Nemanja Zivlak: Metastazirani autizam elita

Kao što su nakon Drugog svjetskog rata osviješćeni rodoljubi bivali zakovani na krst srama i razapeti svoje ideje brusili na Golom otoku i u raznim kazamatima „tvorevine nad tvorevinama“, tako se i danas na iste ili slične obrušava pogrda i hula ukoliko i pomenu jednu jedinu riječ – srpstvo.

Pišem ove redove sa željom da isti budu ispravno i razumno shvaćeni i prihvaćeni.

Svojevremeno je švajcarski psihijatar Karl Gustav Jung ostavio nekoliko zapisa o autizmu gdje je napomenuo – parafraziram – da je autizam bolest tokom koje oboljeli stvara imaginarnu sliku svijeta.
Ne želim da se bavim psihologijom, nisam za to kvalifikovan i moj tekst je posvećen jednoj drugoj oblasti.

Želim, dakle, da se pozabavim jednim drugim pitanjem.

Autizmom elite koja nominalno pripada mom narodu.

Ako su krajem devetnaestog vijeka i početkom dvadesetog, sve do Drugog svjetskog rata i poslije njega, svaki put kada bi Srbi podigli glas o srpskom pitanju na Balkanu isti oglašavani kao „velikosrpski šovinisti i imperijalisti“, kako je moguće da je taj narativ evoluirao i dan danas je aktivan?
Krajnje grubo, primitivno i banalno usmjeren na svakoga ko progovori o srpskim pitanjima. Pitanju žrtava, nasljeđa, kulturne baštine, i na kraju po pitanju svih pitanja – pitanju dokle sežu naše granice.

Kao što su nakon Drugog svjetskog rata takvi osviješćeni rodoljubi bivali zakovani na krst srama i razapeti svoje ideje brusili na Golom otoku i u raznim kazamatima „tvorevine nad tvorevinama“, tako se i danas na iste ili slične obrušava pogrda i hula ukoliko i pomenu jednu jedinu riječ – srpstvo.

Na moju ličnu žalost pogrde i hule na takve ne dolaze iz ko zna čijih tabora nego od srpske autistične elite.

Ako su rodoljubi satirani i uništavani jer se njihova borba izjednačavala sa borbom protiv samoupravnog socijalističkog društva, zašto se danas isto dešava pod parolom da se takvi isti bore protiv građanskog društva?

Da li je i u jednom, i u drugim društvenom uređenju mržnja i negiranje svega srpskog bilo zakon iznad zakona, ili ideja vodilja?
Nažalost, sve su prilike da jeste tako.

Da, iz ova dva primjera i laik primjećuje da je ideja o uništenju svega srpskog u pojedincima evoluirala i da je ista preživjela krvavi raspad Jugoslavije.
Nisam primijetio da je ista ideja preživjela u nekim drugim narodima, niti su oni uništavali svoje rodoljube – a bilo ih je.

To što su tadašnje elite iz reda srpskog naroda, indoktrinisane i duboko posvećene toj ideji, branile samoupravno i socijalističko uređenje tadašnje države, jeste i shvatljivo i razumljivo, jer kako kaže Njegoš:
„Med za usta i hladna prionja,
a kamoli mlada i vatrena.“.
No, neshvatljivo je, upravo suludo, da i danas postoje ljudi koji brane tu ideju, u stvari njima je smisao života u tome.

Svaki i najmanji pokušaj ozdravljenja srpskog naroda, neophodno je u samom začetku nazvati ne više imeprijalizmom i srpskom hegemonijom nego, doslovno – fašizmom.
Na stranu to što takvi, siguran sam, nemaju mišljenje o fašizmu, jer da ga imaju znali bi da to što rade jeste upravo fašizam.
Ili autošovinizam, bolje rečeno.

Ukoliko su srpske elite nakon Drugog svjetskog rata zaklanjale pogled nad srpskim stradanjima i tokom, i poslije rata, jer su tim zaklanjanjem obezbjeđivali svoju egzistenciju i „dobrog se meda naslačali“ – zar je moguće da i danas postoje isti takvi?!
Ne da postoje, nego zauzimaju sav mogući javni prostor i tokom borbe za građansko društvo sve vrijeme drže samo i jedino metu na srpskom čelu.

Kako je moguće da to sjeme zla ne reaguje na ljubav, bratoljublje i čovjekoljublje?

I opet, vanvremenski Njegoš:
„Što se crnim zadoji đavolom
Obešta se njemu dovijeka!“.

Štaviše, takav odnos nominalnih Srba ne liči na psihičku devijaciju, nego je najsličniji odnosu kancera prema zdravom tkivu.
Ukoliko želimo da ozdravimo, i pobijedimo tu opaku bolest, bolest negacije svega nacionalno zdravog i rodoljubivog, pođimo najprije od sebe, svako ponaosob.

Na kraju, sjetiću se jednog davnašnjeg sna.
Naime, sanjam, razlila se Morava kao more. Desnim bokom se oslonila na Staru planinu, a lijevim na Velebit. Južno se naslanja na more, a na sjeveru miješa sa Dunavom i Tisom.
Blago onom ko bude u vodi, teško onom ko se ne okupa!

*Dobrom poznavaocu prilika iz vremena otomanske okupacije Srbije, poznato je da Turci nisu nikad izgovarali riječ Srbija nego – Morava.

Nemanja Zivlak, s. r.

---

Od istog autora:

Nemanja Zivlak: Popadija

Nemanja Zivlak: Neoprostivo

Nemanja Zivlak: Tužna poema