Dušanka Đukanović sa Kozare, sa tri godine dospela u kazamat. Bili ubeđeni da neće preživeti

Nikšićanka Dušanka Đukanović, devojačko Dragić (79), jedino je dete koje se posle Četvrte neprijateljske, kozaračke ofanzive našlo u logoru Sajmište, u Zemunu. Nekoliko puta bila je na samom rubu smrti, ali je sudbina htela da preživi i po prvi put za medije ispriča kroz kakav pakao je prošla.
Kada je dospela u logor, početkom 1943. godine, imala je samo tri godine. Iz njega je izašla premršava, sama kost i koža, sa upalom pluća, očiju, ušiju i velikom pločom od vašaka na glavi… Nekoliko meseci lelujala je između ovog i onog sveta, a lekari su otvoreno govorili da nema šansi da preživi.

– Rođena sam u oktobru 1940. godine, u Hrvatskoj Kostajnici, gde je otac Milan službovao kao žandarmerijski narednik – priča Dušanka. – U Hrvatskoj je ubrzo počelo zveckanje oružjem, pa nas je otac pokupio, majku Stanojku i mene, samo da se dokopamo Une. U Bosni smo od majčinih bivših komšija saznali da su joj sva braća sa porodicama poklana. Samo je jedan preživeo i odveden je u logor, u Nemačku. Otac se u Krnjauši prijavio u Osmu krajišku brigadu, a majka je partizanima nosila hleb, pletene čarape, hranu.

U proleće je usledila kozaračka ofanziva, a mesecima posle toga Nemci su ubijali, hapsili i palili srpska sela. Jedne noći otac je naišao sa drugovima i hteo da ih povede, ali ga je saborac ubedio da ostavi ženu i dete da se kriju, da ne izginu sve troje. Bio je to poslednji put da su videle Milana. Majka mu je obećala da će ga tu čekati. Ali obećanje nije mogla da ispuni. Posle dva dana došla joj je žena vičući: „Pakuj dete, od Krupe idu Nemci, kolju i pale sve na šta naiđu!“

Tako su se majka i kćerka našle u zbegu, koji su stigle nemačko-ustaške snage i pohapsile. Poterali su ih prema Bosanskoj Krupi. Usput su ubijali svakog ko bi zaostao ili podigao glavu. Sneg se crveneo od krvi. Bila je zima, početak 1943. Led je cepao čarape i cipele. Ljudi su hodali u ranama.

 

Dušanka sa majkom Stanojkom 1944. godine / Foto Privatna arhiva

 

– Kad smo stigli do železničke stanice u Bosanskoj Krupi, ženama je rečeno da idu u Nemačku na rad i da moraju da ostave decu. Lelekale su majke, vrištala su deca bačena u sneg. Mene je majka još jače stegla. Ustaša joj viknu: „Baci dete“, a ona je uzvratila: „Ja deteta ne dam! Jednim metkom ubij i mene i nju.“ Još je pitao gde joj je čovek, a ona kao iz topa: „U Nemačkoj“. Taj ustaša radio je kao nadničar kod mog dede i ko zna koliko puta ga je majka nahranila. Valjda se na kraju sažalio, pustio je da sa mnom uđe u kamion, i još mi dao neku konzervu – priča Dušanka.

Sve što se nadalje događalo zna samo iz majčinih priča. Sama se logora gotovo i ne seća. Bile su smeštene u jednom paviljonu blizu Centralne kule. Za hranu i piće dobijale su krompir i vodu iz kante u kojoj su se prali sudovi. Žene su umirale od gladi, zime, zaraza. Svakog dana bi ponekog ubili. Kad stanu u vrstu, svi su imali samo jednu misao – ko je tog dana na redu.

– Majka nije volela da priča šta se tamo dešavalo. Sigurno ju je bilo sramota. Bilo je svakojake torture i silovanja. Kad sam dobila upalu pluća, ona bi legla na golu zemlju da spava, a mene bi stavila da joj spavam na nedrima, da mi bude toplije. Provele smo tamo 11 meseci, dok mamine sestre, koje su u Beograd prebegle još 1941, nisu uspele da stupe u kontakt s kumom koja je radila u kuhinji za Nemce u logoru – kaže naša sagovornica.

Kuma ih je nekako prošvercovala u kuhinju. Stanojka je, krijući se s detetom u naručju, kroz staklena vrata mogla da vidi kako beogradske gospođe usred logora plešu s nemačkim oficirima. Na kraju je kuma uspela da ih ubaci u čamac kojim se prevozio ćumur na drugu stranu reke. Bile su spasene.

Logoraši na Sajmištu 1942.

Zahvaljujući jednoj komšinici, na kraju su se preselile kod njenih u Ugrinovce, u kuću koja je dala dvojicu četnika. Jedna žena joj je usput preporučila da dete leči medom pomešanim sa rendanim renom. Pošto para za med nije imala, narod je skupio pare da joj pomogne da ga kupi. Dušanka se oporavila i počela da se igra s decom. Kad je došlo oslobođenje, kao što je četnička porodica pomogla njoj, tako je ona pomogla njima. Pričala je novoj vlasti kako su je spasli i tako im sačuvala glave.

POBEGLA OD TUGE

STANOJKA i Dušanka su se posle rata vratile u Bosnu. Živele su u sredini u kojoj je bilo dosta muslimana, pa su deca, kad se nađu, samo pričala o tome ko je kome koga ubio. A nije bilo kuće koja za nekim nije tugovala. Majka je kćerku želela što pre da izmesti iz takvog okruženja, pa ju je, čim je napunila 18, udala za Crnogorca. Tako se Dušanka odselila za Nikšić.

OTPISANA

KAD me je majka dovela kod lekara, on joj je otvoreno rekao: „Detetu nema leka, možete je ostaviti ako hoćete tu, da umre.“ Majka me je pokupila i zaputila se u Komandu grada da traži pomoć. Tu je srela Svetka Mandića, koji je venčao nju i oca. Nije hteo da joj kaže da je otac već mrtav, ali joj je obezbedio pomoć u drvima i novcu – priča Dušanka.

Autor: V. Crnjanski Spasojević

Izvor: NOVOSTI