vide i oni koje „Oluja“ nije dotakla.

Biće, Jovo, da za crveni tepih nismo mi previše ranjeni, ogrubeli i obeleženi.

Izvor: RTS


Od istog autora: Đurđica Dragaš – Kolumnisti – prijatelji

Podijelite vijest:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani bez upozorenja.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Pratite nas na društvenim mrežama: