Nikola Pejaković: Svetosavska besjeda

Mi, sadašnji Srbi, moramo da se konačno okrenemo na pravu stranu i pomolimo Bogu i Svetome Savi, i Svetom Đorđu koji je ubio aždaju.

Pomaže Bog, braćo i sestre.

Koga mi to danas slavimo? Svetog oca Savu? Rastka Nemanjića, sina slavne srpske loze, princa, pa monaha, pa sveca? Koga mi to danas slavimo? Mi, braćo i sestre, danas slavimo – Boga! Mi slavimo Oca i Sina i Svetoga Duha! Mi slavimo Gospoda našega Isusa Hrista! Eto, to mi slavimo. Danas ga slavimo, pijemo, jedemo, a sutra će ga, na žalost, neki od nas izdati. Ko će izdati? Ko neće… Nema ko neće. Ja prvi. Izdamo li Hrista, izdali smo i Svetog Savu!

Kako ćemo ga izdati? Na koji način? Pa, evo, recite vi meni, kako se izdaje naš Bog? Isto onako kako se izdaje – otadžbina, firma u kojoj radimo, žena sa kojom živimo, prijatelj koji nam veruje, stablo u dvorištu koje lista i rađa plodove, životinja koja od nas očekuje da je nahranimo i pružimo zaštitu… Bog se izdaje svaki dan – lažima, pušenjem, bludničenjem, opijanjem, orgijanjem, sječom i uništavanjem prirode. Bog se izdaje, evo sad, tamo negdje, svake sekunde.

Ovo nije osuda, niti osuđivanje, ne daj Bože, ovo je podsjećanje na istinu: ne slavimo mi Svetog Savu, nego – Gospoda! I slavimo ga svaki dan. Ako ga ne slavimo svaki dan, onda ne moramo ni ovaj – jedan! Jedan dan slavlja njemu ne treba. Njemu treba zavjet!

Zavjet da nećemo izdati otadžbinu i ukrasti pare od države. Da nećemo prevariti brata, čoveka sa kojim radimo i sarađujemo. Da nećemo slagati i prevariti ženu sa kojom dijelimo lebac i djecu podižemo. Da nećemo izdati pretke. Da nećemo, svojim djelima, osramotiti porodicu i bližnje. To treba našem ocu, Svetom Savi.

Takođe, da nećemo prići onima koji žele smrt i nestajanje Srbiji, Republici Srpskoj i Srbima. Da nećemo za šaku dukata odavati tajne neprijateljima našim. Da nećemo prodati zemlju naših đedova. Da nećemo stati u onu kolonu koja ruši ono što se rušiti ne smije: otadžbina. Da se ne smije glasačkim listićem podržati ona ruka koja će stvaiti potpis na papir koji se, ne daj Bože, odričemo Kosova i Metohije! Sve se može oprostiti, sve i svakome Bog oprašta, ali ne i lukavom, jer je taj – vinovnik, organizator, uzrok napada na Boga i čovjeka. Tako i mi – možda smo bili korisne budale, možda smo bili izmanipulisani, ali stavimo tačku na to – pokajmo se i okrenimo Gospodu.

Onaj koji kaže da vjeruje u Boga ali ne i u Crkvu, taj liči na onog koji se kupa u moru, ali ne vjeruje da postoji voda. Onaj koga nose talasi, ali ne vjeruje da postoji vjetar. Žalosno je to. Ko nije slušao neka posluša besjede Ave Justina, na Svetog Savu, recimo, godine 1966: Kako Ava grmi, kako Ava upozorava one koji su duboko zabrazdili u grijeh i izdaju! Izdaju Boga i naroda svoga! Poslušajte poslednjeg svetog starca naše Srpske Crkve.

Čovjek koji kaže da je Jugoslaven – nije Srbin! Onaj koji nije pravoslavan – nije Srbin! Onaj koji nije Srbin i pravoslavan, nije sin Svetog Save! Čiji je on sin, pa on je bludni sin. Onaj koga treba ljubavlju obasuti kad se vrati Ocu, kao što nas Jevanđelje i uči. Mnogo je bludnih sinova, ja sam jedan od njih.

Gospod od nas traži samo dvije stvari: pokajanje i smirenje. Sveti Sava, koga slavimo i poštujemo, traži isto. I ne treba da ga slavimo, ako ga ne slijedimo. Ne treba da ga pominjemo, ako prije njega, ne pomenemo Gospoda Isusa Hrista i okrenemo se, svaki dan, svaki sekund, Bogu.

Šezdeset godina ja gledam svoje i naše propadanje i nedolično ponašanje. Gledam nas, braćo i sestre, i vidim – teško smo se ogriješili o Gospoda. I ako se ne pokajemo – stradađemo i crnje i grđe nego što smo do sada stradali. Nestaćemo. Nestaće i nas i naših običaja, muzike, pjesme, imena, prezimena, stanova, kuća i gradova… Nestaćemo s lica zemlje, Bog dragi će zbrisati nevjerničko pleme. Ne dajte da se to desi! Sad, odlučite, u srcu svom se okrenite Gospodu i pokažite, djelima, da ste Božiji, da smo Božiji narod, a ne narod nekrsta.

Naši preci su pokazali šta znači ginuti za Krst časni i slobodu zlatnu! U našem narodu ima i ovakvih ljudi:

Bira, u nekom selu, u Srbiji, za vrijeme Prvog svjetskog rata, austro-ugarski oficir, Švaba, Srbe za streljanje. Od njih stotinjak okupljenih, izabrao je pedeset i odvojio ih na stranu. Kad, iz one grupe koju je Švaba namjerio da ostavi u životu, istupi jedan mladi čovjek i kaže Švabi: Ja sam bez žene i djece, a onaj tamo ( pokaže na komšiju u ghrupi za streljanje), moj komšija, ima i ženu i troje djece, nemojte da streljate njega, streljajte mene, manja će biti šteta. Švabo ga, isprva, nije razumio, ali kad mu prevedoše, on se zajapuri i ljutito naredi da se i onaj izabrani za streljanje i ovaj koji se nudi, smjesta udalje, otjera ih, da ih ne gleda. Da ne gleda junake, a svoju sramotu, da ne gleda savjesti u oči. Bilo je takvih junaka uvijek među Srbima. Kao što je bilo i izdajnika.

Bilo je takvih i u odbrambeno-otadžbinskom ratu, ovde, u Republici Srpskoj, u Bosni i Hercegovini, koja je naša domovina, domovina Srba Kotromanića i srpskih careva i banova. Bilo je heroja i sad i onda, ali su izginuli. Kažu neki – ostala je boranija. Možda i jeste, ali i boranija se jede i zdrava je biljka i hrana. Bog nikad ne ostavlja zemlju bez kvasca. Da iz nje naraste novi naraštaj verujućih i svetih. Da se osoli zemlja, da se natopi krvlju mučenika i pruži nada narodu koji je upao u otpadiju.  

U malim kućama rastu veliki sinovi Srpski, pročitao sam negdje. Iz blata i kamena su došli svi mnogi veliki Srbi, svi oni koji su, nekada pjevali – Vjerujem u Boga i Srpstvo. I takvi su pravili crkve i zlatne putire. A onda su došli, kako ih Sveti ava Justin naziva – bivši Srbi.

Oni koji su Boga i Srpstvo, Novi zavjet, protjerali iz svojih domova, svjesno i dobrovoljno, a u kuće unijeli sliku Ćopavog i knjige skojevaca i komesara. Ima dosta onih koji i dalje pričaju tu priču i priželjkuju dan kada će opet crvena aždaja da vlada, da nas opet kosi crvena kuga. Mi, sadašnji Srbi, moramo da se konačno okrenemo na pravu stranu i pomolimo Bogu i Svetome Savi, i Svetom Đorđu koji je ubio aždaju.

Nemamo nikog uz nas, a i ko nam treba kad je Bog uz nas?! Ako je Gospod naša nada i uzdanica, onda je uz nas i Sveti Sava. Ako nije Bog uz nas, onda nije ni Sveti otac Sava.

Braćo i sestre – ljubav je odgovor.

Ljubav je naša puška, ljubav je naša municija.

Ljubav okrenite prema ljudima, ljubav uperite u ljude oko sebe, u komšije i prijatelje – ljubav i samilost, praštanje. Takmičite se u ljubavi, a ne u davanju golova i koševa, ko će grđe da opsuje i dalje da pljune. Ne hranite aždaju, smirite se. Ako vam komšija dira među i otima komad zemlje, dajte mu je i pomolite se Bogu: sutra će komšo doći da vam je vrati. Ako ne dođe, znajte – taj komad zemlje je bolje da nije vaš, to vam Gospod govori i poručuje. Uzdajte se u Boga i Božije zakone, a ne u ljude i njihove.

Ne dajte da nas zamlate svjetske odvedu daleko od Srbije i Srpske, od Svetog oca Save. Molim vas, bratski vas molim, ne šaljite djecu u strane škole, u te kovačnice zabluda i smrti. Znam da ovo zvuči pomalo ekstremno, ali, vejerujte, ekstremna su vremena, nema više vremena za dugu priču, dugo slovo: ne dajte svoju krv tuđinu! Ne dajte da naša najpametnija djeca rastu kao moderni janjičari. Ako ih, kao tek svršene srednjoškolce, šaljete tamo, šaljete ih mečki na rupu, u bitku koju ne mogu dobiti.  Tamo, u bijeli svijet, može da ode samo – formirana ličnost, Srbin ili Srpkinja koja zna šta traži i šta dobija, na neku vrstu specijalizacije, a ne djeca koja se tek formiraju kao ljudi.

Nisam fobičan, samo sam praktičan. I pomalo nervozan, jer znam da mnogi odoše. Odoše… Tako to biva: nekada u Jasenovac, a sada, tamo daleko, na univerzitet.

Probajte da razgovarate sa ljudima hvaleći druge ljude. Ne progovarajte ni jednu osudu, ne pričajte priče koje ismijavaju ili osuđuju drugu osobu i vidjećete – uglavnom ćete ćutati, jer smo zaboravili da slavimo dobro, sad slavimo grijeh. Pretvorili smo se u društvo koje samo – ogovara. Po kafanama, na mrežama, po kućama – samo ogovaranja i osuđivanja. Užas nad užasima. Horor.

Svetosavci nisu ogovarači. Svetosavci su djeca Vjere, Nade i Ljubavi; djeca svjetlosti i svetosti. Svetosavci nisu ironični krvožderi, cinična tviterska elitna postrojba, instagramska intelektualna balavurdija; oni su bića smirenja i oprosta. Spokoja i mira. Svetosavci se prvo mole za neprijatelje svoje, a onda za najbliže. Mi smo nekada bili narod Krsta Živonosnog, narod istine i pravde, stradanja, podviga, sjetimo se toga.

Sve ovo, braćo i sestre, gospodo Srpska, govorim vama, ali i sebi. Nema nevinih.

Budimo djeca Svetog Save svaki dan, a ne samo danas.

Slava Bogu!

Nikola Pejaković

Beograd, decembar 2025.