Serbian
Armenian
Croatian
Dutch
English
French
German
Greek
Hebrew
Hungarian
Italian
Norwegian
Polish
Russian
Slovenian
Spanish
U Sisku se, bez svake sumnje, tokom 1942. godine nalazio ustaški logor za srpsku djecu, a ne prihvatilište, kako to dio hrvatske javnosti danas pokušava da prikaže, tvrdi hrvatska istoričarka Nataša Mataušić reagujući na nedavno prikazivanje dokumentarnog filma “Dječije prihvatilište Sisak”.
Autor: Veljko Zeljković
Autor ovog filma je pokušao da pokaže kako je u Sisku bilo napravljeno “prihvatilište” za djecu sa područja Kozare i potkozarskih sela, sa Banije i Korduna, te iz Slavonije, a u kom se ustaški režim navodno brinuo o ovim nesrećnim mališanima čiji su roditelji, a što je prećutano, poginuli, ubijeni ili odvedeni u Jasenovac ili neki od njemačkih nacističkih logora.Mataušićeva, koja uskoro brani doktorat na temu “Diana Budisavljević i građanska akcija spašavanja djece žrtava ustaškog režima” kategorična je da ove tvrdnje nisu tačne i utemeljene, jer istorijske činjenice, svjedočanstva, naučni tekstovi i dokumenti govore sasvim suprotno.- Kada se priča o ovom navodnom prihvatilištu zaboravljaju se neke stvari koje su i te kako važne. Zašto su ta djeca završila u “prihvatilištu”? Gdje su njihovi roditelji? Zašto ih je trebalo spasavati i od koga? Ova pitanja zaobilaze se u širokom luku, iako su odgovori dobro poznati – kaže u intervjuu za “Glas Srpske” ova hrvatska istoričarka, navodeći da je gotovo svako šesto dijete dopremljeno u ovaj ustaški logor u Sisku umrlo zbog nebrige, nedostatka hrane i lijekova.GLAS: Ko stoji iza ovog filma, koji na jedan grub način falsifikuje istorijske činjenice?
GLAS: Kakva su Vaša saznanja o ovom logoru?
MATAUŠIĆ: O dječjem logoru u Sisku mogu govoriti samo na osnovu svojih istraživanja, izvorne arhivske građe, naučnih tekstova, te memoara savremenika tih događaja. Naime u Sisku se tokom tih ratnih godina nalazio logorski sistem koji se sastojao od ustaškog “Sabirnog logora Sisak” i “Prihvatilišta za djecu izbjeglica”. U ustaški sabirni logor su bile internirane srpske porodice “pokupljene” u ratom zahvaćenim područjima Banije, Korduna, Moslavine, Slavonije i Kozare, a nakon akcija “čišćenja terena”. Nakon kraćeg zadržavanja, svi za rad sposobni muškarci i žene odvođeni su na prisilni rad u Treći rajh. Samo tokom 1942. godine odvedeno je 8.233 osoba. Djeca, od dojenčadi do četrnaestogodišnjaka, nasilno odvojena od svojih majki koje su poslane na prisilni rad, ostajala su u sabirnom logoru prepuštena “brizi hrvatske države”. Iz sabirnog logora ova djeca su bila premještana u “prihvatilište” gdje su dijelila istu, tragičnu sudbinu kao i tamo dopremljena kozaračka djeca.
GLAS: Da li imate podatke koliko je djece iz kozaračkog kraja prošlo kroz ovaj logor?
MATAUŠIĆ: Prvi transport s 800 djece iz ustaškog logora Stara Gradiška stigao je u Sisak u pratnji sestara Crvenog krsta i Diane Budisavvljević 3. avgusta 1942. godine. Sljedeći dan, ovaj put samo u pratnji ustaških vojnika, organizovan je još jedan transport iz Stare Gradiške sa 650 uglavnom mlađe djece i dojenčadi. Pa opet sljedeći dan stiže još 1.200 djece iz sabirnih logora u Mlaki i Košutarici. Dva dana kasnije, dovedeno je još 68 djece iz sabirnog logora u Prijedoru. Bila su sve to srpska, pravoslavna djeca s Kozare i potkozarskih sela, ukupno njih 2.722. Moram napomenuti, da je prema mojim saznanjima, kroz ovaj logor prošlo ukupno 5.607 djece, od čega su gotovo polovinu činila djeca iz Banije i Korduna i drugih krajeva NDH. Ona su bila oduzeta majkama koje su poslane, nakon “trijaže”, na prisilni rad u Treći rajh.
GLAS: Znači nije se radilo o nikakvom prihvatilištu za djecu kako tvrde pojedini hrvatski istoričari i biskupi?
MATAUŠIĆ: Ne. Ono vrlo brzo postaje logor, u doslovnom smislu te riječi. Zašto? Zato jer djeca nisu mogla napustiti logor bez odobrenja rukovodstva logora, zato što je dio prihvatilišta bio u žici, navodno da se ne zaraze stanovnici Siska. Takođe, ova djeca su bila gotovo bez ikakve ljekarske pomoći. Na više od 5.000 djece bila su svega tri doktora i pet medicinskih sestara, a nakon što su se doktori razboljeli od tifusa, koji je harao logorom, zamjena nije poslata. Ona su živjela u užasnim higijenskim uslovima, a bila su i stalno gladna.
GLAS: Čime još potkrepljujete svoje tvrdnje?
MATAUŠIĆ: Da je to bio logor govori i užasno velika smrtnost djece. Naši vrli istoričari i istraživači žele minimizirati te brojke. One bi bile vjerovatno i veće da jedan broj djece nije prebačen iz logora u Sisku u Zagreb. U devet transporta prebačeno je ukupno 2.368 djece. Ona su kasnije posredstvom Karitasa udomljena u porodice. Posljednja grupa od desetoro djece stigla je u Zagreb 8. januara 1943. godine. S tim danom ukida se “dječje prihvatilište” u Sisku, ali ustaški sabirni logor i dalje je nastavio da radi.
GLAS: Koliko je djece umrlo u ovom logoru?
MATAUŠIĆ: Prema “Popisu djece pomrle u Dječjem prihvatilištu”, u Sisku je tokom 1942. godine umrlo 1.152 djece, odnosno svako šesto dijete koje je tamo bilo dopremljeno. Tužna bilansa smrti koja najbolje svjedoči o karakteru ovog “prihvatilišta”. Koliko je od njih bilo kozaračke djece, teško je utvrditi zbog nedostatka informacija o mjestu iz kojeg je dijete bilo dopremljeno.
GLAS: Kakva je bila sudbina ostale djece?
MATAUŠIĆ: Kolonizacija djece od strane Karitasa u Sisku je potpuno zakazala. Ali su zato građani Siska i okolnih sela pokazali veliko srce prema ovoj djeci. Do 25. septembra 1942. godine, negdje oko 1.638 djece predato je na hranu porodicama, odnosno kolonizovano u Sisku i okolnim selima. I kao što sam već rekla 2.368 djece bilo je prebačeno u Zagreb.
GLAS: Ko najviše potiče revizionizam u Hrvatskoj, te koliko je sama crkva odgovorna za takvo stanje?
MATAUŠIĆ: Možemo reći da je sve započelo famoznom tvrdnjom Franje Tuđmana, prvog predsjednika samostalne Republike Hrvatske, o tome kako je NDH bila, između ostaloga, i ostvarenje viševjekovne težnje hrvatskog naroda za samostalnošću. Dolaskom emigranata iz inostranstva i njihovo uključivanje u politički život Hrvatske dodatno je rasplamsalo godinama zatomljene stavove o pojedinim zabranjenim temama hrvatske istorije. Blajburg i Križni put, zločini partizana, Goli otok, broj žrtava koncentracionog logora Jasenovac… Ove kontroverzne teme i danas su problematične, ne samo u naučnim krugovima, već i široj društvenoj javnosti, a konsenzus o njima još nije uspostavljen. Tome svakako doprinosi i nedosljednost hrvatskih vlasti koje će na te teme reagovati u skladu svojih političkim potreba.
GLAS: Kako to izgleda u praksi?
MATAUŠIĆ: Anatemiziranje antifašističkog pokreta, uklanjanje imena narodnih heroja u imenima ulica, trgova i tvornica, pa čak i uklanjanje imena Trga maršala Tita, postao je mejnstrim u Hrvatskoj. Za Evropu stvorenu na zasadima antifašizma i borbi protiv nacizma, prestavljamo se za izvorno antifašističku zemlju. Unutra pak kuva revizionizam koji nastoji ustaški režim i NDH prikazati kao uljuđenu državu u kojoj su počinjeni zločini bili tek odgovor na “nepoželjno” ponašanje dijela stanovništva. Crkva dakako tu ima veliku ulogu. Ne svi sveštenici i ne svi biskupi. Ali, velika većina. Vrlo će rado govoriti o partizanskim zločinima nad sveštenicima, ali ne i o onom velikom broju onih koji su se priključili NOB-u. Oni za njih ne postoje. To je klasična zabrana sjećanja. Do danas još niti jedan hrvatski biskup nije govorio na komemoraciji posvećenoj žrtvama logora Jasenovac u kojem su ljudi ubijani zbog njihove nacionalne, rasne i ideološke pripadnosti, ali će vrlo rado govoriti na komemoraciji u Blajburgu gdje su osim kolaboracionista iz svih krajeva bivše Jugoslavije, stradali i oni koji su neosporno bili krivi za zločine počinjene u logoru Jasenovac. Nažalost i mnogi koji s time nisu imali veze.
Lisaku pozlilo
GLAS: Da li je tačno da je Erih Lisak, tadašnja desna ruka poglavnika Ante Pavelićeva, povratio kada je vidio stanje u kojem se nalaze djeca u sisačkom logoru?
MATAUŠIĆ: O ovom “prihvatilištu” svjedočio je i njemački general Glaise fon Horstenau. U oktobru 1942. godine, nakon ustaške akcije na sela Crkveni Bok, Stremen i Ivanjski Bok na Baniji, on je posjetio ovaj logor i navedena sela. U njegovoj pratnji bio je, između ostalih i ustaški visoki zvaničnik Erih Lisak, jedan od najbližih Pavelićevih saradnika. Nakon što su obišli logor i baraku u kojoj su bila smještena srpska djeca, jednom članu Glaisove pratnje, upravo Erihu Lisku, doista je i pozlilo, ako je vjerovati izvornom dokumentu.
Biografija
Nataša Mataušić je završila je i diplomirala istoriju i arheologiju na Filozofskom fakultetu Zagrebu. Jedno vrijeme radila je kao kustos Hrvatskoga istorijskog muzeja i predsjednica Upravnog savjeta Spomen-područja Jasenovac. Dobar dio svoje karijere posvetila je istraživanju zločina u ovom ustaškom logoru, ali i stradanju žena i djece i NDH.
Izvor: Glas Srpske
