fbpx
Pretraga
Close this search box.
Ж | Ž

Podijelite vijest:

Nestaju Srbi u zadarskom zaleđu

U Ravne Kotare i Bukovicu vratili su se samo starci koji su između izbeglišta i oronulih ognjišta izabrali da budu sahranjeni u rodnom kraju

 

https://jadovno.com/tl_files/ug_jadovno/img/preporucujemo/2014/zadar-kuca.jpg

Napuštena kuća u Donjem Karinu

Benkovac, Biograd – Za deset do 15 godina Srbi će u zadarskom zaleđu biti prisutni još samo kao statistička greška. Do tada će pomreti starci koje je zov rodnog kraja nagnao da se vrate u Ravne Kotare i Bukovicu, opustošene u „Oluji” 1995. godine. Iza njih će ostati groblja i poneka obnovljena crkva, koji će podsećati da je to nekada bio prostor u kome su dalmatinski Srbi bili većinsko stanovništvo.

U međuvremenu, jednostavno nestaju stare kuće u opustelim selima koja su skrajnuta sa glavnih puteva, pa su zato i preživela sudbinu mnogobrojnih srpskih naselja koja su kompletno uništena miniranjem. U stvari, menjaju adrese, jer komšije Hrvati za bagatelne pare kupuju napuštene kuće zbog ručno klesanog kamena kojim zidaju i oblažu nove objekte za smeštaj turista. Lepše je, a i jeftinije.

„Vratili smo se ovde da skončamo, da nas sahrane uz naše pretke. To je bolje nego da smo ostali u izbeglištvu, na teret drugima. Nema nas mnogo, u svakom selu po dvoje-troje, i dok smo na nogama, može se. Živimo od poljoprivrede, prodajemo stoku, a tu su i pčele”, kaže Simo Alavanja iz Donjeg Karina.

U Gornjem Karinu je, po popisu iz 1991. godine, živeo 851 Srbin, tri Hrvata, pet Jugoslovena i 17 ostalih. Sada su tu „domaći” Hrvati i nešto muslimana koji su tu naseljeni iz srednje Bosne. Na obali mora im je dobro, nema velikih snegova i magle i sada se bave turizmom. Na Srbe podsećaju samo još ostaci crkve koja je do temelja minirana 1995, nekoliko meseci posle „Oluje”. U međuvremenu, u skladu sa novim stanovnicima, u Gornjem Karinu je podignuta katolička crkva.

„Za to što nema više Srba krivi smo i mi sami. Ljudi nisu prijavljivali kuće za obnovu, a ništa ih nije koštalo da to urade. Dobili smo krov, stolariju, sanitarije. Evo, tu je još jedna kuća sa novim krovom koja pripada bivšem pukovniku naše vojske. On verovatno ne sme ovamo, ali njegova žena je podnela zahtev za obnovu i sada deca dolaze leti ovde na odmor”, priča Simo, koji je dve godine izbeglištva proveo u Bačkoj.

Na kaštelu u Benkovcu, u kojem je nekada živelo 74 odsto Srba, uz nešto malo Hrvata, dok su preostali bili Jugosloveni iz mešanih brakova, sada se vijori hrvatska zastava. Nema tragova ratnih dejstava, ali je moderan hotel izgrađen nekoliko godina uoči rata devastiran i napušten. Nema više JNA i obližnje kasarne, pa tako ni gostiju za zakletve vojnicima od Vardara do Triglava.

Inače, sadašnji Benkovčani pričaju da je srpsko stanovništvo 1995. pobeglo tolikom brzinom da su hrvatski vojnici na stolovima zaticali jela koja su se tek ohladila. Ko se nije povukao na vreme, jedini spas su mu bili punktovi Unprofora.

„Bilo je svega. Moja jedinica je imala zadatak da očisti puteve od zaostale i napuštene srpske ratne tehnike. Tu kod Benkovca smo naišli na dvoje starih, oni uplašeni, krenuli za svojima, ali zaostali. Dali smo im hranu i vodu, nešto novca i uputili ih ka Unproforu. Posle, kada smo se vraćali, videli smo da ih je neko ubio i bacio u draču (šipražje) kraj puta. Šta su oni kome smetali ne znam, ali taj koji ih je pobio sigurno nije ni video prvu liniju već je išao iza vojske i pljačkao”, priča jedan bivši hrvatski branitelj iz Biograda na moru.

Insistira da mu ne spominjemo ime jer, kako kaže, srpski mediji se čitaju i u Hrvatskoj, pa da ne bude problema.

„Šta je bilo – bilo je, ne treba zaboraviti, ali niti se iznova vraćati na rat i sukobe”, kaže on.

Na putu od Benkovca ka Biogradu na moru, prizori razaranja su prisutni na svakom koraku. Kuće kojima su minirani noseći zidovi, a ploče složene kao karte sistematski su uništavane posle „Oluje”.

Pored škole u Polači, na mestu jedne srušene kuće, napravljen je svojevrstan spomenik. Veliki komad noseće ploče postavljen je vertikalno – kao neka moderna umetnička postavka.

Dalje niz put, kod skretanja za Tinj, u nizu ostaci miniranih srpskih kuća. A u Kakmi, na mestu gde su se pre rata lokalni Srbi okupljali da igraju balote, sada je postavljen jarbol sa hrvatskom zastavom. Da je tu bila linija fronta, svedoče i mnogobrojni grafiti – velika slova „U” i pozdravi Ante Gotovini. On, kako se može čuti, u obližnjim Pakoštanama živi povučeno, držeći se dalje od politike.

Nevidljiva linija

Hrvatski doseljenici iz BiH su u Dalmaciji usmeravani u mesta koja su do rata bila pretežno srpska. To je slučaj i sa Smilčićem, koji kao da je podeljen nevidljivom linijom. Kada se u to mesto ulazi iz pravca Zadra, sve je pod konac – kuće sa urednim dvorištima, nove fasade, dobri automobili. Dalje niz put, potpuno druga slika: na kućama su još vidljive zakrpe oštećenja u ratu, urušeni ekonomski objekti, a vozni park kao iz sredine osamdesetih – „jugići” i „stojadini”. Tu žive Srbi povratnici koji pri izboru posla nemaju „veliki” izbor – građevina ili poljoprivreda.

Piše: Marko Lakić

Izvor: Politika

Podijelite vijest:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani bez upozorenja.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Pratite nas na društvenim mrežama: