Serbian
Armenian
Croatian
Dutch
English
French
German
Greek
Hebrew
Hungarian
Italian
Norwegian
Polish
Russian
Slovenian
Spanish
Biskupe Komarica, Vaša ekselencijo, dame i gospodo,
Sa velikom znatiželjom pođoh na ovu promociju ili skup posvećen posljednjim ratnim dešavanjima u posljednjoj Jugoslaviji. Knjigu „Prešućivani zločin“ nisam imao prilike čitati, do sinoć nisam znao da je napisana. Posle uvodničara i uvodnih besjeda razaznajem koji je cilj njenog susreta sa Banja Lukom u ovom danu, u ovom banjalučkom sutonu. I šta su „naučnici“ u knjizi konstatovali.
Ja sam Nikola Kobac, građanin Republike Hrvatske, izgnanik svoga Zavičaja, moga Korduna. Jedna sam od posljednjih žrtava „prećutanog zločina“ nad nekoliko generacija Kobaca i nad nekoliko stotina hiljada Srba iz Hrvatske. Izvana se to možda i ne bi reklo, jel’ da?
Veličinu stradanja mogu osjetiti samo žrtve koje su istinski prećutane i koje žive i tumaraju po „bespućima Tuđmanovih laži“.
Rođen sam na prostoru koji od 1995. godine liči na „mjesečevu poljanu“. Na zemlji na kojoj je Hrvatska otvorila najveći „Muzej genocida pod otvorenim nebom“.
U mome selu nema kuća, nema ptica, nema tragova života… samo zgarišta i grobovi…
Kažete da je ova knjiga Istina?
Ona može biti samo jedna od Istina. Na žalost, mnogo puta sam se uvjerio koliko se na Balkanu drži do istine: Ako laž ponovite deset puta ona postaje „istina“. A mi je ponavljamo, uporno, uporno vraćajući se sve dalje u istoriju onog drugoga naroda bar zadnjih 100 godina.
Kažete da je ova knjiga Hrabrost? Da, ako je pišu slabići i zaljubljenici u svoju „veliku“ spoznaju o istini. Ovdje se isprepliće hrabrost i bezobrazluk. Ne postoji druga strana medalje i drugačija istina.
Slušajući pisaniju koju je napisao g. Srđan Šušnica, a on večeras nije ovdje, rekoste da je u Italiji i da tamo prisustvuje „priči o miru“, imao sam osjećaj da sam na osnivačkoj skupštini HDZ-a u Glini – 1990. godine.
Jel’ to promocija istine?
Njegova riječ je promocija novih nesporazuma a njegov ne dolazak kukavičluk.
Slušajući besjedu Gordane Katane pomislio sam da slušam smjernice o lijepom ponašanju i ustavnom uređenju zemlje koju je neko nekada i davno Bosnom nazvao.
Nisam Banjalučanin, moj niko nikada ovdje nije živio. Zavolio sam ovaj grad, on me je zagrlio.
Sudeći po Vašim pričama Banja Luka je do 1995. godine imala bar trista hiljada stanovnika. Jednostavno, ako je nekoliko desetina hiljada ne Srba iz nje protjerano – ko je ostao?
Zaključujem, ništa nisam naučio o ovom gradu. I popis stanovništva 1991. lažan je bio?
Pitate se „ko opstruiše povratak“?
Ja znam ko je 1995. organizovao plansko iseljenje Hrvata iz Banja Luke. Učinio je to Tuđman u dogovoru sa biskupom Komaricom.
Juče i danas povratak opstruiraju Hrvati koji su se udomili u srpskim kućama, u mome Vrginmostu, Vojniću, Krnjaku, Karlovcu…
Tamo im je toplije, bolje… bogatiji su za imovinu Srba koju im je hrvatska država velikodušno poklonila, a ova sada moja Srpska ovdje vratila.
Kažete: „Nije dobro za Banja Luku da ostane bez Hrvata“. Naravno da nije. Pluralizam nacija nas čini bogatijim.
A da li je dobro, Vaša ekselencijo što je Hrvatska etnički čista država, dakle bez Srba?
„Prst u oku“ (a rekoste da to ova knjiga nije) je najlakše rješiv problem. Zamjenite nas. Vratite Srbima njihovo u Hrvatskoj a mi ćemo se odreći našega u Banja Luci u njihovu korist, u korist onih koji bi da imaju dva grada, dvije imovine, tri države i jedan Zavičaj.
Kukate nad današnjim položajem Hrvata u Banja Luci. Loše im je. Vidi se to i po ovom skupu, po nedjeljnim misama, po slobodi koja ničim nije ograničena.
Odogovorite mi g. konzule:
Kome pripadaju Srbi iz Hrvatske pa ću vam reći čiji su Hrvati u Banja Luci?
I da završim: Jedan sam od onih koji su pomogli plansko iseljavanje banjalučkih Hrvata u moj Zavičaj.
U Banja Luku sam stigao 7/8 avgust 1995. u koloni dugoj najmanje 4 vijeka. Po preporuci banjalučkih Srba, starosjedioca, u želji da pomognu komšijama kupio sam (jer ništa osim glave ponio nisam) kompletan namještaj od jednog nesrećnika, od jedne hrvatske porodice. Dao sam mu u to vrijeme 1000 DM, ili više od 100 prosječnih mjesečnih plata.
Ispratio sam ga sa suzama u očima. Put svakog izbjeglice je put u očaj.
Mene je hrvatska ispratila sa bombama u rukama i počasnim plotunima!
Neka ovo bude moj prilog ISTINI.
Hvala na pažnji!
Banja Luka 17.maja 2016.
Vezane vijesti:
One Response
„1000 DM ili 100 prosječnih plaća“, samo ne reče kako si ih ti zaradio i čime si se ti bavio, ništa nisi ponio osim velikih DM , a i šta bi drugo …..ej ptice tužne kukaćete još 100 vjekova za svojom sudbinom kriveći druge , znam, lakše je tako, nego suočiti se sa samim sobom.