Bastašić: O činjenju, nečinjenju i zločinjenju (2)

Nakon (najmanje) deceniju duge pauze, krajem februara je u Manastiru Svetog Jovana u Jasenovcu održana sjednica Odbora za Jasenovac Svetog arhijerejskog sabora Srpske pravoslavne crkve (SPC) kojim odnedavno predsjedava dugogodišnji sekretar tog odbora Vladika Jovan Ćulibrk.

Piše: Dušan J. Bastašić

Odboru je promijenjen naziv u „Odbor za Jasenovac i ostala stratišta“, pa će se kako je naglašeno, on ubuduće baviti i svim ostalim stratištima na teritoriji bivše Jugoslavije.

Kako se i kada u proteklih više od deset godina ovaj odbor naše Svete crkve bavio stradanjem pravoslavnih Srba u Jasenovcu, nije mi poznato, a informaciju o tome teško je naći i na sveznajućem „Gugl“ pretraživaču.

Ali zato, informacija o bavljenjem Odbora Holokaustom, ima „podosta“, pa se čini da bi prikladniji naziv bio „Odbor za Holokaust“ Svetog arhijereskog sabora SPC, mada bi to, složićete se, bilo (barem za sada) sa mnogo čime u kontradikciji.

Svođenje kompleksa logora Gospić-Jadovno-Pag, Garavica, Podrinja, Šušnjara, Prebilovaca i mnogih drugih stratišta u kategoriju „ostalih “ ne čudi, pošto je time samo formalizovan dosadašnji odnos Odbora prema ovim i mnogobrojnim drugim stratištima Srba. Taj odnos skoro nimalo ne odudara od onog Brozovog, koji je još uvijek dobro ukorijenjen, pa i danas rađa gorkim plodovima za potomke žrtava.

Ipak, raduje odluka da se sva stratišta obilježe krstom i postanu mjesto molitve, jer to pokazuje da je Odbor, ipak, „zapazio“ ono što je na tom polju u proteklih nekoliko godina uradio nevladin sektor, koji okuplja potomke srpskih žrtava, pa se odlučio na institucionalizaciju.

Odbor nikada nije dao blagoslov, pružio podršku, barem pomenuo postavljanje Časnog Krsta na mjestu logora Jadovno na Velebitu i drugog na mjestu logora Slana na ostrvu Pagu od strane aktivista udruženja Jadovno 1941. Nije čak pomenuto ni da je Časni Krst osveštan u Jerusalimu, 2012. godine na svom putu bio odnesen na Velebit, a prošle godine i na mjesto nekadašnjeg logora na Pagu.

Problem koji će se ispriječiti Odboru je nepoznavanje tačnih lokacija velike većine stratišta, ali i ovdje potomci žrtava mogu „uskočiti“.

Odboru je, a posebno sadašnjem predsjedniku, dobro poznato da se nekoliko udruženja potomaka aktivno bavi lociranjem kraških jama u kojima su ubijani Srbi 1941. godine i sa kakvim se problemima na tom zahtjevnom i opasnom poslu susreću.

Ali, pomoći, razumijevanja, podrške ili blagoslova Odbora nema.

Za sada toliko o nečinjenju Odbora za Jasenovac i ostala stratišta. O tome, ali i onome čime se Odbor uistinu bavi, o činjenju, pisaću detaljnije u jednom od sljedećih nastavaka.

Prateći okupljanje u Jasenovcu i Pakracu, zagrebački „Jutarnji list“ citirao je i riječi patrijarha srpskog Irineja upućene hrvatskom ministru Zlatku Hasanbegoviću koji, kako bilježe, nije skrivao zadovoljstvo učinjenim u obnovi hrvatske sakralne baštine:

„Patrijah Irinej zahvalio mu se na dolasku riječima kako `mi Srbi nemamo bliže nego vas Hrvate`, kako `ono što se dogodilo među narodima mora biti opomena`, te pozvao na `saradnju za bolju budućnost`“.

Našao se u Pakracu i Drago Pilsel, glavni urednik portala „Autograf.hr „, rođen i odrastao u porodici ustaških emigranata, u čiju je kuću u Argentini dolazio porodični prijatelj Ante Pavelić. Pilsel je u Hrvatsku stigao u maju 1989. godine, nosilac je Spomenice i medalje domovinskog rata, a 1999. je u Španiji nagrađen kao najbolji strani dopisnik za pokrivanje NATO bombardovanja Srbije.

Vladika Jovan je odvojio vrijeme i dao Pilselu intervju u kome je naglasio da je „veoma važno ne biti robom istorijskih predrasuda koje uglavnom baštinimo iz vremena socijalističke Jugoslavije i da vjeruje da ćemo se vrlo lako složiti u tome da komunistička optužnica ne može biti polazna tačka razgovora o kardinalu Stepincu“.

Nema šta, vladika čije je učešće u komisiji o Stepincu nedavno obnarodovao dopisnik HRT-a iz Vatikana u direktnom uključenju u centralni dnevnik, veoma je široke ruke. Nakon što nas je nedavno javno upozorio da ćemo (svi) „morati vagati svaku riječ o Stepincu“, sada ga u ime srpskog dijela komisije unaprijed abolira od dosuđene presude.

Pilsel je uočio da u Jasenovcu živi svega 11 Srba, na šta je Vladika rekao da „ne nalazi da situacija naše pastve u Zapadnoj Slavoniji zahtijeva poseban opis, jer je poznato šta se dešavalo u Drugom svjetskom ratu i devedesetih godina“.

E sad, ne vjerujem da je to dovoljno poznato ni Vladiki ni Pilselu a jedino što je dobro poznato jeste da je velikoj većini srpskog i hrvatskog korpusa sve to gotovo nepoznato.

Na pitanje o broju žrtava u Jasenovcu, citiraću riječi vladike Jovana: „Aušvic predstavlja dobar primjer: prvobitne procjene govorile su o četiri miliona žrtava; konačni rezultati govore o broju od 1,1 do 1,5 miliona žrtava. Ogroman hijatus od četiri stotine hiljada govori nam da i u slučaju Jasenovca moramo računati na veliku marginu. Ta margina je velika kada se radi o mnogo sistematičnijoj nacističkoj industriji smrti i može se očekivati da će ona biti još veća, u procentima, kada je u pitanju NDH“.

Nakon ovog poređenja sa Aušvicom, treba očekivati da najšira ali i stručna javnost zaborave ranije vladikine izjave o tome da svaka žrtva da bi bila uvrštena u popis mora imenom i prezimenom biti zapisana i uvjeravanja da nije bilo razloga da se sve srpske žrtve tako ne popišu.

Kakva (crna) velika margina „hijatusa“ se može uzimati za konačan rezultat ako, kako reče vladika, nauka priznaje samo imenom i prezimenom popisane žrtve?

Predsjednik Odbora je još dodao:

„Pogotovo je važno da se svaka istraživačka institucija osloni na velike međunarodne institucije toga tipa, kao što su Institut u sastavu Jad Vašema , londonska `The Wiener Library` itd. Takva mreža bi uveliko mogla doprinijeti postizanju željenog rezultata“.

Dakle, jasno je poručeno istraživačkim institucijama iz Srbije i Srpske da se ne uzdaju u vlastitu pamet i istorijsku nauku, nego da se oslone na strane institucije na putu do rezultata koji se želi dobiti, mada nije jasno da li se željeni rezultati i ciljevi sa srpske i „ino“ strane podudaraju.

Oslanjanjem na Jad Vašem staviće se i tačka na insistiranje potomaka žrtava da se tjelesni ostaci poklanih u Donjoj Gradini i na Jadovnu ekshumiraju i dostojno sahrane, jer je još na Četvrtoj Međunarodnoj konferenciji o Jasenovcu tadašnji protosinđel Jovan Ćulibrk upozorio:

„Što se tiče izmiještanja grobnica, naša braća iz jevrejske zajednice vjerovatno će imati nešto ozbiljno da kažu, jer po jevrejskim pravilima i običajima postoje problemi oko prenošenja kostiju iz grobova i to treba unapred reći i raspraviti da ne bude poslije nesporazuma oko toga“.

Nastaviće se…

Autor je predsjednik Udruženja „Jadovno 1941.“

Vezane vijesti:

O činjenju, nečinjenju i zločinjenju (1)

Pismo Episkopu slavonskom Jovanu Ćulibrku povodom Dana sjećanja na Jadovno 1941.

Pismo Episkopu Jovanu Ćulibrku